Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Mali Mozart

Od igranja se oprostio Tomáš Rosický, jedan od mojih prvih nogometnih heroja

Četiri dresa posložena na stol bila su najbolja moguća kulisa za objavu da Tomáš Rosický završava svoju nogometnu karijeru.

„Nakon pažljivog razmatranja shvatio sam da nisam više sposoban pripremati svoje tijelo za zahtjeve profesionalnog nogometa“, izjavio je Rosický na pres konferenciji u Pragu i na taj način potvrdio ono što smo svi već znali godinama. Ozljeda za ozljedom i nemogućnost da igra nogomet na najvišoj razini jer mu tijelo to nije spremno izdržati oduzeli su nam priliku da gledamo genijalnost na terenu i puno prije ove presice. Međutim, ovako i simbolično, iznad dresova Sparte, Borussije Dortmund, Arsenala i češke reprezentacije, čitava era nogometa dolazi svom kraju.

Tomáš Rosický zadnji je od svoje vrste, ostatak nekih starih vremena. S loptom je bio svilenkasto mekan, sposoban prolaziti kraj suparnika s nevjerojatnom elegancijom. Za neke igrače – kao što su Lionel Messi ili Luka Modrić – vidite da su fizički inferiorni, ali imaju jake noge koje im daju uporište da se nose s mnogo jačima od sebe. Rosický je stvarno bio baš potpuno inferioran, bez ikakve fizičke stature dolične profesionalnom nogometašu.

Nije pio ili živio nesportski, samo je izgledao kao onaj deseti kojeg su birali na praškim betonskim terenima, na kojima je odrastao. Nejak, tih, povučen i neugledan. Pa ipak, bio je sposoban kontrolirati igru na terenu bez ikakvih problema, upravljati igrom samo kroz svoju tehniku i inteligenciju. Trčao je nevjerojatno puno za igrača njegova profila, stalno je bio blizu lopte i stalno se nudio u savršenoj poziciji primiti loptu i prebaciti je na pravo mjesto na terenu. Na terenu je bio Mali Mozart, kako su ga zvali, solist koji je predvodio orkestar i bilo je sasvim u redu što je tih, jer tako je savršeno vodio primjerom.

Elegantan i tehnički savršen, mogao je sve. Dobro, sve osim ostati zdrav

Ono što ga zaista čini zadnjim od svoje vrste nije način na koji je igrao, nego na koji je pristupao nogometu.

Često nas odrede sasvim obične male stvari koje nam se slučajno nađu u životu. Još kao tinejdžer, Tomáš Rosický je za vrijeme jedne karantene u Sparti čitao Fever Pitch Nicka Hornbyja. Kroz sedam poglavlja i sedam utakmica, autor priča o sebi i nogometu, ali najviše o Arsenalu. Zbrajaju se usponi i padovi, ali kroz cijelu knjigu se kao glavni motiv provlači kultura jednog kluba i emocija odanosti njegovim bojama. Nogomet uvijek nosi emociju, a koliko je Rosickom bilo stalo do emocije, koliko je iskreno živio nogomet, pokazuje činjenica da je jedna knjiga bila dovoljna da se navuče i da uvjeri sam sebe da će jednog dana biti dio tog kluba. Na račun jedne knjige postao je istinski vezan uz Arsenal, toliko da će kasnije odbiti sve ponude koje su se nudile kad je odlazio iz Dortmunda. Bilo je boljih ponuda (poput astronomske Interove) ali Tomášu je previše bilo stalo do emocije u nogometu da bi otišao igdje drugdje čim se pojavio Arsenalov interes.

Jednako kao što je on imao privatni odnos prema Arsenalu, tako ja imam posebni odnos prema njemu jer upravo je Tomáš Rosický bio jedan od mojih prvih nogometnih heroja.

Iskreno, ne sjećam se prve utakmice koju sam gledao. Kroz maglu pamtim doživljaj atmosfere kad su Hrvatska i Nizozemska igrale za treće mjesto u Francuskoj, ali i tu više pamtim da mi je neka cura ružom zašarala dvije kockice na obrazu. Međutim, itekako dobro pamtim da sam ranije te godine za šesti rođendan dobio dres Borussije Dortmund. Nisam imao rodbinu u Njemačkoj, nikad nisam učio njemački i taj poklon nije imao nikakvo posebno značenje. Međutim, djetetu je bio sasvim dovoljan povod da počne pratiti baš taj klub. Prve nogometne uspomene zapravo imam jer se živo sjećam kako sam revno svakog ponedjeljka u čekao kad će Petici na red doći Bundesliga da provjerim kako stoji moj drugi omiljeni klub na svijetu. Klub uz koji me nije vezalo ništa osim jednog običnog dresa koji se sasvim slučajno našao u mom životu.

Tomáš Rosický bio je prvi Borussijin igrač kojeg sam zapamtio. Ne znam tko je zabio gol, ali se baš dobro sjećam kako je Rosický nevjerojatnom elegancijom predriblao dvojicu i centrirao loptu vanjskim felšom. Za mene je to tada bio najbolji potez najboljeg igrača na cijelom svijetu.

Ne puno kasnije pojavila se ona kultna reklama za Nike, u kojoj je Éric Cantona u kavezu na brodu ugostio turnir najboljih svjetskih nogometaša. Scenaristi su očito dijelili moje mišljenje kako je Tomáš Rosický stvarno najbolji igrač na svijetu, jer su mu u ekipu dali Rija Ferdinanda i Fabija Cannavara. U tim godinama je izgledao tako dobro da je njegov talent zbilja bio sasvim dovoljan da kompenzira to što za sobom na turniru najvećih igrača vuče dva stopera. Elegantan i tehnički savršen, mogao je sve.

Dobro, mogao je sve osim ostati zdrav.

Ozljede su ubile obećanje velikog potencijala, jednog od najtalentiranijih igrača generacije sveli su na razinu cameo uloge. Za Arsenal je nastupao čitavih 10 godina, a ni u jednoj sezoni nije uspio skupiti 30 nastupa. Kad se vratio u Spartu, gdje je planirao završiti karijeru kao počast klubu koji ga je stvorio, u debiju je odigrao samo 19 minuta. Teško se ozlijedio i propustio je ostatak sezone. I kad su svi očekivali da će završiti karijeru, ni tad nije odustao.

Jednostavno, njemu nogomet znači, on je jedan od zadnjih koji nogomet na toj razini igraju s emocijom.

I to ljudi prepoznaju. Spartini navijači napisali su pismo u kojem je predsjednik kluba Daniel Křetínský izravno pozvan da potpiše Tomáša, a navijači su se ponudili kako će sami skupiti barem dio novca potrebnog za plaću. Sve kako bi još jednom vidjeli kako će Tomáš Rosický lobati vratara onim svojim savršenim udarcem, kako će najsporiji čovjek ikad proći kroz trojicu i kako će uvijek točno znati gdje se pozicionirati da može primiti dodavanje. Bio je igrač koji na sebi nije imao lažni sjaj, lišen svakog pretvaranja i pozerstva. Nogomet je za njega bio više od posla, a za navijače je on bio više od sasvim vrhunskog nogometaša zarobljenog u tijelu sasvim običnog čovjeka.

Svjestan sam da nisam nepristran kad je riječ o Rosickom. U onoj su reklami sadržane prve uspomene mog nogometnog odrastanja, onaj trik kojim je Thierry Henry zabio pobjednički gol bezbroj smo puta pokušali na kornerima. Tomáš Rosický je zadnji aktivni igrač iz te reklame i s njim se umirovljuje čitava generacija.

Ne strahujem da to nogomet ne može podnijeti; nove generacije će donijeti nove talentirane genijalce jer dobrih nogometaša ne može nestati. Nogomet napreduje, igrači koji dolaze bit će i bolji od onih s turnira na brodu. Ali ovo ionako nije priča o nogometnim zvijezdama, one su ovdje nebitne. Ovo je samo priča o jednoj knjizi, jednom dresu, privrženosti i emociji zbog koje nogomet ima smisla. Čak i kad čovjek pola svoje karijere provede ozlijeđen.