Topnički dnevnici

Milan: Nadomak cilja

Rossoneri su na bod do osvajanja scudetta, svog prvog nakon 11 godina. Kako?

Koliko je to bilo davno kad je AC Milan osvojio svoj posljednji scudetto, onaj 2011., možda najbolje ilustrira podatak da su tada u sastavu bili Gennaro Gattuso, Clarence Seedorf i Filippo Inzaghi. Sva trojica su se u međuvremenu umirovili, postali treneri, zaposlili se u Milanu, pokušali vratiti klub na pravi put i dobili otkaze.

Stefano Pioli je uspio u onome u čemu Gattuso, Seedorf i Inzaghi nisu i Rossonere sad još samo 90 minuta dijeli od njihova 19. talijanskog naslova.

Kako? Prilično slučajno jer Pioli svoju priliku u suštini može zahvaliti pauzi zbog epidemije koronavirusa. Bio je početak ožujka 2020. i zadnja utakmica prije nego što je natjecanje u Serie A prekinuto, a u goste Milanu na San Siro došla je Genoa, koja je u tom trenutku bila u zoni ispadanja. Milan je isto tako bio u rezultatskoj krizi; u četiri utakmice prije toga pobijedio je samo jednom, jednom je izgubio i dvaput remizirao, a onda je Piolijeva ekipa još jednom izgubila. Genoa je pobijedila 2:1 i tako bacila Milan na osmo mjesto, ispod crte koja vodi u Europu.

Paolo Maldini i Zvonimir Boban već su jednom prije toga pogriješili. Njihov je strateški izbor bio Marco Giampaolo — čovjek je radio sjajan posao u Empoliju i Sampdoriji, a prva prava direktorska odluka koju su Maldini i Boban donijeli bila je graditi budućnost na njegovim kvalitetama. Ta je budućnost trajala sedam kola. Giampaolo je dobio otkaz, a Maldini i Boban su odlučili promijeniti viziju i dovesti Piolija kako bi situaciju stavio pod kontrolu.

Ostala je još jedna utakmica iz koje Milan treba najmanje bod; čekanje dugo 11 godina staje u 90 minuta protiv Sassuola

Pioli je u talijanskim medijima poznat kao Il Normalizzatore; on je čovjek kojeg želite imati na dispoziciji onda kad stvari krenu loše kako bi stabilizirao odnose u svlačionici. Međutim, vlasnici su već izgubili strpljenje s Maldinijem i Bobanom. Jednom su pogriješili s trenerom, donijeli su lošu odluku o odustajanju od nastupa u Europskoj ligi kao unaprijed prihvaćenu kaznu koju su željeli odraditi čim prije kako im ne bi smetala u Ligi prvaka u koju se na kraju nisu ni plasirali, a onda im je popravna ideja s novim trenerom završila s jednom pobjedom u pet kola.

Stvar je u prirodi upravljanja. Milanov je vlasnik lešinarski hedge fond koji nije želio kupiti klub, nego ga je dobio za sitniš jer je kineski konzorcij posudio novac kako bi kupio dionice od Silvija Berlusconija i na kraju nije mogao vratiti dogovoreni iznos. Ukratko, riječ je o kamatarima koji posluju naveliko i posuđuju novac u različita područja u kojima mogu uzeti nešto vrijedno kao hipoteku ako im se novac ne vrati; od mirovinskih fondova država pred bankrotom, preko brodarskih kompanija, do investicijskih grupa koje kupuju nogometne klubove. Elliott nema nogometni know-how kojim može prosuditi dugoročnost donesenih odluka, nema iskustvo kojim može odrediti strategiju i nju prepušta direktorima, s jedino što onda može napraviti je promijeniti operativce koji donose konkretne odluke.

Upravo to je i bio plan za izlazak iz krize. Vlasnik je odlučio ostaviti izvršnog direktora Ivana Gazidisa koji se bavio poslovnim dijelom priče, a Bobana i Maldinija, kao jedine prave kreatore sportske politike, trebao je zamijeniti Ralf Rangnick. On je trebao dobiti operativne ovlasti i zadatak da kroz svakodnevne odluke kreira novi pravac kretanja, što je dogovoreno iza Bobanovih i Maldinijevih leđa. I da se nije dogodila korona, odluke bi vjerojatno bile realizirane kroz travanj i početak svibnja te Pioli ne bi dočekao početak iduće sezone. Međutim, cijeli je svijet na par mjeseci stao, stalo je i talijansko prvenstvo, a s njim i promjene u Milanu. Kada se u lipnju 2020. Serie A nastavila, poraz od Genoe je bilo već zaboravljen i Pioli je dobio priliku za novi početak.

Sve od tada Milan konstantno prebacuje očekivanja.

Ima tu nekoliko vrlo dobrih igrača; cijela liga nema boljeg driblera od Rafaela Leãa, Theo Hernández je najbolji lijevi bek Serie A, a Franck Kessié jedan od najdominantnijih veznih igrača lige. No, i Juventus i Inter imaju skuplje i ukupno gledano jače momčadi, s većom širinom klupe i većim zvijezdama koje individualno mogu lomiti utakmice. Pioli je, međutim, shvatio nešto o talijanskom nogometu. Atalanta konstantno prebacuje bodovna očekivanja uvjetovana ulaganjima na način da igra intenzivniji nogomet od konkurencije. Na isti način su Ivan Jurić i Igor Tudor podigli Hellas Veronu iznad zone ispadanja. U Italiji se naprosto igra sporiji nogomet i onaj tko stvori dovoljno tempa imat će izravnu prednost u većini utakmica.

Posljedica toga je podatak da je Milan je druga momčad lige po oduzetim loptama. Prosječno uzima 18,3 lopte po utakmici, a ispred je jedino Genoa. Samo, postoji objektivna razlika između Milana ili Atalante koja je na trećem mjestu i Genoe. Predzadnja momčad na prvenstvenoj ljestvici ima peti najniži postotak posjeda lopte u ligi i logično je da će imati više prilika za oduzimanje lopte jer se u većini utakmica brani. Milan i Atalanta se ne brane i ako skaliramo oduzete lopte po minuti suparničkog posjeda, onda oni skaču na prva dva mjesta, što je jako dobar indikator agresivnosti u usporedbi s ostatkom lige.

Nadalje, Milan je prvi u ligi po driblinzima, a ostaje prvi i kada brojke skaliramo prema posjedu. Među 20 najboljih driblera Serie A četvorica su Milanovih igrača, četvorica Atalantinih, a smo jedan igrač iz Juventusa, čije plaće bi sugerirale individualnu dominaciju i kvalitetu koja se najlakše vidi u driblingu. To ponovo pokazuje kako je ključ za prebacivanje očekivanja u Serie A prvenstveno u intenzitetu igre koji možeš nametnuti.

Svi podaci pokazuju da je Pioli složio sustav igre u kojem je Milan energičan s loptom i bez nje. Riječ je o uvjerljivo najboljoj duel momčadi lige koja traži okomiti proboj prema naprijed svaki put kada ima posjed, a kada izgubi loptu pokušava stvoriti pritisak kojim će je čim prije vratiti. Najkraće moguće rečeno: agresivan je. Rezultat takvog pristupa je tempo kojim lomi suparnike, jer suparnici u pravilu igraju sporije.

Kessié i Sandro Tonali u sredini; Leão i Hernández lijevo; Olivier Giroud naprijed koji igra leđima okrenut golu i uključuje suigrače u igru kao po gol manje opasna, ali puno pokretljivija verzija Zlatana Ibrahimovića; Fikayo Tomori i Pierre Kalulu s dominacijom u duelima na stoperskim pozicijama; Mike Maignan na vratima. Ovaj Milan ima nekoliko jako dobrih igrača koji spadaju među najbolje u ligi, ali njihova prava vrijednost je unutar sustava koji je stvorio Pioli i intenziteta koji im omogućava da se bore za scudetto.

Završni čin te borbe je u nedjelju protiv Sassuola.

Prije nekoliko dana Pioli je svojim igračima umjesto analize utakmice protiv Atalante pustio snimku konferencije za medije na kojoj Kobe Bryant odgovara na novinarovu opasku da ne izgleda sretno usprkos vodstvu 2-0 u seriji za NBA prvaka. Zbog čega da bude sretan, upitao je Bryant, jer posao nije završen… Milanova je pobjeda nad Atalantom bila veliki korak naprijed, ali posao nije završen i Pioli nije mogao dopustiti svojim igračima da pomisle da je gotovo sve dok zaista ne bude gotovo.

Ostala je još jedna utakmica iz koje Milan treba najmanje bod; čekanje dugo 11 godina staje u 90 minuta protiv Sassuola i tu treba pokazati Kobejev pobjednički mentalitet. Ali u nju Milan ulazi s prvog mjesta, debelo premašenih objektivnih očekivanja i u njoj sam odlučuje o svojoj sudbini.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.