Lokalni umjetnik Cabot Cove napravio je seriju postera koje su Atalantini navijači polijepili po ulicama Bergama. Glavni lik na tim plakatima bio je Josip Iličić.

U zadnjoj utakmici prije pauze zbog epidemije koronavirusa, Iličić je s četiri gola demolirao Valenciju u uzvratnoj utakmici osmine finala Lige prvaka. Par dana prije toga, Atalanta je igrala s Lecceom, a Iličić je zabio gol i dodao dvije asistencije, imao je još 5/5 uspjelih driblinga i pet ključnih dodavanja. Općenito, prije nego je sezona stala, Iličić je bio jedan od najkreativnijih igrača u Europi s 2,6 ključnih dodavanja i 2,7 driblinga po utakmici, a za Atalantu je u svim natjecanjima dao 21 gol i spakirao devet asistencija, uz još 16 kreiranih velikih prilika po Optinim podacima koje su njegovi suigrači promašili.

Nakon pauze, u prvoj utakmici protiv Lazija je ušao s klupe i nije odigrao ništa. Par dana protiv Udinesea opet nije odigrao ništa, onda je protiv Napolija cijelu utakmicu ostao na klupi, a u iduće tri opet nije bio niti blizu razine na kojoj je igrao zadnjih godina. Na kraju je Atalanta oslobodila Iličića obveza u zadnjih šest kola Serie A i pustila ga u Sloveniju zbog osobnih razloga.

Pod egidom “osobni razlozi” kriju se problemi s depresijom.

Ne, ne izmišlja iz dosade i ne pretvara se. Ne treba se samo dobro naspavati, prošetati šumom i zagrliti drvo. Nije slabić. Bolestan je i ne može igrati nogomet

“Danima sam mislio na ono što se dogodilo“, izjavio je Iličić u intervjuu kojeg je dao za Corriere dello Sport nakon što je preminuo njegov prijatelj i bivši suigrač Davide Astori. “Nisam mogao spavati. Stalno sam mislio o Davideu i razmišljao sam kako se to može dogoditi i meni samome. Bilo me je strah, razmišljao sam što će se dogoditi ako nikad više ne vidim svoju kćer i bilo me je strah otići spavati jer sam se bojao da se neću probuditi. To je trajalo tjednima, Davideova smrt me duboko potresla.“

Iličić svoj strah od smrti nikad nije skrivao pred suigračima. Ostao je bez oca koji je umro kada mu je bilo samo godinu dana, a nekoliko mjeseci nakon Astorijeve smrti završio je u bolnici zbog problema s bakterijskom infekcijom limfnih čvorova; za vrijeme oporavka potpuno je prestao gledati nogomet i razmišljati o njemu, jedino što ga je zanimalo je bila obitelj s kojom je htio provesti što je moguće više vremena.

Nakon što je karantenu proveo u Bergamu, koji je za vrijeme eksplozije epidemije koronavirusa podnio najveće gubitke i gdje ga je smrt okruživala na svakom koraku, trauma se ponovo probudila i Iličić je upao u teško mentalno stanje.

Upravo zato su ultrasi iz Bergama polijepili Coveove postere s Iličićevim likom. Kao što je za vrijeme epidemije na svakom koraku bila smrt, tako je danas na svakom koraku Iličić. To je njihov način da pokažu potporu, da pošalju Iličiću poruku da je cijeli Bergamo s njim i da su ljudi u gradu duboko povezani sa svojim klubom. Cove je poster zamislio kao jednokratnu grafiku, ali navijači su ga kopirali i lijepili gdje su stigli, tako da je obični plakat postao simbol nade i zajedništva koje je jače od smrti. Iličić u svojoj borbi nije sam, s njim je cijeli Bergamo, a tisuće plakata zalijepljenih po cijelom gradu svjedoče o tome da ga ljudi razumiju i da će mu pomoći kako budu mogli.

Međutim, ovo nije priča o Iličiću.

Kao što, uostalom, nije bila ni o Robertu Enkeu, Garyju Speedu, Ivi-Valentinu Tomašu, DeMaru DeRozanu ili Kevinu Loveu. Ovo je priča o ozbiljnom problemu koji često ne shvaćamo ozbiljno.

Pema podacima koje je objavila Američka udruga psihijatara otprilike 12 posto Amerikanaca je doživjelo anksiozne napadaje i liječilo se od njih. Usprkos činjenici da su u Americi psihijatri kroz prisutnost u mainstream medijima i TV emisijama donekle skinuli tabu s teme mentalnog zdravlja, to je i dalje je tek manji dio stvarnih slučajeva. Procjenjuje se da je oko 35 posto ljudi nekad imalo barem jedan napadaj, a da 20-ak posto ljudi ima kronične oblike anksioznosti i depresije. U Europi, gdje je stigma odlaska psihijatru ili psihologu puno veća nego u američkom društvu, prijavljuje se zanemariv broj slučajeva koji se stalno događaju ljudima oko nas.

U svijetu u kojem na dnevnoj razini primite više informacija nego što ih prosječan čovjek u srednjem vijeku primio u cijelom svojem životu, nemoguće je izbjeći ponavljajuće podražaje visokog stresa. Ljudi se s tim podražajima različito nose. Jednako kao što su različito sposobni igrati nogomet, različito brzo trče ili različito podnose fizičku bol, tako i različito prihvaćaju podražaje visokog stresa s kojima su suočeni.

To da ima boljih i lošijih nogometaša, bržih i sporijih ljudi ili da nas nešto fizički boli, to svi shvaćamo. Ali imamo problema s prihvaćanjem ovog mentalnog dijela. Tako je bilo i u Iličićevom slučaju, vrlo brzo se javnim prostorom razlila priča kako je nogometaš uhvatio ženu u preljubu te kako ga je to pogodilo i izbacilo iz takta. Skloniji smo povjerovati takvoj priči bez ijednog opipljivog dokaza i uzeti je kao objašnjenje, nego prihvatiti mogućnost da čovjek ima ozbiljne zdravstvene probleme, da je depresivan i da je to nešto s čime se treba boriti.

Ne, ne izmišlja iz dosade i ne pretvara se. Ne treba se samo dobro naspavati, ne treba prošetati šumom i zagrliti drvo, ne treba se podružiti s prijateljima i zaboraviti na brige, ne treba se sjetiti da ima drugih kojima je puno gore i da se on u svom skupom stanu i skupom autu nema na što žaliti. Nije slabić. Bolestan je i ne može igrati nogomet.

A opet, postoji dio ljudi koja to ne želi prihvatiti. Ako bi prihvatili činjenicu da Iličić ima stvarne probleme i da nije stvar u ženi koja ga vara, onda bi postojala opcija da i mi sami ili naši bližnji možda imamo slične probleme, a to još uvijek u pravilu nismo spremni prihvatiti i onda se radije vrtimo u začaranom krugu tabu-teme koja sa sobom nosi stigmu za sve one koji priznaju problem. Na kraju krajeva, točno tako je postupila i Atalanta koja je Iličićevo izbivanje objasnila kao “osobni razlozi”. Kad je bio u bolnici zbog infekcije limfnih čvorova, iz kluba su jasno napisali o čemu je riječ. Da je slomio nogu, napisali bi da je slomio nogu; da ima koronu, vodene kozice ili ebolu, napisali bi da ima koronu, vodene kozice ili ebolu, a depresiju su sakrili pod egidu “osobni razlozi”.

Takav pristup je loš jer depresija je ozbiljna bolest i sportaši su posebno izloženi jer su u vrhunskom sportu podražaji visokog stresa višestruko jači nego u običnom životu.

Prva stvar je ona najjednostavnija: pritisak javnosti i osjećaj da vas konstantno netko promatra. Nedavno sam razgovarao s jednim bivšim hrvatskim reprezentativcem — nije nogometaš, ali je itekako poznati sportaš. Priznao je da se neko vrijeme ne namjerava vraćati u Hrvatsku jer mu odgovara anonimnost koju ima u gradu u kojem trenutno živi. Opisao mi je to na jako banalan način: svako od nas može imati loš dan u kojem će se posvađati sa ženom na ulici ili će se posvađati s nekim tko mu oduzme prednost na cesti. On nema taj luksuz jer će to odmah završiti na nekoj društvenoj mreži i na portalu s obzirom na to da danas svi imaju kameru u džepu. Kad netko od nas opsuje konobara koji ga zalije vrućim čajem, seljačina je samo onima koji su to vidjeli u tom trenutku u tom kafiću, a kad to napravi on, onda će ga seljačinom nazvati pola države.

Teško je živjeti sa saznanjem da vam uvijek netko gleda preko ramena, a još teže je nositi se s pritiskom profesionalnog sporta u kojem se uvijek traži vrhunska izvedba, a egzistencija vam ovisi o rezultatima na koje nekad uopće ne možete ni utjecati. Granica što je uspjeh, a što je neuspjeh pomaknuta je suludo daleko u ekstrem, do te mjere da je nekad već i drugo mjesto debakl i neuspjeh, a sve to generira toliko nevjerojatan podražaj na živčani sustav da se većina ljudi s tim naprosto ne može nositi. Istovremeno, sve što se uči mlade ljude koji se bave sportom jest da ne smiju pokazati svoje slabosti.

Problem je jedino u tome što bolest nije slabost. Jednako kao što je nedopustivo tajiti da imate istegnuće mišića i nastaviti trenirati u takvom stanju, toliko bi trebalo biti nedopustivo tajiti mentalne probleme koje imate, posebno zato što je znanstveno dokazano da je depresija rasprostranjenija među vrhunskim sportašima u usporedbi s općom populacijom.

Jedno od zanimljivijih znanstvenih istraživanja je ono u kojem su doktorica Emily Pluhar i njezin tim s Harvarda ispitivanjem sportaša došli do zaključka kako oni koji nastupaju u timskim sportovima imaju manju stopu dijagnosticirane depresije i anksioznosti od sportaša koji nastupaju u individualnim sportovima. Odgovor se krije u jednostavnoj stvari: oni koji su do uspjeha došli svoju su snagu već dokazali i znaju da im nitko ne može oduzeti taj uspjeh, tako da su spremniji priznati problem. Oni koji nastupaju u momčadskim sportovima uvijek imaju mali strah od odbacivanja koji ih koči, onaj kontinuirani stres od gubitka ugovora koji je Enkea gurnuo preko ruba.

Upravo zato je Iličićev slučaj važan i zato se mora pričati o njemu, iako to zapravo nije priča o Iličiću.

Ovo je priča o problemu koji je ozbiljan i u čijem rješavanju veliku ulogu imamo svi mi, barem prihvaćajući da problem postoji — kako u vrhunskom sportu, tako i u općoj populaciji, među običnim ljudima koji su se isto tako našli u stresnoj situaciji poput Iličića i imaju pravo priznati da imaju problem i da se ne osjećaju dobro. To nisu osobni razlozi, depresija je ozbiljna bolest koju moramo shvatiti ozbiljno.