Stvari su se donekle normalizirale nakon što je Mao Ce-tung 1976. preminuo i Kina se tri godine kasnije ponovo pridružila FIFA-i. Međutim, “donekle normalizirale” znači baš to — i dalje nisu bile ni blizu onoga što bismo mi smatramo normalnim. Državna strategija sporta usmjeravala je djecu u treniranje individualnih sportova jer su to okviri u kojima se najviše može iskoristiti talent i pretvoriti ih u uspjehe koji će potvrđivati snagu kineske nacije. S obzirom da nogomet traži iznimno široku bazu i djecu s motoričkim sposobnostima koje su mogle biti usmjereni u individualne sportove s većom šansom rezultatskog uspjeha, on je potpuno zanemaren.

Nije više bio zabranjen i igrala se organizirana liga s brojnim podnatjecanjima, ali je na javnim prostorima bilo zabranjeno okupljanje više od petoro ljudi koji se bave nekim sportom i na taj je način de facto onemogućeno igranje nogometa na amaterskoj i rekreativnoj razini izvan organiziranih natjecanja.

S vremenom se kinesko društvo — barem donekle — liberaliziralo i skinute su neke sulude zabrane poput one spomenute. Međutim, godine zanemarivanja od nogometa su napravile marginalni sport. Djeca ga nisu igrala, on nije bio popularan niti je nudio bazu na kojoj se mogao temeljiti razvoj sporta. Jasno, u državi od milijardu stanovnika bilo je ljudi koji su se unutar sistema bavili nogometom i postojala je profesionalna liga za koju je bilo i nešto zanimanja javnosti, ali u suštini nogomet nije napredovao previše daleko od mjesta na kojem ga je ostavio Mao Ce-tung. Barem muški, jer ženski je nogomet u Kini zbog manje konkurencije u svijetu relativno uspješan u azijskim okvirima i dovoljno relevantan u svjetskoj konkurenciji.

Da bi se stvari ponovno počele mijenjati bila je opet potrebna politička odluka s vrha. Aktualni kineski predsjednik Xi Jinping je odmah po preuzimanju funkcije 2013. naglasio kako je nogomet iznimno važan za razvoj kineske kulture i najavio ozbiljna ulaganja. Osnovao je tijelo koje se naziva Kontrolni, etički i disciplinski komitet Kineskih nacionalnih nogometnih liga i čija je uloga nositi se s kriminalom, kockanjem i namještanjem utakmica u nogometu. Nakon što je na taj način suzbio svaku priču o negativnim aspektima nogometa koji mogu kvariti kinesko društvo, Xi Jinping je krenuo u ekspanziju. Ambiciozni program je dobio naslov Soccer Dream, a tri cilja su bila: kvalificirati se na Svjetsko prvenstvo, dobiti domaćinstvo Svjetskog prvenstva i osvojiti Svjetsko prvenstvo.

40 milijuna ljudi u Kini gledalo je Espanyolovu utakmicu u kojoj je Wu Lei sjedio na klupi i dobio tek 12 minuta igre

Prvi uvjet za sve bio je, naravno, osigurati lovu. Kineskim firmama je omogućeno da ulaganja u nogomet odbijaju od poreza. Osnovni dio programa je bio do 2025. imati 85.000 novih nogometnih terena po Kini i u 50.000 škola uvesti programe nogometnih akademija. Najveći investitori bili su Wang Jianlin i Xu Jiayin, čelnici koncerna Dalian Wanda Group, odnosno Evergrande Real Estate Group.

Međutim, odbijanje ulaganja od poreza ne vrijedi samo za grassroots razinu i razvijanje infrastrukture u ruralnoj Kini. Ista pravila vrijede i za ulaganja u profesionalni nogomet, a taj aspekt nogometa investitorima donosi puno više reklame i publiciteta na kojem mogu graditi svoju prepoznatljivost u svijetu. Jer kao što je Xi Jinping naglasio na predstavljanju projekta, nogomet nije samo važan sport — to je i važan politički alat jer za sobom nosi ekonomiju i medijsku pozornost kakvu nema nijedan drugi sport. Problem u svemu je što, unatoč ogromnom kešu kojim raspolažu, Kinezi još uvijek nisu u stanju privući prave zvijezde s kojima će popularizirati svoj proizvod. Brda novca su potrošena na dovođenja Oscara, Paulinha ili Jacksona Martíneza, ali kineska liga nije postala nešto relevantna.

Neće postati ni najnovijim transferom kojim je iz Napolija doveden Marek Hamšík.

Stvar je jasna, u Napoliju je Hamšík prvi koji je došao do ramena Diega Armanda Maradone i njegova božanskog statusa, ali teško može pasti pod definiciju nogometne zvijezde igdje osim u Napulju i u Slovačkoj. Količina novca koju je dobio, koja ga je motivirala da napusti Napulja status kakav ondje ima, mora biti nezamislivo velika jer već je Hamšík imao dobre ponude iz Europe pa je ipak odlučio ostati. Međutim, iz kineske perspektive je to skoro pa uzaludna investicija. Hamšík nije globalna zvijezda i teško da će njegova pojava motivirati dodatnu količinu klinaca da se počnu baviti nogometom. Bogati vlasnici troše novac na vlastitu promidžbu dovodeći europske igrače, bez da to ima jasne implikacije na razvoj kineskog nogometa ili čak razliku na terenu, jer su i igrači poput Sammira ili Francka Ohandze pokazali da mogu biti prevaga u Kini.

Jinping je možda osigurao način za financiranje grassroots razine nogometa, ali taj je način došao s nuspojavama s kojima nije baš računao. Kineska Superliga jako slabo pridonosi razvoju kineskog nogometa i gotovo da nema nikakav učinak na onaj Soccer Dream koji je postavljen kao konačni cilj. Dapače, polovne zvijezde su idealni manekeni za polovični uspjeh programa koji se pretvorio u parodiju samog sebe, skidajući svaki fokus s igrača koje bi trebao razvijati.

Međutim, posljedica kineske nogometne ekspanzije nije samo plaćanje ogromnih hrpa love za zvijezde iz drugog europskog ešalona. Posljedice idu u dva pravca, jer kineski nogomet polako ulazi u Europu.

Kineski nogometaš godine Wu Lei potpisao je za Espanyol uz odštetu od dva milijuna eura. Taj transfer dijelom dolazi iz toga što je prošle sezone Wu Lei zabio 27 golova u 29 utakmica, ali većim dijelom je razlog činjenica da je Espanyolov vlasnik kineski biznismen Chen Yansheng. Osim što je od kineske vlade dobio olakšice nakon što je uložio u nogomet — istina, manje nego da je uložio u kineski nogomet — Yansheng je odlučio podignuti svoj imidž i publicitet tako što je doveo kineskog igrača u Europu. A činjenica da je 40 milijuna ljudi u Kini gledalo debitantsku utakmicu u kojoj je Wu Lei sjedio na klupi i dobio tek 12 minuta igre jasno govori da je Yansheng bio u pravu.

Uostalom, La Liga već duži period vremena utakmice Real Madrida i Barcelone stavlja u raniji popodnevni termin kako bi bio pogodniji tržištu Dalekog Istoka, a predstavljanje Wu Leija je na Espanyolovim društvenim mrežama imalo doseg od 350 milijuna ljudi.

Ni Hrvatska nije ostala isključena iz priče. Negdje nakon već zaboravljenih tlapnji o još jednom nacionalnom stadionu koji su ovaj put trebali graditi Kinezi i gostovanja reprezentacije na natjecanju izvan svih FIFA-inih kalendarskih okvira i europske natjecateljske logike, Kinezi su ipak došli u Hrvatsku. Studenti najvećeg kineskog sveučilišta Beijing Sport University već neko vrijeme borave u Zagrebu i pomalo ispod radara treniraju s hrvatskim trenerima na terenima NK Trešnjevke.

Nešto slično su pokušali i u Njemačkoj nakon što je reprezentacija osvojila Svjetsko prvenstvo 2014. Dva su saveza s potpisala petogodišnji sporazum o suradnji u sklopu kojeg je jedna kineska selekcija bila pozvana na natjecanje u njemačkoj regionalnoj ligi. Međutim, od samog starta su kritike navijača bile prejake, a drugi klubovi su u svemu vidjeli prostituiranje njemačkog nogometa za pojačanu marketinšku aktivnost u Kini i veću prodaju dresova reprezentacije ili Bayerna, koji je bio jaki zagovaratelj ideje. Cijeli projekt je ipak stopiran kada su prosvjednici koji su tražili slobodni Tibet spriječili odigravanje prve utakmice.

S obzirom da naš nogomet nema niti izbliza takve moralne standarde kao njemački, možda nije loša ideja razviti jače partnerstvo s kineskim nogometom i iskoristiti situaciju jer — kao što je Xi Jinping naglasio na predstavljanju projekta Soccer Dream koji je neodvojiv od Komunističke partije kao što je u Maovo vrijeme bila neodvojiva zabrana — nogomet je važan politički alat jer sa sobom nosi ekonomiju i medijsku pozornost kakvu nema nijedan drugi sport.

A rezultati? Oni će doći ili neće. Vrlo vjerojatno neće, ali to je u vremenu dovođenja Mareka Hamšíka i političkih odluka ionako sasvim sporedna stvar.