Dva gola koje je Dries Mertens zabio Red Bull Salzburgu na gostovanju u Ligi prvaka bili su njegov 115. i 116. gol u Napolijevu dresu. Ostati negdje dovoljno dugo da zabiješ više od sto komada je impresivno, ali ti golovi ne bi bili ni po čemu posebni da nisu označili posebnu obljetnicu. S njima je Mertens na vječnoj ljestvici strijelaca prestigao Diega Armanda Maradonu, a to je u Napulju važna stvar.
Zapravo, u Napulju je sve vezano uz Maradonu još uvijek važna stvar, premda je prošlo 35 godina otkad je došao u grad.
Napoli je Barceloni za Maradonu 1984. platio 1,3 milijuna španjolskih pezeta, što je u tom trenutku bio svjetski rekord u isplaćenoj odšteti, a svega desetak sati kasnije Maradona se helikopterom spustio na San Paolo gdje ga je čekalo 75.000 ljudi. Maknimo na trenutak u stranu činjenicu da postoje jasne indicije kako je podrijetlo novca koji je Napoli proslijedio na Barcelonin račun u najmanju ruku upitne legalnosti. Za shvaćanje konteksta puno je važnije pogledati širu sliku u kojoj se dogodio taj transfer.
Od 1951., kada je Sheffield Wednesday za 34.500 funti doveo Jackieja Sewella, do 2000. kada je Real Madrid kupio Luísa Figa, svjetski rekord za najveću odštetu je rušen 23 puta, skoro u pravilnim razmacima. Od ta 23 puta, Barcelona je 1973. dovela Johana Cruijffa, 1982. Maradonu i 1996. Ronalda, Newcastle je nešto kasnije 1996. doveo Alana Shearera, a Real Betis je 1998. platio Denílsona. Ostalih 18 puta unutar tih 50 godina rekorde su rušili talijanski klubovi.
Mertens je osuđen loviti duha kojeg ne može uhvatiti
To što je Napoli imao novca da sruši rekord i da dovede Maradonu pokazuje koliko je bio jak u globalnim okvirima. Priča o Maradoni i 10 konobara je glupost jer bila je to dobra momčad koja je mogla platiti pojačanje, ali treba uzeti u obzir i to da je Italija tada bila daleko najbogatije tržište. To je iz Napolijeva kuta gledanja — bez obzira na povremena financiranja iz, jelte, neformalnih izvora — bio ogroman problem jer u Italiji je novac u pravilu na sjeveru. Gore je industrija, gore je trgovina, ali s time i centar političke moći. Od 23 rekordna transfera između 1951. i 2000. Milan i Inter drže po četiri, a Juventus je čak pet puta rušio svjetski rekord po novcu isplaćenom na račun odštete.
U toj široj slici jasno je da je Napoli imao novca i kako nije bio baš tolika sirotinja kako se već izgradio narativ. Međutim, svejedno je morao pobijediti u ligi u kojoj su Milan, Inter i Juventus, ali i rimski rivali Roma i Lazio, imali puno više i neusporedivo zdraviju strukturu prihoda. Napoli je tu objektivno bio autsajder i kad je Maradona donio prvi scudetto, on je zasluženo zauzeo mjesto kakvo nitko prije njega nije imao. Njegov status kod ljudi bio je zacementiran jer je napravio nešto sjajno.
Već je izlizana priča o tome da je netko na zid gradskog groblja napisao poruku mrtvima u kojoj im kaže da ne znaju što su propustili. Manje je poznata priča da je netko par dana kasnije nadopisao “Kako znaš da smo propustili?”.
Upravo je to ono što savršeno oslikava Napulj kao grad. Nije stvar samo u strasti, grubosti i južnjačkom temperamentu koji se najbolje ocrtava kroz humor; postoji taj jedan dio autentične praznovjernosti koja naprosto lebdi u zraku. Vjerojatno je to zbog blizine Vezuva i konstantne opasnosti da se vulkan ipak probudi koja klizi negdje kroz podsvijest, ali još u antičko doba Napulj je bio središte kultova smrti. Čak je i katolička vjera u Napulju prožeta okultnim, toliko da župnik u kapeli Sansevero pri obilasku crkve priča kako je mramor na skulpturi Kristova tijela toliko tanak da je stavljen preko njega kao svileni plašt i kasnije pretvoren u kamen, a još dandanas se može vidjeti kosture koji su bili dio alkemijskih pokusa u srednjem vijeku čiji je cilj bio zarobiti dušu. Jer koliko god to bilo udaljeno od moderne katoličke Crkve i službenog učenja, toliko je blisko Napulju.
U takvom okruženju Maradona je vrlo brzo postao božanstvo.
Kad su na Svjetskom prvenstvu 1990. u Napulju igrali Argentina i Italija, cijela južna tribina je skandirala da Napulj nije Italija. U jednu ruku bio je to bunt protiv sjevera, centralizacije, podcjenjivanja i mrvica s bogataškog stola koje su im bacane kao milostinja, ali s druge strane je bio iskreni naklon Maradoni, ultimativni dokaz odanosti božanstvu kojem su se ljudi klanjali. Jednako kao što im je Crkva branila okultno, tako su i ovdje bili svjesni da ne mogu navijati za Argentinu, ali opet je to bilo jače od njih jer Maradona je predstavljao ono iracionalno u njihovom životu.
Nije to poremetio ni način na koji je Maradona napustio Napulj. Svi demoni koje je nosio u sebi – one koje je povremeno pokazivao propuštajući treninge i utakmice, svađajući se sa suigračima, trenerima i novinarima, sve gluposti koje je napravio pod zaštitom policije i mafije, iako to u Napulju često bude svedeno na isto — eskalirali su nakon što je dobio suspenziju od 15 mjeseci zbog kokaina.
Gradovi poput Napulja su takvi kakvi su, slave te do neba kad si na vrhu i gaze u pod kad si na dnu. Čim nije igrao nogomet, Maradona nije mogao ostati u gradu. Odlazak je bio nužan.
Međutim, Maradona je nogomet igrao tako da nitko to nije znao bolje od njega. U gradu prepunom okultnog, on je igrao neuhvatljivo kao duh. Prvim naslovom koji je donio Napulju postao je božanstvo, godinama je taj njegov trag ostajao nad gradom kao neka toksična sveprisutnost koja nikad neće biti dostignuta, nikad prežaljeni odlazak i vječno slavljeni uspjeh. To što je otišao nije promijenilo ama baš ništa, on je zauvijek tu. Taksisti imaju njegove slike u autu, njegovi dresovi vise u pizzerijama, a murali s njegovim likom su na svakom drugom koraku.
Zato je vijest da je Dries Mertens zabio svoj 116. gol za Napoli toliko velika. Maradona je duh kojeg svi love, a njegovih 115 golova stoji kao nekakav orijentir vječnosti i veličine.
Mertens je ulični pas, a to jako dobro prolazi u Napulju. To je takav mentalitet, njegova borbenost i sposobnost da se prilagodi je nešto što svaki navijač cijeni jer to vidi u samom sebi. U 28. godini je postao napadač i sam je svjestan da više nema kamo otići. Srastao je s Napuljem, sa svim dobrim i lošim stranama, postao je vođa momčadi i naprosto je dovoljno dobar da bude ono što Napoliju treba, a nedovoljno dobar da ode u one stvarno elitne momčadi. Možda jednom ode u Kinu zaraditi zadnje novce kao što je to napravio Marek Hamšík koji je odbio Juventus , koji je odigrao najviše utakmica za Napoli u povijesti i koji je uz Mertensa jedini koji ima više golova od Maradone, ali Mertens je tu.
Dečko iz hladnog i mirnog flamanskog gradića visok 168 centimetara našao se u Napulju, prilagodio se ludilu tog grada i postao je velik. Narastao je do statusa klupskog simbola, postao je vođa momčadi i zabio je više od Maradone, a vrlo vjerojatno će već do kraja sezone prestići Hamšíka i postati igrač s najviše golova u Napolijevu dresu.
Postoji samo jedan problem. Za nadmašiti Maradonu u Napulju nije dovoljno zabiti više od njega.
Ljudi će cijeniti Mertensovu odanost, voljet će ga zbog njegove borbenosti i razvit će osjećaj pripadnosti jer je i on sam pokazao da pripada klubu i gradu. Međutim, to nije dovoljno. Ljudi slave isključivo uspjehe i zato je potrebno donijeti trofeje, nešto opipljivo i pamtljivo kao što je to napravio Maradona.
A tu Mertens nema nikakve šanse. On jer je, kao i svi drugi uključujući Hamšíka, osuđen loviti duha kojeg ne može uhvatiti zato što, sve i da osvoji prvenstvo — što je otprilike jednako (ne)realno kao i u Maradonino doba — moderni nogomet ne daje ni blizu toliko šansi da se izgradi romantični narativ kao nekad prije.
