Lionel Messi je u prošloj sezoni odradio otprilike 220 treninga. Svaki od tih treninga, lakši ili teži, bio je dio ciklusa za jednu od 58 utakmica, koliko je u prošloj sezoni Messi odigrao. Naprosto, to je način na koji ljudska psihologija funkcionira; potrebne su nam stalne provjere koje bi nam potvrdile da radimo dobar posao, mali ciljevi koje ostvarujemo i daju nam motivaciju da nastavimo dalje s radom i treninzima.

Zamislite koliko trebate biti fokusirani na cilj da odradite 150 treninga za samo jednu utakmicu, jer upravo to je slučaj kod Maratona lađa, koji će se sutra održati na Neretvi. Nevjerojatna je motivacija ljudi koji su spremni žrtvovati sebe i svaki dio svog slobodnog vremena za sport u kojem se sezona sastoji od samo jedne utrke.

“Udruga broji 20-ak članova, a skupili smo se prošle jeseni s ciljem da odradimo ovogodišnji Maraton lađa”, priča Ivan Obad, kapetan ekipe Udruge lađara Zagreb. “Prvo smo prošli suhe pripreme. Trenirali smo oko 22 sata, kad su članovi bili gotovi sa svojim svakodnevnim obavezama. Trčali bismo vani, neovisno o vremenskim uvjetima. Nismo se štedjeli, bila kiša ili snijeg, po programu trenera Josipa Kaurina smo trčali svoje dionice od 10-ak kilometara i onda bi nakon toga odrađivali teretanu. Nakon toga smo prešli na Jarun, na stazu koja je duga dva kilometra i koju dijelimo s ostalim veslačima, a tu smo se pripremali neka četiri mjeseca.“

Dakle, 10 mjeseci prilično profesionalnih priprema, četiri mjeseca veslanja pod paskom trenera, par tisuća pretrčanih kilometara kao priprema za samo jednu amatersku utrku. Logično pitanje koje se mora postaviti je – zašto? Nema novca ni prilike za napredak na međunarodna natjecanja, nema medijske pozornosti ni ničega materijalnog što bi iole normalnoj osobi moglo opravdati ulaganje tolikog truda u sudjelovanje na Maratonu lađa koji se pretvara u maraton volje.

Maraton lađa je iskonski sport. Lišen svega materijalnog i sveden na borbu čovjeka prvo sa samim sobom, pa onda s uvjetima, a tek onda sa suparnicima

Motiv dolazi isključivo iznutra.

U jednom segmentu motiv je vezan uz prestiž i podsvjesnu želju za rezultatom u nečemu što je većina današnjih veslača gledala u djetinjstvu. Svako dijete u jednom trenutku sanja postati heroj ulice, a na Neretvi je prilika za to Maraton lađa. To je način na koji su se današnji veslači zarazili sportom kojim se bave. U drugom segmentu motiv dolazi iz svjesne želje da se bude dio nečega što je duboko utkano u identitet lokalne zajednice. U delti s bezbrojnim rukavcima, lađa je bio način života. S njom se živjelo i umiralo, bila je osnovno sredstvo za rad, prijevoz i život, a Maraton je način da se ta lađa sačuva od zaborava i propadanja.

Treći dio priče je, kao što priča Nikola Matić, činjenica da ne može to baš bilo tko. Da biste odradili Maraton i uspješno savladali 22 kilometra dugu dionicu do Ploča potrebno je 9.000 zaveslaja, a to nije ni blizu jednostavan pothvat. Zbog toga je Maraton lađa, barem u neku ruku. dokaz izvrsnosti i potvrda pripadnosti najboljem što Neretva može ponuditi, iako Maraton i nema puno dodirnih točaka s pravom tradicijom.

Lađa je spora, široka i pruža velik otpor vodi, tako da nije baš pogodna za utrke. Konstrukcijom je prilagođena naprosto onome čemu je u originalu i služila — prijevozu tereta. U lađi se prevozio tovar svake vrste: od poljoprivredne opreme, preko žive stoke, do onoga što se ubralo u poljima u delti Neretve. Tako napunjenoj lađi nije bila presudna brzina nego to da može tri ili četiri tone tereta sigurno prevesti s polja do kuće. Zapravo, često se lađom nije ni veslalo nego je po Neretvi putovala ‘lancanjem’: u suštini, žene bi s obale vukle brod konopima ili lancima, a muškarac bi kormilario i upravljao brodom koji je polako putovao rijekom. To nema puno veze s današnjom utrkom, u kojoj veslači u pozi sličnoj onoj u kakvoj veslaju kajakaši u jednokleku odrade 70 do 80 zaveslaja u minuti.

Međutim, Maraton lađa nije povijesna rekonstrukcija života na delti Neretve. On je — kako je to Robert Knjaz lijepo objasnio u sloganu serijala Najveće svjetske fešte u koji je uključio i Maraton — tradicija i ponos, spomenik onome što je taj život ostavio u nasljeđe.

Još važnije, Maraton lađa je iskonski sport.

Lišen svega materijalnog i sveden na borbu čovjeka prvo sa samim sobom, pa onda s uvjetima, a tek onda sa suparnicima. To je sport koji pripada lađarima i onima koji ih prate uz obalu dok veslaju brzinom koja je tek nešto malo veća od brzine hoda; to je sport koji pripada lokalnoj zajednici koja živi za njega i ne treba male pobjede u etapama da bi održala motivaciju, jer za dobar broj veslača on znači stvarno sve.

Pet do šest ekipa se za Maraton sprema ozbiljno, cijele godine sa 150 ili više treninga kao što su se spremali dečki iz Udruge lađara Zagreb. Njihova ambicija je rezultatska, oni dolaze s ciljem da Maraton i osvoje, a motivacija im je toliko jaka da lomi onu ljudsku potrebu za malim pobjedama koje daju potvrdu ispravnosti i obnavljaju motivaciju.

Međutim, suština Maratona je onih desetak ekipa koje se povremeno spremaju dva ili tri mjeseca tako da izađu na rijeku kad je lijepo vrijeme i odveslaju toliko da budu relativno spremni. Jednako kao što Zagrepčani ili Bjelovarci znaju da imaju hendikep jer je Jarun je umjetno jezero koji je svojim mirnim vodama sasvim drugačije od Neretve, tako i oni znaju da nemaju realne šanse nositi se s lađama koje su se spremale cijele godine i koje su prošle gotovo pa profesionalne pripreme.

Samo, oni su iskonski sportaši. To su koji žive Neretvu i kao ambiciju imaju održavanje kulta Maratona i zato veslaju, zato odrade svojih 9.000 zaveslaja i svi se barem malo nadaju da će ući u Crnu Rijeku na prvom mjestu i da će biti heroji ulice.

Jer to je prava draž Maratona – svi su isti i na ta dva sata koliko će trajati utrka svi imaju jednaku šansu vratiti se u matično mjesto sa štitom pobjednika. Ekipe spremne nakon radnog dana otrčati 10 kilometara po snijegu i onda odraditi teretanu u nevjerojatnoj demonstraciji snage volje i ekipa Torcide Ploče, ljudi koji sa sobom u lađu stave par gajbi piva i roštilj na kojem peku meso i kojima je jedini motiv dobra zajebancija — svi su isti. Svi su lađari i svima je ta utrka postala dio identiteta.

I kako god sutrašnji Maraton završio, taj kraj je u suštini tek početak priprema za onaj idući jer riječ je o iskonskom osjećaju sporta, o maratonu volje koji nagrađuje sav uloženi trud.