Nakon što je Pep Guardiola završio svoju epizodu u Barceloni, odlučio se maknuti od svega i na godinu dana se skloniti u New York. Odbijao je sve razgovore, uživao je u anonimnosti i tek nakon pet mjeseci izolacije je primio katalonskog novinara Guillema Balaguéa s kojim je bio prilično blizak. Uostalom, Balagué je ranije napisao knjigu o Rafi Benítezu i u tom je trenutku završavao Guardiolinu biografiju.
“Nismo pošteni prema Pedru”, izgovorio je Guardiola čim je ugledao Balaguéa i iz sebe izbacio ono što je shvatio u New Yorku, ali očito nije imao nikome reći. “Pedro je bio životno važan za našu igru, apsolutni temelj momčadi. Sve ono što je on radio nam je omogućilo da igramo naš nogomet, bez njega to ne bi bilo moguće. Uvijek premaši sva očekivanja i o tome se ne priča dovoljno.”
Teško je reći da Pep nije bio pošten prema Pedru kada je on, zapravo, jedini razlog zašto je Pedro uopće ostao u Barceloni. Barcelonina je B momčad te godine ispala u niži rang natjecanja, a to je automatski povlačilo ukidanje C momčadi koja se natjecala u toj ligi. Klub se odjednom našao s ozbiljnim viškom mladih igrača. Guillermo Amor je sjeo s Frankom Rijkaardom i direktorom akademije, prošao je kroz par imena koja trebaju prijeći u seniorski nogomet i na temelju tog razgovora je donio odluku da Pedru neće produžiti ugovor.
Pedro tehničkom direktoru naprosto nije izgledao kao materijal za Barcelonu. Tada su njegovi konkurenti za poziciju desnog krila bili Lionel Messi s kojim je vršnjak te Bojan Krkić koji je tri godine mlađi od njih dvojice. Obojica su prototip onoga što je Barcelona tražila; odlični tehničari koji se dobro snalaze u uskim prostorima, dobro povezuju linije i iznimno su opasni u završnici, jer i Messi i Krkić su trpali u svim omladinskim kategorijama po više od 30 golova u sezoni. Pedro je u svojoj zadnjoj juniorskoj godini zabio šest golova.
Mlakar je taj koji svojim radom bez lopte na desnom krilu omogućuje Hajduku da diše. Bez njega se prostor sužava jer svi idu prema lopti, što zagušuje igru u posjedu
Jedino po čemu se Pedro donekle isticao bila je brzina. Problem je bio u tome što je prosječan tehničar; na testiranjima je bio drugi najbrži na 40 metara i treći najbrži na 60, ali kada je trebalo trčati i voditi loptu između čunjeva, Pedro je završio osmi na poligonu na kojem su čunjevi bili široko razmaknuti i 14. ondje gdje su bili usko postavljeni, tako da onaj sastanak iz ureda tehničkog direktora i nije bilo promašen. Pedro se naprosto nije uklapao u profil onoga što je Barcelona tražila od svojih krila; nije driblao, nije bio neki tehničar i nije zabijao.
Međutim, Guardiola je u tom trenutku taman bio preuzeo onu B momčad koja je ispala i jedna od prvih stvari na kojima je inzistirao kod Amora bilo je to da ode na Tenerife kamo se Pedri vratio nakon što mu je rečeno da je slobodan i dečku ponudi novi dvogodišnji ugovor. Amor u početku nije pristajao, ali mu je Pep objasnio kako je taj dečko važna karika u planovima za budućnost.
U momčadi u kojoj svi traže loptu u noge, Pep je trebao nekoga tko traži loptu u prostor. Važnost tog aspekta se često zaboravi, ali Pep je igrao pod Johanom Cruijffom te je znao taj aksoiom čak i prije nego je preuzeo Barcelonu B. Znao je da će igrati na posjed, znao je da će čuvati loptu i znao je da mu u takvom rasporedu snaga treba netko tko će prilaziti sredini, ali i igrač koji neće sužavati prostor traženjem lopte u noge, nego će ga širiti napadanjem prostora. Ali tek kada je Pep stao i kada se u New Yorku u miru dohvatio analiziranja utakmica koje je vodio, shvatio je koliko je Pedri zapravo bio važan za Messijev učinak i koliko su svi bili nepošteni prema njemu.
Jan Mlakar je Hajdukov Pedro. Bilo je jasno da je važna karika jesenske polusezone, ali tek s male distance je postalo koliko je zapravo ključno ono što odrađuje.
Od trenutka kada je doveden Nikola Kalinić svi se zabavljaju pitanjem može li Marko Livaja funkcionirati u paru s njim. Pitanje je glupo i djetinjasto jer je lišeno svakog momčadskog konteksta. Naravno da Kalinić i Livaja mogu igrati zajedno ako se ostatak momčadi gradi tako da komplementira njihove vrline i mane. Zato pravo pitanje nije mogu li Kalinić i Livaja igrati skupa, nego: može li ijedan od njih dvojice igrati bez Mlakara?
Slovenac je ove sezone nastupio u 20 prvenstvenih utakmica. U osam od tih 20 je odigrao manje od pola sata. Kada se pogleda ukupno s utakmicama koje je propustio zbog ozljede, odradio je 48 posto dostupnih minuta. Svejedno, Mlakar je zabio sedam golova i asistirao još triput. Odigrao je nešto malo manje od pola vremena, a golovima i asistencijama je izravno sudjelovao u 21 posto Hajdukovih golova.
Na prvi pogled sedam golova ne zvuči kao neki poseban rezultat i zato to treba staviti u kontekst.
To koliko je tih sedam golova malo ili puno odlično ilustrira činjenica da samo sedmorica igrača u cijeloj ligi imaju više golova od njega. Jedina ‘druga violina’ u svojoj momčadi ispred njega je Robert Murić, koji među svojih 20 odigranih utakmica nema nijedan nastup s manje od 30 minuta. Koliko je tih sedam golova malo ili puno odlično ilustrira činjenica da Mlakaru za gol treba 156 minuta na travnjaku, a po tom kriteriju su ispred njega samo Livaja, Josip Drmić, Murić i Marko Dabro.
Koliko je tih sedam golova malo ili puno odlično ilustrira činjenica da je do svog učinka došao iz prosječno 1,6 udaraca po utakmici, što ga stavlja na 26. mjesto u HNL-u. Murić, primjerice, u prosjeku ima dvostruko više udaraca, a Livaja puca triput češće od Mlakara. Od tih 1,6 udaraca po utakmici, prosječno njih 0,9 završi unutar okvira gola i to je najbolji omjer u ligi od svih koji su na gol zapucali više od pet puta.
Dakle, Mlakar je efikasan. Kada usporedite minutažu koju ima i broj udaraca koji uzima, ovih sedam golova je dobar rezultat jer na iznimno mali volumen daje solidan učinak.
Međutim, daleko najvažniji faktor u cijeloj priči je onaj podatak da Livaja puca triput češće od Mlakara. Kako bi Livaju doveo u centar sustava, Valdas Dambrauskas je izmaknuo Mlakara s pozicije napadača na desno krilo. Ondje nije u svojoj prirodnoj ulozi. Čovjek ima samo 0,3 uspješna driblinga po utakmici i 0,1 točan centaršut; u drugim kategorijama je nešto bolji i ima 0,6 ključnih dodavanja po utakmici, ali zaključak je vrlo jednostavan: Mlakar je prosječan ili čak ispodprosječan kreator s loptom u nogama.
No, poanta je u tome da kad imaš Livaju koji traži loptu u noge, kraj njega trebaš imati nekoga tko traži prostor i razvlači obranu, a Mlakar je upravo taj i manjak driblinga pada u drugi plan jer njegov posao je nešto sasvim drugo.
Njegov obrambeni doprinos je lako izmjeriti i tu Mlakar spada među najbolje napadače u HNL-u. Recimo, Ramón Mierez je pojam za obrambeno agresivnog napadača i on ima 10 oduzetih i pet presječenih lopti. Mlakar je odigrao 367 minuta manje od Miereza, a ima devet oduzetih i četiri presječene lopte, dakle po jednu manje u svakoj kategoriji.
Ono što je nemoguće izmjeriti je to koliko prostora Mlakar zapravo stvara svojim kretanjima. Tu zaključivati možemo isključivo posredno.
Otkako je došao u Hajduk, Kalinić je odigrao 75 minuta protiv Slaven Belupa, zatim je ostao na klupi protiv Hrvatskog dragovoljca, pa je odigrao svih 90 minuta protiv Rijeke, onda je protiv Gorice u Kupu ušao u drugom poluvremenu i odigrao je 24 minute, a protiv Istre je odradio 74 minute. Mlakar je igrao u prvoj postavi protiv Šibenika i Gorice prije nego što je došao Kalinić, onda nije igrao protiv Belupa i Dragovoljca, protiv Rijeke je dobio 13 minuta, u Kupu je odigrao 73 minute i onda je protiv Istre ušao s klupe za zadnje 23 minute.
Dakle, Kalinić je na terenu proveo 263 minute, a Mlakar 109. Statistički, tako mala minutaže definitivno nije valjan uzorak za ikakve konkretne zaključke i može biti posljedica čiste slučajnosti, ali indikativno je to da je Hajduk imao više udaraca u Mlakarovih 109 minuta nego u Kalinićeve 263 i da je posjed lopte u Mlakarovim minutama bio osjetno viši nego u Kalinićevim.
To ne znači da je Mlakar bolji igrač od Kalinića. Uostalom, gol protiv Istre bio je jasan pokazatelj onoga što Kalinić može i koliku individualnu kvalitetu ima onda kad se igra nasloni na njega.
Ali svi ovi podaci znače da je Mlakar nužan ovom Hajduku, jer Dambrauskasu radi ono što je Pedro radio Guardioli. U cijeloj napadačkoj liniji to je jedini čovjek koji ne traži primarno loptu u noge nego otvara prostor, što iznimno koristi Livaji koji se zbog Mlakarova izmicanja desno našao u središtu igre, gdje lakše dolazi do udaraca. Stipe Biuk ima solidne presing brojke, ali uz njega još jedino Mlakar ima energiju i reakciju na druge lopte, što Hajduku omogućava da zadrži posjed i tako konstantno stavlja pritisak na suparničku obranu. I na kraju, nitko u cijeloj ligi nije toliko efikasan iz toliko malo udaraca.
Ukratko, Mlakar je taj koji svojim radom bez lopte na desnom krilu omogućuje Hajduku da diše. Bez njega se prostor sužava jer svi idu prema lopti, što zagušuje igru u posjedu, a nema ni pritiska na suparničku obranu te aktivnost u lovu na ‘druge’ lopte osjetno pada. Svi oni koncepcijski okviri posjeda i kreacije igre — a to su širenje prostora i brzi reposjed — zapravo počivaju na tipu koji je ispodprosječan kreator s loptom u nogama, ali ovaj dio radi sjajno.
Zato suštinsko pitanje nije mogu li zajedno igrati Livaja i Kalinić. Jedino pitanje je može li ijedan bez njih igrati bez Mlakara. Tipa koji je ispao Hajdukov Pedro, koji je životno važan za Dambrauskasovu igru i prema kojem nitko nije bio pošten.
