Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Može li Kopić biti šef?

Hajduk je novim ugovorom svom treneru napravio grešku u koracima

Hajduk je produžio ugovor Željku Kopiću i time napravio jedinu logičnu stvar koju je mogao napraviti. S preko 70 posto osvojenih bodova od preuzimanja momčadi u studenom i plasmanom u finale kupa Kopić je dokazao svoj trenerski talent koji je pokazivao u manjim klubovima HNL-a  i pokazao da Hajduk ima trenera koji radi dobar posao po svim objektivnim pokazateljima.

Međutim, produženje ugovora na samo jednu godinu istovremeno pokazuje da Hajduk nije naučio lekcije ni na svojem ni na tuđem primjeru. I to je veliki problem.

Jedan od razloga za to što je Željko Kopić dobio samo godinu dana ugovora je i želja da se novom predsjedniku ostavi čista situacija, prilika da sam bira ljude koje želi i da vodi klub u pravcu za koji smatra da je ispravan. Međutim, Hajduk je na svojem primjeru mogao naučiti kako nije baš pametno da se predsjednik miješa u izbor trenera. Sada tehnički, a uskoro bivši Hajdukov predsjednik Ivan Kos je u jednom od svojih prvih poteza smijenio trenera Damira Burića i na njegovo mjesto postavio Marijana Pušnika. Napravio je pogrešku smjenom trenera koji je radio jako dobar posao i onda je napravio još veću pogrešku time što je za trenera Hajduka postavio potpuno neadekvatnog lika koji se vrlo brzo pokazao prolaznikom kojeg se hitno treba riješiti.

I Kos je na tom primjeru naučio svoju lekciju – predsjednik nije osoba koja samostalno bira trenera. Kad se priča o novom predsjedniku, onda je jasno kako se svakom treba dati apsolutna sloboda da izabere odvjetnike, direktore, šefa marketinga – ukratko, da popuni svoj tim ljudima koje želi i koji će mu pomoći da vodi klub u pravcu za koji smatra da je ispravan.

Međutim, to ne uključuje izravno biranje trenera.

Predsjednik je, toliko bi valjda trebalo biti jasno, poslovna figura koja ne bi trebala samostalno upravljati sportskim segmentom kluba. A ako Kopić ima opipljive rezultate koji proizilaze iz njegova rada, onda ga ne bi trebalo dirati ma tko god došao u predsjedničku fotelju i koga god taj predsjednik postavio kao sportskog direktora. Jer ozbiljni bi ljudi trebali donositi ozbiljne odluke po ozbiljnim parametrima poput mjerljivih rezultata, a ne po tome sviđa li se predsjedniku i sportskom direktoru netko ili ne.

Hajduk je propustio priliku pokazati da zaista vjeruje u Kopića, stati iza njega bezuvjetno te mu dati duži ugovor i tako pružiti kontinuitet koji je ključ uspjeha

Ako već nije naučio sam na svojim pogreškama, mogao je tako Hajduk nešto naučiti na tuđem primjeru. Recimo, na primjeru Matjaža Keka, kojem je Rijeka dala uvjete za rad i priliku da pokaže što zna. Ključno je bilo što je u tom procesu dobio priliku popravljati vlastite pogreške i kikseve, te je na taj način učvrstio autoritet. Kek nije postao prvak na talentom superiornoj momčadi ili transcendentalnom trenerskom iskustvu, nego na kontinuitetu koji mu je omogućen i kroz koji je pokazao koliko je zapravo dobar trener.

I sad je vrijeme da Hajduk to isto napravi s Kopićem, a jednogodišnji ugovor sigurno nije ispravna metoda kojom se treneru pokazuje da mu se bezrezervno vjeruje i da će dobiti priliku učvrstiti autoritet. Jer ako se treneru vjeruje, onda mu se vjeruje dugoročno. A godina dana nije kontinuitet i ne daje sigurnost. Možda je, doduše, razumljivo da u situaciji u kojoj je klub efektivno bez predsjednika, a mandat aktualnom Nadzornom odboru nagodinu istječe nije potpisan duži ugovor s trenerom, ali to više zvuči kao izlika.

Hajduk se kockao s Kopićem, jer je u tešku situaciju u svlačionici doveo trenera koji je netom ranije dobio otkaz u Slaven Belupu. U tom trenutku, ugovor do kraja sezone je bio možda i racionalno rješenje. Osobno bih preferirao da je i tada dobio dugogodišnji ugovor, ali bila je specifična atmosfera koja se morala uzeti u obzir. Kopićev taktički talent je – usprkos otkazu u Koprivnici – bio neupitan, ali postojala je mogućnost da se pokaže kao krivi čovjek na krivom mjestu. Ili kao pravi čovjek na pravom mjestu, samo u krivo vrijeme.

Na kraju, Kopić se pokazao kao pogodak. Ostao je bez dvojice glavnih individualaca, prvi špic Márkó Futács bio je ozlijeđen, dvojica veznih igrača (i najbolje plaćenih pojedinaca momčadi) svojim karakteristikama nisu baš kompatibilni sa stilom koji Kopić preferira, na stoperu ima siromašnu rotaciju – i usprkos svemu tome čovjek je osvojio 70 posto bodova. Umjesto da mu se pokaže povjerenje ugovorom na tri godine, Kopić je dobio produženje od 12 mjeseci.

Iz nekog razloga, Željko Kopić je u drugom poluvremenu utakmice protiv Rudeša jednostavno odustao od igre. A takav potez ne samo da je nekarakterističan za njegov trenerski stil, nego je i nelogičan ako se prati momentum utakmice.

Istina, Hajduk je na poluvremenu gubio, ali sama igra je u prvom poluvremenu bila sasvim solidna. Bilo je to daleko od odličnog, ali zaista nije bilo razloga za paniku. Hajduk je imao prilike u kojima su Hamza Barry i Ádám Gyurcsó izašli sami pred vratara u zicere i jako dobru kontrolu događanja na terenu, čemu ide u prilog činjenica kako je Rudeš poveo iz jedinog udarca na gol. Karlo Kamenar je odličnim dodavanjem uposlio Andersona Emanuela, koji je utrčavanjem iz drugog plana iskoristio situaciju u kojoj su kiksali stoper koji je nepotrebno iskočio, vezni koji nije ispratio svog igrača i vratar koji je otišao na izlet u nepoznato. Dakle, Kopić nije ima razloga za drastične promjene, jer Hajdukov problem u prvom poluvremenu nije bio sistemski; momčad je stvarala šanse kroz igru i kontrolirala suparnika, ograničivši ga na jedan udarac. Problem je bio u koncentraciji pri obrambenim zadacima i egzekuciji čistih zicera.

Međutim, Kopić je prvi put na Hajdukovoj klupi pokazao nestrpljivost i u drugom poluvremenu je povukao poteze kojima je sasvim razbio svoju igru. Naprosto se prilagodio tome što su mu igrači pokazivali na terenu. Nisu bili raspoloženi, nije izgledalo da su koncentrirani i trener je popustio.

Umjesto dvojice veznih igrača u igru je stavio još dvojicu napadača, potpuno je promijenio geometriju igre i uveo kaos u utakmicu koju je dotad kontrolirao. S trojicom prilično statičnih napadača i bez veznog reda koji bi dodavanjima pomicao suparnika i stvorio šansu da se iskoristi brojčana superiornost pred Rudešovim vratima, Kopić je utakmicu sveo na razinu incidenta. Prekid, napucavanja, odbijanac. A kad odustaneš od igre i nadaš se slučajnom golu, onda je sasvim zasluženo izgubiti utakmicu.

Upravo to je odličan primjer koji pokazuje kako biti trener nije stvar samo taktike. Ako trener iza sebe nema sigurnost na kojoj može stvarati kontinuitet, onda prečesto mora improvizirati jer nema osnovu na kojoj može graditi povjerenje momčadi u dogovoreni plan igre. A kad trener popusti i prilagodi se letargiji u momčadi, već je zapravo izgubio.

Pa opet, letargija je normalna posljedica činjenice da igrači znaju kako Kopiću ističe ugovor na kraju sezone i onda je razumljivo da ga puno teže doživljavaju kao bezuvjetni autoritet. Znaju da su njihovi ugovori sigurniji i da trener nema tu sigurnost da može tek tako izdvojiti one koji ne vjeruju u njegovu ideju i poslati ih na tribine. Kopić usto ne djeluje kao strog čovjek i to igrači često znaju zloupotrijebiti. Nije baš za pohvalu, ali je očekivano da će ljudi, kad im ponudiš mali prst, željeti uzeti cijelu ruku. A Hajdukovi su igrači, uz svo dužno poštovanje iznimkama, još na primjeru Joana Carrilla dovoljno pokazali kakvi su karakteri. To pokazuju i zabrinjavajuće amplitude u formi nekih od njih.

Stoga činjenica kako je Kopić dobio novi ugovor znači i priliku da pojača svoj autoritet u svlačionici te pokaže da neće biti mjesta za one koji ne vjeruju u njegov plan. To je prilika da pokaže kako se više neće prilagođavati igračkom raspoloženju ili neraspoloženju da odrade zadatke koje su dobili. To je prilika da se dokaže kao apsolutni šef.

Samo, Hajduk je propustio priliku pokazati da zaista vjeruje u Kopića, stati iza njega bezuvjetno te mu dati duži ugovor i tako pružiti kontinuitet koji je ključ uspjeha. Bez toga je samo pitanje vremena kad će doći neki novi Rudeš, odnosno novo odustajanje od igre i pristajanje na napucavanje.