Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Messi: Soy Argentino

Zašto je reprezentacija i s njim baš ovoliko loša?

U suštini su stvari još pod kontrolom. Argentina mora pobijediti Katar i vjerojatno će proći u četvrtfinale Cope jer male su šanse da u tom scenariju može biti najgora treća reprezentacija. Međutim, činjenica da Argentina mora kalkulirati oko toga hoće li se dokopati završnice turnira tako da ne bude najlošija treća jasno pokazuje da je ta kontrola samo privid prije nego što se stvari potpuno raspadnu.

Nakon što je uvjerljivo izgubila od Kolumbije, Argentina protiv ni Paragvaja nije odigrala ama baš ništa. Igra se svela na besciljno lutanje po terenu i nepostojanje ikakvog taktičkog okvira koje već postaje zanimljivo — jer da se Argentinci trude ne odigrati ništa, već bi se slučajno dogodilo nešto što bi bilo nalik na suradnju dviju linija. I naravno, igra se svela na gledanje prema Lionelu Messiju, čovjeku kojeg su kao spasitelja instinktivno tražili i suigrači, i trener i navijači.

Južnoamerikanci nogomet shvaćaju ozbiljno, puno ozbiljnije nego što mi možemo zamisliti. Nogomet je važan dio nacionalnog identiteta i bitan aspekt u društvenoj hijerarhiji. Zapravo, nogomet je u Južnoj Americi odavno prešao iz sporta, zabave ili rekreacije u bitan dio kulture cijelog društva. Pa ipak, domaća liga je u problemima. Ekonomska je situacija takva da sa cijelog kontinenta talenti odlaze sve ranije i sve dalje, potpisuju ugovore s kojekakvim mutnim tipovima koji ih preprodaju po Europi kao polovnu robu, a lokalnim klubovima ostaju tek mrvice.

U takvim okolnostima, reprezentacije su jedini doticaj sa stvarno vrhunskim nogometom za ljude koji nogomet shvaćaju religijskim fanatizmom. Kad se svi ti top igrači vrate doma, sa sobom običnim ljudima donesu dio ponosa, osjećaj da su i oni u nečemu elita. Uostalom, ti su talenti odrastali s njima na ulicama, prepoznavali su ih u dućanima, znaju im roditelje i rodbinu. Oni su u punom smislu njihovi i imaju razloga smatrati njihov uspjeh svojim, identificirati se s njima i biti relevantan. Zato su reprezentativni trofeji rijetki trenuci u kojima je moguće da im netko tamo daleko, u udobnom i luksuznom stanu, s dobrim autom i potpuno funkcionalnim instalacijama, barem malo zavidi.

U neku ruku, hrane se time da taj netko u sasvim drugačijem svijetu jednom kaže: “Eh, da mi je barem sada biti Argentinac!”. Oduzmite im to i oduzeli ste im sve.

Argentina igra nogomet u kojem ima manje smisla nego u većini amaterskih momčadi. Sve što onda preostaje je tražiti pogledom Messija

A ova reprezentacija im je to na neki način oduzela. Nakon tri uzastopna poraza 1:0 u finalima — na Svjetskom prvenstvu 2014. od Njemačke te od Čilea na Copama 2015. i 2016. — u kojima su propuštene prilike za osvajanje trofeja, nitko nije poželio postati Argentinac, a sada finala izgledaju nestvarno daleko jer i sama igra je nestvarno loša. Sve što im ostaje, za razliku od suigrača i trenera koji mogu i samo nešto napraviti, jest gledati u Messija s kombinacijom nade i frustracije.

Uostalom, Messi je dodatno na meti. On je jedan od onih koji nisu odrasli s njima i dojam u argentinskoj javnosti je kako je Messi više Katalonac nego Argentinac, što je donekle i istina. Otišao je iz Rosarija kao dijete i pronašao se u Barceloni. Messi kao igrač je stvoren u La Masiji, a ondje je odrastao i u onom ne-nogometnom smislu riječi, formirao se kao osoba i pronašao svoj život. Nakon kraja karijere vjerojatno će živjeti u Kataloniji i njegov dom će gledati na Sredozemlje, a ne na rijeku Paranu.

Toga je i sam svjestan i to stavlja dodatni pritisak na njegova leđa.

“Bio sam u četiri finala, pokušao sam najjače moguće. Argentinac sam, bila je to stvar koju sam htio najviše i nisam uspio. Zato mislim da je gotovo”, izjavio je Messi nakon zadnjeg poraza u finalu i najavio svoje povlačenje iz reprezentacije.

Kada ste Leo Messi i kad imate toliko trofeja, pobjeda s vremenom više prestane biti toliko slatka onoliko koliko je gorak poraz. Zbog toga se zbilja na kraće vrijeme povukao iz reprezentacije, ali se opet vratio kad su bez njega Argentinci ugrozili i sam plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. To je onaj dio u izjavi kad kaže “Soy Argentino”. Međutim, mnogi Argentinci i dalje postavljaju pitanje zašto Messi ima više uspjeha u klupskom dresu nego u reprezentativnom.

Uspjeh je mjerljiv. Ova Barcelonina generacija jedna je od najuspješnijih momčadi svih vremena. Osvajati ovoliko trofeja, s ovakvom konkurencijom, u ovakvom kontinuitetu definitivno daje dovoljno razloga smatrati kako je riječ o jednoj od najboljih nogometnih ekipa u povijesti, a Messi je integralni dio te dominacije.

Ono što nije mjerljivo je sustav.

Sustav po definiciji označava veći broj materijalnih elemenata složenih i uređenih među sobom tako da tvore organsku cjelinu koja se pokorava određenim pravilima. U kojoj mjeri Messi svoj uspjeh duguje sistematičnosti igre u Barceloni, a u kojoj mjeri Barcelona osvaja trofeje zbog Messija, zapravo i nije bitno. Ono što je svakako jasno je to da u Barceloni postoji poseban sustav igre. Ovisno o treneru, on je manje ili više uređen, jasan i determiniran, a u svojoj biti ima ono što je postavio Johan Cruijff kao centralnu točku razmišljanja u cijelom klubu. Jednostavno, postao je identitet.

Cruijff je tako oblikovao Messija od njegove 11. godine kroz sustav koji ga je igrački odredio, a definirao ga i kao osobu. Igranje cijelog života u formaciji 4-3-3, dodavanje, tempo, otvaranje prostora, dijagonalna konekcija sa suigračem i mjesto za dribling. Za njega je igra u Barceloni potpuni automatizam. Većinu akcija radi na ‘autopilotu’, što zbog jasnih i uigranih uloga sistema koje je usvojio kao naviku, što zbog instinkta velikog igrača. Tek 10 posto vremena, ili čak i manje od toga, Messi razmišlja i traga za odgovorima, a katastrofe protiv Rome ili Liverpoola se najčešće dogode kad se previše prikoči i odstupi od identiteta u lažnu pragmatičnost.

U Argentini Messi je taj koji mora smisliti odgovore.

Na stranu manjak prave klase na pola pozicija, za Messija je puno veći problem činjenica da je Lionel Sebastián Scaloni četvrti izbornik nakon što je Alejandro Sabella na Svjetskom prvenstvu 2014. izgubio u finalu. U pet godina Argentina je nabila četiri različita izbornika i tu je jasno da sustava nema niti ga može biti uz toliko puno izmjena, a logična je posljedica da Argentina igra nogomet u kojem ima manje smisla nego u većini amaterskih momčadi. Sve što onda preostaje je tražiti pogledom Messija.

Zapravo, stvar je u tome da je sustav na koji se može osloniti u Barceloni u neku ruku supstitut za vođu. On taj sustav diže na višu razinu, ali Barcelona može preživjeti i njegovo šetanje po terenu i sve drugo jer svi znaju što treba raditi i bez nekoga tko će im to demonstrirati na terenu. U Argentini ne znaju — sve što rade je pokušavaju dotjerati tu prokletu loptu prema Messiju i onda kao rezultat dobijete sliku u kojoj Messi nemoćno drži ruke na bokovima s praznim izrazom lica.

Činjenica je da i Messi svojim pristupom nosi određene nuspojave na teren. Premalo trči bez lopte, gotovo da je prestao igrati obranu, ali Argentina ima puno većih problema od njega — počevši od trenera koji mora postaviti sustav igre koji će barem sličiti nečemu, do ostatka momčadi koji mora preuzeti svoj dio odgovornosti kao što su Portugalci preuzeli kad je Cristiano Ronaldo izašao iz finala Europskog prvenstva. Bez njega su Argentinci bili na rubu da se ne kvalificiraju u Rusiju.

Messi skuplja pritisak javnosti na svoja leđa, ali pravi problemi su negdje drugdje — jer iako ima mana, upravo je on još uvijek najbolja šansa da će Argentina osvojiti trofej. Bez obzira na to koliko loše izgledala u ovom trenutku, dok je živa u turniru i dok ima Messija na terenu, navijači se i dalje mogu nadati da će izjavom “Soy Argentino“ izazvati zavist.