Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Mancini i njegov glupi šal

Zašto su Talijani pogriješili obabirom novog izbornika

Teško da je ikad u nogometu postojao iritantniji prizor od šala oko vrata Roberta Mancinija dok je vodio Manchester City.

Sve je bilo toliko lažno. Skupo talijansko odijelo i ulaštene cipele kombinirane s jeftinim šalom iz fan shopa koji je valjda trebao poslati poruku da je on jedan od onih sasvim običnih navijača. Skupa momčad na terenu i odvratno loša igra kombinirana mahanjem uz aut liniju koje je valjda trebalo poslati poruku kako je on jedan od onih sasvim posebnih trenera. A nije bio, ni obični navijač ni posebni trener. Bio je samo Mancini — a kako mu to očito nije bilo dosta, glumio je da je nešto što nije. I to je bilo tako iritantno, iako u suštini Roberto Mancini nije uvijek bio loš trener.

Iza sebe je imao autoritet velikog igrača, samouvjeren je i posvećen svojoj ideji, a osvojio je previše trofeja da bi se pripisali čistoj sreći. Međutim, njegov problem je u tome što je njegova samouvjerenost s vremenom prešla u bahatost kojom je hranio svoje demone, one koji su mu uporno šaptali da je bolji nego što zapravo jest.

„Može se dogoditi ako žele pobijediti“ , odgovorio je na pitanje o teoriji da postane engleski izbornik. „Privlači me to. I ako budem trenirao Englesku i osvojim Svjetsko ili Europsko prvenstvo, želim da me proglase vitezom. Ne trebam spomenik, titula viteza će biti dovoljna“ , izjavio je sasvim ozbiljno u intervjuu za The Guardian.

A ne samo da je pozitivnu samouvjerenost pretvorio u napuhanost bez pokrića, nego se problem proširio zato što je posvećenost ideji dolazila isključivo iz toga što je oduvijek bio nevjerojatno tvrdoglav.

U naciji čija se nogometna kultura ne zadovoljava utješnim nagradama budućnost se ne može graditi na onome što nudi Mancini

Kad mu je bilo 20, izbornik Enzo Bearzot ga je pozvao u seniorsku reprezentaciju. Valjda je New York bio preveliko iskušenje za tako mladog čovjeka, tako da je nagovorio cimera Marca Tardellija da prekrše pravila karantene i izađu van kako bi proslavili Mancinijev debi u reprezentaciji. Izbornik je doznao, pričekao ih u predvorju hotela kad su se vraćali iz noći i zaprijetio im izbacivanjem iz reprezentacije. Dvije godine kasnije, Tardelli je bio standardni član reprezentacije 1986. u Meksiku jer se odmah na licu mjesta pokajao, a Mancini je propustio Svjetsko prvenstvo jer se nije želio ispričati, iako je bilo jasno da je u krivu. Tjeranje svojeg inata bilo mu je važnije od nastupa u Meksiku.

Da bi se postalo veliki trener nije dovoljno biti talentiran, potrebno je i konstantno pratiti trendove i nadograđivati vlastite sposobnosti. Mancinija je u tome spriječila bahatost koja je očita iz izjave o viteškom naslovu te tvrdoglavost zbog koje je bio spreman propustiti Svjetsko prvenstvo. Njegovi mu demoni nisu dopuštali da uči onako kao što to svaki trener treba. Za sebe misli da je bolji nego što zapravo jest, uvjeren je u svoju veličinu i to je njegova patologija zbog koje jednostavno nije uspio razviti svoj trenerski talent.

A itekako ga je imao.

Još kao aktivni igrač diplomirao je na trenerskoj akademiji s temom o ulozi playmakera u modernom nogometu, a kad je Fiorentina upala u ogromne financijske probleme vratio se s posudbe u Leicesteru te prihvatio izazov i preuzeo  momčad od Fatiha Terima kao trener-igrač. Klub se raspadao na proste faktore, prodani su Rui Costa i Francesco Toldo kao nositelji kvalitete, a Mancini je svejedno uspio uzeti kup i donijeti klubu trofej, Fiorentinin zadnji sve do danas.

Nakon Fiorentine, preuzeo je Lazio. Valjda je razmišljao srcem, s obzirom na to da je nastupao za klub kao igrač, ili je to bila prva naznaka onih demona, jer preuzimanje Lazija nikako nije mogla biti racionalna odluka. Klub je bio u sličnom stanju kao Fiorentina, prodao je Hernána Crespa i Alessandra Nestu, a većina igrača je morala prihvatiti ogromna rezanja plaća. Financijska kriza je bila na vrhuncu i sam opstanak kluba je bio u pitanju, ali Mancini se nije pretjerano brinuo. Došao je raditi i pokazati svima da može. Odveo je Lazio do četvrtog mjesta i došao do polufinala Kupa UEFA, gdje ga je izbacio Porto Joséa Mourinha — i sve to u u sezoni kojoj mu se momčad raspadala. Iduće je sezone rutinski došao do trofeja nakon što je osvojio još jedan talijanski kup, bez da se financijska situacija nešto pretjerano popravila.

Dakle, nije Roberto Mancini oduvijek bio pozer bez pokrića skriven iza iritantnog šala. Nekoć davno bio je prilično talentiran mladi trener sposoban osvajati trofeje s klubovima koji su bili u potpunom raspadu. Jednostavno, znao je igrati kup utakmice.

U svemu je ključan kontekst. Talijani, povijesno gledano, nemaju baš previše visoko mišljenje o Kupu — za razliku od Engleza, koji su tradicijom vezani uz svoj FA Cup. Ako ćemo biti realni, riječ je o drugorazrednom natjecanju, a u talijanskoj nogometnoj tradiciji nema mjesta za utješne nagrade. Međutim, itekako ima mjesta za pobjednike, a Manciniju je najbolja prilika za taj osjećaj bila Coppa Italia. Još je kao igrač kroz Bolognu i Sampdoriju znao da nikad neće biti favorit za naslov prvaka, tako da je ono što je favoritima utješna nagrada njemu postala premija. Uživao je u kup utakmicama, posebno se pripremao za njih i u njih ulazio potpuno posvećen pobjedi. Rezultat toga je činjenica da je Mancini — što kao igrač, što kao trener — čak 10 puta osvojio Coppu Italiju.

„Englezi i Talijani su potpuno različiti“, objasnio je Mancini. „Za neke engleske trenere, pobijedili ili izgubili, priča je gotova čim završi utakmica. Za mene nije gotovo. Ako izgubimo, 24 sata mi je jedina stvar u glavi: ‘Jesam li napravio pogreške? Što sam mogao drugačije? Zašto smo izgubili?’ Možda odspavam koji sat, ali ne mnogo. Živim za nogomet i meni je nemoguće prihvatiti poraz.“

U onakvoj Fiorentini i u onakvom Laziju nije mogao konstantno pobjeđivati. U Firenci je upisao 36 posto pobjeda, a u Rimu 48 posto. Dakle, prilika da utaži svoju žeđ za pobjedama i da pokaže svoj trenerski talent bila je prvenstveno u kupovima. Znao je naći pravu taktiku, biti pragmatičan, iskoristiti suparničke mane i ostvariti rezultat. Bio je mladi talentirani trener kojeg su svi gledali s velikim poštovanjem, a on je dojam kitio trofejima.

Međutim, nogomet se od tada drastično promijenio, a Mancini nije pratio evoluciju.

Njegov trenerski stil se temelji na defenzivnom nogometu i tako je bilo oduvijek jer mu je to bio najbrži put do rezultata. Međutim, za standarde današnjeg nogometa, Mancini igra previše statično. Njegova obrana je pasivna, ne nudi sistemska rješenja i previše se prilagođava suparniku, dok prema naprijed ne nudi ništa. Nema apsolutno nikakvog plana kako napraviti suradnju među linijama niti u tranziciji niti u postavljenom napadu. Zapravo, ne nudi ništa osim pouzdavanja u individualnu kvalitetu i mahanja rukama uz aut liniju, koje očito samo samo služi da ispuni trenersku obavezu, jer ga ionako nitko ništa ne razumije. Takav je stil možda prolazio u Fiorentini 2001. ili 2004. u Laziju, ali u modernom nogometu ne prolazi i itekako iritira kad ga se koristi trenirajući onakav City ili ovakav Zenit, pokrivajući se šalom satkanim od skupih pojačanja.

I izgleda da će nas ponovo iritirati, jer šefovi talijanskog saveza su zaključili kako je upravo Mancini odgovor na blamažu koju je Gian Piero Ventura priuštio cijeloj nogometnoj naciji. A zaista nije, nego je samo dodatno produbljavanje problema.

Neosporno je da Mancini uz sve svoje mušice još uvijek ima neke kvalitete koje će se manifestirati u reprezentativnom nogometu. Osvojio je previše trofeja da bi bila riječ o slučajnosti i još uvijek zna kako pobijediti u pojedinačnoj utakmici koju može pripremati tri mjeseca. Međutim, talijanska reprezentacija je u ozbiljnoj krizi i sporadične pobjede nisu dovoljne. U naciji čija se nogometna kultura ne zadovoljava utješnim nagradama budućnost se ne može graditi na onome što nudi Mancini.

Nakon što je Ventura svojim nevjerojatno lošim odlukama pomogao da Italija propusti Svjetsko prvenstvo, reprezentacija mora proći potpunu rekonstrukciju igre.  I to je apsolutni imperativ, jer materijala za rad itekako ima.

Gianluigiju Donnarummi je tek 19 i veliki je vratarski potencijal, Leonardo Bonucci ispred sebe ima još nekoliko godina na elitnom nivou i momčadi donosi kombinaciju klasičnih stoperskih vještina i odlične distribucije lopte, a Lorenzo Insigne je odličan dribler koji bez problema stvara višak. To je odlična osnovica momčadi na koju se bez problema nadograđuju mlađi ili iskusniji igrači, ovisno o profilu koji odgovara trenerovoj ideji. Srce momčadi je ionako tu: Marco Verratti je vrhunski playmaker koji će tek ući u najbolje godine, a Jorginho mu je idealan partner. Međutim, kad je u kvalifikacijskoj utakmici protiv Bugarske za Euro 2016. Antonio Conte pozvao Édera i Franca Vázqueza, koji su rođeni u Brazilu i Argentini, Mancini se javno usprotivio tome tvrdeći kako za Italiju mogu igrati samo oni koji su rođeni u Italiji i sada mora zaboraviti što je govorio ili ostati uobičajeno tvrdoglav i napraviti istu pogrešku kao Ventura.

Nije ovo ona tradicionalna Italija koju smo godinama gledali; ona koja stoji na prekaljenim stoperima, jakim napadačima i fantasisti koji kreira kao trequartista ili regista. Ovo je neka nova Italija, momčad koja još uvijek ima ozbiljan kadar i koja je sposobna igrati moderan nogomet. Samo što za to treba trenera koji će osmisliti sustav i filtrirati kadar. Ako već Conte ne želi, onda Italija treba nekoga kao što je Maurizio Sarri, Gian Piero Gasperini ili Marco Giampaolo.

Bolje rečeno, s obzirom da više nije 2003., treba bilo koga drugoga osim aktualnog izbornika — jer Roberto Mancini definitivno nije odgovor nego dodatno produbljivanje problema i veliki korak unatrag. Tim više što, za razliku od mandata u Cityju, ovdje manjak igre neće moći pokriti glupim šalom i skupim pojačanjima.