Ako se nešto pitalo mog starog, Ronaldo je 1998. bio najbolji igrač na svijetu i, s obzirom na to koliko je to puta ponovio – očito je smatrao da je njegova važna odgojna dužnost da i ja to dobro zapamtim. Zinédine Zidane, Paolo Maldini i Zvonimir Boban su mu bili omiljeni, ali Ronalda je konstantno isticao i za njega je uporno tvrdio kako će biti najbolji igrač u povijesti.

Zato mi uopće nije bilo jasno zašto je stalno radio superheroja od tamo nekog Gabriela Batistute. Po njegovu tumačenju, Batistuta je bio jedini napadač koji ne treba nikakve uvjete i koji golove može zabiti baš “iz ničega”. Ništa to meni tada nije bilo jasno. Kako Ronaldo može biti najbolji ako ovaj može dati gol iz ničega? Pa valjda je gol ni iz čega najveći domet u nogometu, svatko može zabiti kad mu dodaju na prazan gol. I kako uopće taj Batistuta može napraviti nešto što ni taj svemogući Ronaldo, koji se ruga s konkurencijom, ne može? Jednostavno, nije bilo logike da onda ovaj bude najbolji igrač u povijesti, a kada meni u toj dobi nešto nije bilo onda je obično slijedila hrpa pitanja.

I taman u trenutku kad me ćaća uvjeravao kako je Ronaldo talentiraniji od svih ostalih, ali kako je onaj čupavi Argentinac naprijed poseban po tome što je jedini napadač na svijetu koji može biti sam između petorice obrambenih igrača i svejedno pretvoriti u gol loptu napucanu sa svoje polovice, i taman kad sam ja počeo shvaćati što on želi time reći – dogodio se Dennis Bergkamp.

Igrali su Argentina i Nizozemska u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, zato sam valjda i slušao predavanje o moćnom Batistuti koji pretvara vodu u vino, ili barem bezvezne lopte u golove. Bila je zadnja minuta i netko iz obrane je napucao loptu, a Bergkamp je bio sam naprijed, okružen s trojicom-četvoricom argentinskih igrača. Primio je loptu, provukao je nekom nesretniku kroz noge i zabio gol.

Kad ti je šest godina, prirodno je da ti je otac vrhovni autoritet na temu nogometa. Zato sam valjda i zapamtio ovaj gol tako dobro. Dogodilo se nešto što me je stari jedno 10 minuta uvjeravao da može napraviti samo Batistuta i to je meni bilo tako šokantno, prvi put kad je ćaćin autoritet pao u vodu. Čovjek je bio sam među nečim što je meni tada izgledalo kao jedno dvije brigade Argentinaca, prihvatio je napucanu loptu i lagano zabio baš ni iz čega. I to baš protiv tog moćnog Batistute.

Bergkamp mi je tada postao bog nogometa.

Takva te sjećanja obilježe. Zbog toga i danas pratim Borussiju i loše udaram loptu

Iskreno, bilo mi je samo šest godina i ne pamtim skoro ništa od nogometa koji se igrao 1998. u Francuskoj. Ali sam oduvijek volio loptu i oduvijek me fascinirao nogomet, čak i tada prije nego što sam krenuo u školu. I u moru stvari kojih se ne sjećam, taj sam gol savršeno zapamtio.

Bio je vikend, čim je stari bio doma jer dobro pamtim da je bila popodnevna utakmica. Ne znam zašto su me stalno forsirali na popodnevno spavanje; oduvijek sam ostajao budan do kasno i oduvijek sam najviše volio taj mir kad su svi drugi spavali. Čak i godinama kasnije, najdraže mi je bilo gledati Formulu 1 dok svi spavaju poslije nedjeljnog ručka. Uvijek sam radio cirkus oko tog popodnevnog spavanja, gnjavio mlađu sestru koja je bila na donjoj polovici kreveta na kat i izazivao batine.

Ali nekako sam taj dan bio dovoljno pametan i nisam se prepirao. Znao sam da imaju tamo neke utakmice i napravim li nered i rasplačem brata koji je taman tada navršio godinu dana, mater će biti toliko živčana da me sigurno neće pustiti da cijeli dan gledam nogomet, nego će mi prigovarati da previše buljim u ekran. Otišao sam u krevet bez riječi, valjda prvi put u životu, ali ni slučajno nisam sebi dozvolio da zaspem. Pobogu, što budem spavao toliko dugo i onda propustim utakmicu? Ne znam zašto sam bio toliko nabrijan, možda se gradila atmosfera u javnosti zbog utakmice s Njemačkom koja se igrala kasnije tog dana, a možda sam ja bio toliko lud za nogometom. Ne znam, stvarno ne pamtim to.

Ali se zato dobro sjećam golemog Grundigova televizora koji je izgledao kao da je dio scenografije sa snimanja Kremenka, škurama zatamnjenog dnevnog boravka da se ubije vrućina i da ne pada sunce na ekran, dima cigareta i toga da ni u ludilu nisam pomišljao ići na more. Pamtim razgovor skoro do u najsitnije detalje i šok kod Bergkampova gola koji mi je postao prvo nogometno sjećanje.

Uvijek sam naganjao loptu i obožavao sam nogomet. Za to je vjerojatno zaslužan jedno dva broja prevelik dres Matthiasa Sammera, koji sam dobio kad je rođak nakon par mjeseci zaključio da nije on stvoren za rad u Njemačkoj i zbog kojeg sam godinama kasnije pratio Borussiju gledajući Peticu. To je dugo vremena bila moja najsvetija relikvija. Ali ovog se gola još i dan-danas sjetim. Kako i ne bih, izveo sam ga jedno milijardu puta.

Na dvoru ispred kuće bih postavio stolicu – onu drvenu, starinsku s nekim linoleumom na vrhu na kojoj je inače sjetio dida – i bacao loptu od zid. Cilj je bio desnom nogom primiti loptu koja je padala u visokom luku, provući je desnom nogom kroz stolicu i opet desnom nogom pogoditi dio zida kod stepenica u dijagonali, baš kao što je to napravio Bergkamp. Odmah tada kao djetetu mi se činilo da je taj pokret potpuno neprirodan, tim više što sam bio ambidekstričan. Međutim, to sam ponavljao dan i noć toliko dugo dok pokret nije postao fluidan, na majčin užas jer je svaki put fasada ostajala pečatirana onim karakterističnim tragom lopte koju sam nabijao u bijeli zid. I koliko je god prijetila, nije to imalo nekog učinka, zabiti gol kakav je zabio Bergkamp bilo je sve čemu sam težio.

Utakmice Hrvatske ne pamtim.

Pamtim da je bila neka napetost, da su ljudi bili uzbuđeni. Ali nemam baš pravi osjećaj za to, jer je jedna od prvih lekcija koju sam naučio o nogometu — osim one da je Ronaldo budući najbolji igrač — bila kako se bitne utakmice najbolje vide sa tribina, a nakon toga iz vlastite kuće. Tu možeš vidjeti utakmicu i što se zapravo događa na terenu, sve ostalo je karneval koji prati nogomet, nuspojava toga da je to masovni sport. Niti ne znam je li se tada gledalo utakmice po trgovima i kafićima. Znam da se kod mene sve gledalo doma. Tek zadnju utakmicu, onu protiv Nizozemske za treće mjesto, gledali smo vani — jer, kao, propustili smo biti prvaci, pa ovo sad i nije važno.

Bili smo kod očeva prijatelja i opet ne pamtim ništa vezano uz nogomet. Sjećam se da me je kćer očeva prijatelja iscrtala vodenim bojicama, mislim da pamtim i neki vatromet, a sva ostala sjećanja sam većinom iskonstruirao po onome što mi je naknadno prepričano. Pamtim dres koji sam dobio, pamtim kolektivnu sreću i prijenos dočeka na televiziji i prilično sam siguran da postoji negdje neka moja slika sa ćaćinom beretkom. A možda je to bila i sasvim neka druga prigoda, bio sam premlad da budem 100 posto siguran.

Međutim, Bergkampa pamtim odlično. Taj sam gol pokušao toliko puta, a ironično je kako zbog njega nikad nisam naučio udarati loptu i zabijati golove. Uvijek sam igrao natrag, dijelom zbog toga što sam stalno bio među najvišima u generaciji, a dijelom zbog toga što sam uvijek u nekim prilikama udarao loptu kao Bergkamp, to je za mene ostao ideal nogometnog umijeća. Gola Gorana Vlaovića se ne sjećam u originalu, ali prikazan je toliko puta nakon utakmice da sam ga upio s vremenom. Valjda me u tom dječjem mozgu podsjećao na Bergkampov, pa sam i njega pokušao jedno milijardu puta. Čak i puno kasnije, u utakmicama i danas na terminima. Izvan ravnoteže, desnom nogom u lijevi kut i to, naravno, ne punom nogom. Dva gola koja su me dojmila i koja sam pokušavao naučiti, oba potpuno izvan ispravne nogometne tehnike i, zanimljivo, oba postignuta isti dan. Ali kao i Sammerov dres, takva te sjećanja obilježe. Zbog toga i danas pratim Borussiju i loše udaram loptu.

Pitao sam i starog, da vidim je li ovo stvarno moja uspomena ili sam je naučio iz priča kao puno toga drugoga. On se Bergkampova gola ni ne sjeća. Razumljivo, za njega je to bio jedan u nizu golova. Za mene je puno više, on je moje prvo svjetsko prvenstvo i moje prvo pravo nogometno sjećanje.

——————————————–

Pročitajte još:

España ’82: Ne pitaj me zašto žmirim u kafani ja

Mexico ’86: Kako sam postao heroj ulice. Bar jedan dan

Italia ’90: Toto Schillachi, Kamerun, Ciao, Panini, zadnja Jugoslavija…

USA ‘94: Sjećanje na staru fotelju, mali televizor i super turnir

USA ‘94: Ljeto kad sam buljio u ekran i zaljubio se u nogomet