Možda i ključni događaj u povijesti engleskog nogometa, ili barem engleskog nogometa u drugoj polovici 20. stoljeća, nacionalna je trauma koja se dogodila 1953. kada je Mađarska sa svojom Lakom konjicom na proste faktore rastavila Engleze na Wembleyju.
Upravo tu utakmicu je gledao časnik britanskog zrakoplovstva Charles Reep koji se od 18. ožujka 1950. i utakmice njegova Swindon Towna protiv Bristol Roversa bavio jednostavnim oblicima notacijske analize u nogometu. On je zaključio da čak 91,5 posto akcija na utakmici sadrži tri ili manje dodavanja i da nešto manje od 80 posto golova dolazi iz akcija koje se sastoje od triju ili manje dodavanja. S tim je podacima otišao ljudima koji su vodili engleski nogomet. Koliko god su matematičari isticali da je istraživanje metodološki loše i da izvlači pogrešne podatke, Reep je glavešinama u FA-u donio upravo ono što su željeli vidjeti: dokaz da nigdje nisu pogriješili i da engleski nogomet nije zastario u odnosu na mađarski, a samim time su zaključili da stvari ne treba približiti onome što je učila Dunavska škola.
U tom trenutku se učvrstio Route One, direktni stil nogometa u kojem je osnovni način igre bila duga lopta kojoj je jedina meta bio napadač. Desetljećima kasnije smo od Engleza mogli gledati ono što je Reep krivo interpretirao. Generacije engleskih igrača i trenera odgojene su na nogometnoj ideji čiji je temelj zasnovan na pogrešnoj premisi i zloupotrebi matematike u svrhu zaštite guzica onih koji su bili odgovorni za to što ih je Mađarska pregazila.
Stereotip je ružna stvar koja nam omogućava da ne mislimo baš previše i da sebi opravdamo način ponašanja prema nepoznatom čovjeku, tako da mu unaprijed zakačimo osobine društvene skupine s kojom ga povezujemo. Međutim, stereotip je morao odnekud krenuti; u nekom trenutku se pokazala neka osobina koja je karakterizirala dobar dio grupe do te mjere da se razvila u predrasudu.
Mount nije čuvao Modrića tako da se zalijepio za njega, nego tako što je shvaćao što Modrić radi i kako se kreće po terenu. Jasno planirano i izvedeno do savršenstva
Sve to vrijedi i za Engleze. Nije ih pošteno gurati sve pod isti nazivnik jer su kroz povijest imali sjajnih tehničara i odličnih igrača, ali u zadnjih 40-ak godina imao je smisla stereotip o prosječnom engleskom igraču kao drvosječi koji napucava duge lopte. Isto tako, stereotip o Engleskoj koja igra na silu imao je svoje generalno uporište u realnosti, bez obzira na to što je svaka generacija imala nekoliko zvijezda koje su itekako znale s loptom. Jednostavno, to je bilo nasljeđe jedne traume.
Nije to samo engleski fenomen. Upravo tih 1950-ih nogomet je postajao globalna zabava i mediji su emociju prenosili do šireg broja ljudi u odnosu na početak stoljeća. Nogomet je postajao mainstream, a samim time su se i porazi shvaćali ozbiljnije, ali opet ne dovoljno mainstream da bi se analizirali i shvaćali trezveno.
Tako je Brazil svoje žute dresove dobio nakon što je 1950. izgubio od Urugvaja i ostao bez naslova na domaćem terenu. Bijele majice s plavim ovratnicima i bijele hlačice odbačene su kao način nošenja s traumom i prihvaćena je žuto-plava kombinacija. Argentinci su nakon blamaže na Svjetskom prvenstvu 1958, odbacili svoju la nuestru, stil koji su karakterizirali imaginacija i ulični trikovi u igri za gol više kako bi prešli na disciplinirani stil s puno prekršaja i reaktivnim pristupom. I dan-danas u Argentini možete naći na oštre sukobe nogometnih avangardista i konzervativaca; još uvijek ta momčad često izgleda kao skup dvojice ili trojice čarobnjaka i sedam drvosječa koji će te ugaziti na tetivu kad god za to dobiju priliku. Velike traume su tih godina ostavljale dalekosežne posljedice na nogometnu kulturu.
Međutim, ovo je neka nova Engleska.
U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo upravo je Engleska momčad s najviše driblinga. Isto tako, ima najviše golova i stvorenih šansi, a loptu u svom posjedu držI oko 65 posto vremena. Ukratko, Engleska igra nogomet i to jako dobar nogomet. Bez napucavanja, bez preskakanja igre, bez siljenja ičega, daleko od svih stereotipa o engleskom nogometu na koje se oslanjamo kada nam se ne da razmišljati o činjenicama.
I kad odlučite zbrajati driblinge kao indikator individualne kvalitete koju Engleska ima, vrlo je lako prepoznati Jadona Sancha jer će uzeti loptu i proći ravno kroz suparnika u punom sprintu; ili Phila Fodena, koji će se s loptom izvući iz najužih prostora s najvećim pritiskom. To su ekstremno talentirani dečki, ali talenata je uvijek bilo. Frank Lampard i Steven Gerrard su u svoje vrijeme bili iznimno talentirani igrači, baš kao i David Beckham i Paul Scholes, pa reprezentacija i dalje nije igrala neki posebno dobar nogomet.
Engleskoj je cijelo to vrijeme nedostajao neko poput Masona Mounta.
Netko će omogućiti suigračima da dođu u pozicije u kojima njihov dribling ima svrhu, tko će igrati nogomet umjesto da pokuša sam slomiti utakmicu. Ne znači to da Mount nije talentiran nogometaš. Dapače, Mount je odlikaš i jedan od najzaslužnijih za to što je Chelsea osvojio titulu europskog prvaka. Stvar je u tome što Mount Garethu Southgateu nudi dimenziju u igri koja nadilazi dobro baratanje loptom i mogućnosti da driblingom probije suparnika.
Ono što je Englesku najviše mučilo na Svjetskom prvenstvu u Rusiji — pa i glavni razlog zašto ju je Hrvatska razbila u drugom poluvremenu polufinalne utakmice – bila je nemogućnost da pokrene kontranapad kad oduzme loptu. Imali su Englezi dubinu, imali su Harryja Kanea koji će primiti loptu kako bi uposlio suigrače, ali im je nedostajao netko tko se može kretati na način da primi loptu blizu mjesta gdje je ona oduzeta i onda tu loptu brzo prenese naprijed prema Kaneu.
Engleska ima posložen kostur momčadi koji može igrati bolje ili lošije jer je prilično mlad i logično je da će biti sklon oscilacijama, ali konstantno joj je nedostajao taj treći veznjak; netko tko će povezati linije dodavanjima uz zadnjeg veznog i Jordana Hendersona koji će dati dinamiku. Nedostajao joj je mozak momčadi, ali na konkretnoj razini i s konkretnim navikama u igri koje se nadopunjuju s onim što rade njegovi suigrači.
To Mount može raditi jer ključna riječ kada opisujemo nedostatke Southgateove Engleske je kretanje. Način na koji se Mount kreće po terenu je sjajan. Kao dijete, Mount je provodio sate i sate proučavajući DVD-ove na kojima su bile snimke Luke Modrića i Xavija, secirajući načine na koje prilaze prema lopti i kako se kreću da bi bili u dobroj situaciji. To Mount danas radi na način na koji engleski nogomet nije naviknut.
Te konkretne karakteristike koje Mounta čine impresivnim igračem u napadu zapravo je najbolje pokazao u obrani, i to igrajući upravo protiv Modrića u polufinalu Lige prvaka. Thomas Tuchel ga je koristio kao jednu od dvije desetke u formaciji 3-4-2-1 i Mount nije čuvao Modrića tako da se zalijepio za njega, nego tako što je shvaćao što Modrić radi i kako se kreće po terenu. Mount se pozicionirao tako da onemogući zadnju liniju Real Madrida da uopće ima otvorenu liniju dodavanja prema Modriću, čime je pokazao iznimnu igračku inteligenciju koja je možda i vidljivija nego kada o njoj pričamo u kontekstu izbora rješenja u napadu koji se često čine spontanima i prirodnima. Ovo je bilo jasno planirano i izvedeno do savršenstva.
To shvaćanje prostora — odnosno, ta “školovanost” u razmišljanju drugačijem od klasičnog engleskog poimanja veznjaka kao heroja koji mora čim prije i čim direktnije prenijeti loptu naprijed — čine Mounta ključnim faktorom Southgateove nove Engleske. Dobro se kreće, odlično se pozicionira i dodavanja odigrava brzo, bez velikog davljenja lopte i sve to u cilju da se igra ubrza, a lopta prenese onamo gdje treba doći kako bi suigrač iskoristio situaciju za napadanje suparnika driblingom koji zbilja radi razliku.
Uostalom, sam Southgate ga je koristio na različitim pozicijama. Igrao mu je centralnog veznog u 4-3-3, zadnjeg veznog u 3-5-2, desetku u 4-2-3-1 i 3-4-2-1, pa čak i lijevo krilo, jer Mountova kvaliteta nije samo u tome da poveže igru između vezne linije i zadnje trećine, on je itekako opasan u dolascima u završnicu i penetraciji kroz linije.
Jack Grealish nema takav dijapazon različitih karakteristika. Kao lijevi centralni vezni u formaciji 4-3-3, Grealish pokriva otprilike slične prostore kao Mount i donosi direktniji nogomet. Više dribla i pokušava okomitija dodavanja, ali Mount je puno bolji u izgradnji napada, kontroli tempa utakmice i obrambenim zadacima, jer usprkos tome što ga Tuchel koristi visoko na suparničkoj polovici, riječ je o igraču koji je kod Chelseaja u samom vrhu po oduzetim loptama.
To Mounta gotovo sigurno čini članom prve postave u nedjeljnoj utakmici protiv Hrvatske i faktorom na kojeg treba obratiti pozornost, jer to će biti još jedna od razlika u odnosu na polufinalni susret u Rusiji. Southgate tada nije imao igrača tog profila. Sada ga ima i Mason Mount je igrač koji najviše simbolizira novu Englesku, lišenu starih stereotipa i starih trauma.
