Leicester nas je nakon naslova prvaka 2016. navikao na neke drugačije kriterije uspješnosti. Tu i tamo neki trofejčić, pa dva uzastopna peta mjesta, plasman u Europu ili barem koketiranje s njim sve do zadnjeg kola. Leicester je postavio standard da je tu negdje iza najveće šestorke engleskog nogometa i da koristi posrtaje ovih ispred sebe. Tu ga očekujemo vidjeti i to se na prvi pogled ne čini kao nešto posebno, baš kao što se posebnima ne čine ni osvojeni FA Cup i Community Shield u protekle dvije sezone, sve dok ih ne usporedimo s Unitedom koji u zadnjih pet sezona nije osvojio ništa.

Tako i ligaški rezultati daju najbolju sliku kad uz njih stavimo orijentir. Recimo, Leicester na plaće svojih igrača troši manje od Evertona, a najbolji Evertonov rezultat otkako se Leicester vratio u Premier ligu je jedno sedmo mjesto. Novac koji Leicester troši na plaće u zadnjih je nekoliko godina gotovo identičan s onime koji je u istom razdoblju potrošio Crystal Palace, a Palace od osnutka Premier lige nikad nije završio u gornjoj polovici ljestvice. Nerealno je uspoređivati Leicester s velikom šestorkom i ogroman je jaz u budžetima, ali Leicester je u zadnjih šest ili sedam sezona uvijek bio tu, negdje za vratom onima koji mogu 80-ak milijuna eura iskrcati za njegove stopere.

Maddison se od dečka koji se vukao po terenu kao prebijena mačka pretvorio u vođu momčadi koji trči više od drugih, koji je glasniji od drugih i vuče momčad

Sve do ove sezone.

Momčad Brendana Rodgersa otvorila je sezonu remijem protiv Brentforda, a onda je nanizala šest uzastopnih poraza koji su je zakucali na dno prvenstvene ljestvice. Nakon toga je Leicester pobijedio Nottingham Forest, ali svima je jasno da ga čeka ozbiljna borba za opstanak u Premier ligi: “Sve na što se moramo koncentrirati je dolazak do 40 bodova, to je zona u kojoj bi bili sigurni kako ćemo i iduće sezone igrati na ovoj razini”, rekao je Rodgers, jasno dajući do znanja da je Leicester ušao u mod za preživljavanje. “Drago mi je da smo svjesni problema i da svi u klubu radimo kako bismo išli u zajedničkom smjeru.”

Pretjeruje li Rodgers s tolikom orijentacijom na opstanak? Leicester je loše krenuo u sezonu, ali Newcastle je trenutno na sedmom mjestu i udaljen je samo sedam bodova.

Situacija još nije kritična, ali zapravo ne pretjeruje. Kao što je sam menadžer rekao, Leicester ima momčad koja treba regeneraciju. Wesley Fofana prodan je u Chelsea za 80 milijuna eura, a u klubu su ostali Jonny Evans i Jannik Vestergaard, koji su prešli 30 godina. Prva zamjena je Caglar Söyüncü, koji je zadnjih sezonu i pol u nevjerojatnom padu forme, pa Rodgers na stoperskoj poziciji mora koristiti Wilfreda Ndidija, kojeg spušta iz veznog reda jer nije došao nitko tko bi bio novi razvojni projekt kao što je to bio Fofana. Ukratko, Leicester je momčad čija je rotacija vrlo tanka.

Momčad je dugo na okupu i to Rodgersu daje stabilnost u ovakvim kriznim situacijama, ali isto tako se mora uzeti u obzir da je hijerarhija narušena odlascima vođa svlačionice Kaspera Schmeichela, Christiana Fuchsa i Wesa Morgana koji su prešli 35. godinu, kao što se mora uzeti u obzir da manjak konkurencije često uzrokuje izostanak one iskre koja može zapaliti cijelu momčad. Leicester je momčad koja je redovito prebacivala očekivanja, ali koja nije obnavljana i čija su pojačanja proteklih sezona najčešće podbacila, a ove sezone nisu uopće ni dovedena.

To nas dovodi do drugog pitanja koje se nameće: zašto je tome tako? Kako je moguće da je momčad koja je toliko redovito prebacivala očekivanja da smo stekli krivu percepciju kako joj je tu prirodno mjesto skliznula u borbu za opstanak? Odnosno, nije skliznula; pala je s litice i preko jednog se ljeta od borbe za Europu s bogatijima od sebe svela na preživljavanje.

Odgovor je tu vrlo jednostavan i svodi se na novac. Vlasnik kluba je korporacija King Power, u suštini lanac duty free dućana koji svoje poslovanje većinom veže uz Jugoistočnu Aziju. S obzirom na to da je pandemija najviše pogodila upravo zračni promet i da je Azija imala možda i najstrože mjere, nastali su ozbiljni problemi u poslovanju i Aiyawatt Srivaddhanaprabha je budžet s kojim Leicester može raspolagati srezao na goli minimum. To borbu za opstanak čini opasnom. Leicester je momčad čija je rotacija relativno tanka i momčad koja se mora osloniti na nekoliko veterana koji su u ozbiljnom padu forme. To pojačanja čini nužnima, a novca nema, čak niti nakon rekordnih prodaja.

Jedina iskra koja svijetli negdje ispod hrpe pepela je James Maddison.

Negdje u ovo vrijeme prošle godine Rodgers je zakopao Maddisona na klupu. To je onaj faktor kratke rotacije; Maddison se osjećao sigurno, imao je mjesto u prvoj momčadi i njegove su trkačke brojke utakmicu za utakmicom padale, sve dok Rodgers nije povukao crtu. U prvoj utakmici nakon što ga je vratio u momčad, Maddison je u prvom poluvremenu pretrčao daleko najviše od svih na terenu. Radio je toliko da je u drugom poluvremenu izdušio i Rodgers ga je morao povući na klupu. U idućem kolo Maddison je zabio svoj prvi gol sezone, a do kraja ih je uvalio još 11 u Premier ligi i još sedam u ostalim natjecanjima. Postao je prvi strijelac momčadi i apsolutni vođa u sredini terena.

Maddison je nastavio istim tempom i ove sezone. U prvom kolu i remiju protiv Brentforda izveo je korner iz kojeg je Timothy Castagne zabio za vodstvo, onda je u drugom kolu zabio Arsenalu, a u trećem Southamptonu iz slobodnog udarca. Nakon toga je propustio četvrto kolo, zatim je protiv Uniteda i Brightona ostao bez učinka, a onda je zabio Tottenhamu, a Nottinghamu je dao dva gola i asistirao Patsonu Daki.

To je ukupno sedam nastupa, pet golova i dvije asistencije. Još važnije, Maddison je u tih sedam nastupa pokazao da je jedina nada na koju Leicester može računati. Otkako je 2018. debitirao u Premier ligi, nitko nije zabio više golova izvan kaznenog prostora od njega. Ima nevjerojatan šut, sjajno izvodi slobodne udarce i svaki put kad lopta miruje, a Maddison je pokraj nje, to je opasnost po suparnička vrata. A kad se momčad bori za svaki bod i ne stvara šansu za šansom, to je ključ preživljavanja: golovi iz standardnih situacija i pokušaji s distance.

Međutim, kod Maddisona je još bitniji njegov pristup.

Da, glavni je organizator igre i sve što Leicester radi ide preko Yourija Tielemansa i Maddisona. Da, najbolji je strijelac i od Vardyja je preuzeo ulogu spasitelja momčadi golovima iz situacija kod kojih nitko ne očekuje da će se lopta zakoprcati u mreži. Da, ima nevjerojatnu tehniku udarca i iznimno je opasan sa svih pozicija, toliko da suparnikove prilagodbe na njega i njegov šut otvaraju hrpu prostora za suigrače. Ali ključno je to kako se Maddison od dečka koji se vukao po terenu kao prebijena mačka pretvorio u vođu momčadi koji trči više od drugih, koji je glasniji od drugih, koji korigira suigrače i vuče momčad više od svih drugih.

Najbolji primjer toga je žuti karton koji je dobio na samom kraju utakmice protiv Nottinghama. U suštini, riječ je o vrlo glupom kartonu jer je utakmica već bila riješena, ali vidio je loše primanje Renana Lodija i udario je sprint prema njemu kako bi zatvorio desni bok i pokušao uzeti loptu. Napravio je prekršaj i zaradio je nepotreban karton, ali je pokazao momčadi da utakmica još nije bila gotova.

Taj utjecaj je ono što Maddisona čini najvažnijim čovjekom Leicesterove borbe za opstanak. On je iskra koja se trudi upaliti vatru u momčadi koja ima objektivne probleme, ali koja sigurno može više od ovoga što je prikazala na početku sezone. Njegova radna etika i primjer koji sam daje, njegov utjecaj na događanja na travnjaku i njegova sposobnost da stvori golove ni iz čega glavna su nada na koju se Leicester može osloniti u vjeri da sezona ipak neće biti toliko stresna.

Jer realnost ove momčadi jest stres. Momčad koja nas je navikla da je odmah iza velike šestorke sada je u borbi za opstanak i konstantnom krpanju. Jedini faktor koji odudara od toga je James Maddison, lijeni i talentirani klinac koji je preuzeo ulogu vođe i zadatak da spasi Leicester.