Kako je automobilska industrija rasla, tako se utjecaj obitelji Agnelli širio na Torino i već krajem Prvog svjetskog rata — a od toga je prošlo više od 100 godina — Agnelliji su u Torinu dosegli sličnu političku moć kao što su imali u rodnom gradiću. Formalno, nijedan Agnelli nije bio u utrci za gradonačelnika Torina ili predsjednika regije Pijemont, ali samo rijetki kandidati za šefa grada ili regije u proteklih 100-tinjak godina nisu bili u prijateljskim odnosima s Agnellijima ili nisu veći dio svog radnog staža odradili u njihovog grupaciji. U Torinu je naprosto praktički sve vezano uz njih; od firmi u kojima možete raditi, preko medija i kulturnih događanja pa sve do sporta.

Na kraju krajeva, postoji i brojčani izračun koliko su Agnelliji moćni. Ne tako davno, Fiat je proizvodio nešto manje od pet posto talijanskog BDP-a, a to u praksi znači da je od svakih 20 eura pruženih usluga i dobara proizvedenih u cijeloj Italiji, jedan euro dolazio iz grupacije Fiat. U Torinu je taj omjer puno veći.

Serie A nezaustavljivo klizi prema tome da postane peta od liga Petice. S Juventusom u nižem rangu možda čak niti peta

Ukratko, ulogu koju je Ivica Todorić imao u hrvatskoj ekonomiji i moć koju je imao u društvenim zbivanjima treba pomnožiti s 15 ili 20 i tek onda ćete dobiti okvir veličine Agnellijevih i njihov utjecaj na život u Italiji. U Italiji su nevjerojatno moćni, ali u Torinu su aristokracija, vladari grada čija je financijska i politička moć usporediva možda s nekim minijaturnim hrvatskim gradićem u kojem je tajkun u 1990-ima privatizirao sve što je bilo vrijedno, pa sad ima lanac trgovina, pilanu u kojoj radi veći dio lokalnog stanovništva ili šećeranu o kojoj ovisi ekonomska održivost svih malih gospodarstava u okolici.

Zašto je bitno dobiti sliku o tome koliko su Agnelliji politički i društveno moćni? Zato da shvatite koliko je važan slučaj koji se trenutno vodi protiv Juventusa i u kojem mu je oduzeto 15 prvenstvenih bodova.

A razlogom je Andrea Agnelli tek 2010. preuzeo upravljanje Juventusom. Juventus je omiljena igračka obitelji, nešto za što su Agnelliji iskreno emotivno vezani i obitelj je pustila Jean-Claudeu Blancu da vodi klub koji se oporavljao od Afere Calciopoli, a tek kada je Juventus bio spreman napraviti rezultate, čelno je mjesto preuzeo Agnelli koji je trebao potpisati uspjehe koji su se očekivali.

To je i učinio. Kada se poduvuče crta, Juventus je devet puta zaredom bio prvak, vratio se u vrh europskih natjecanja i ušao je među 10 klubova s najvećim prihodima. Zašto je onda Agnelliju trebao redizajn u kojem je grb zamijenio logom, zašto je otvoren novi stadion, zašto je doveden Cristiano Ronaldo i zašto je Agnelli insistirao na Superligi?

Većina onoga o čemu je Agnelli pričao 2017. na predstavljanju novih strateških ciljeva koje Juventus treba ispuniti za cilj je imalo 2023. godinu. Vrhunac rebrandinga je trebala biti 2023. zato jer se upravo ove godine navršava okruglih 100 godina otkako je obitelj preuzela Juventus i obljetnicu je trebalo proslaviti posebnim postignućem; nečime čime će se Juventus nametnuti kao istinski lider u nogometnom svijetu i začetnik novog svijeta.

Ironično, Juventus će 2023. dočekati s još jednim skandalom: oduzetim bodovima, prijetnjom dodatnim kaznama i Andreom Agnellijem koji je bio prisiljen podnijeti ostavku.

Iz naše je perspektive možda i najzanimljiviji dio priče to što je optužnica u istragama Prisma podignuta iz ureda tužiteljstva u Torinu. Ne iz Rima, Milana ili Napulja, a pogotovo ne iz Bruxellesa ili Züricha. Istraga je obavljena u Torinu gdje su Agnelliji u statusu srednjovjekovnih knezova.

Za usporedbu imate Zdravka Mamića. Nije sporno da je na svom vrhuncu bio do te mjere financijski moćan i politički utjecajan da je organizirao proslave predsjednici države. Protiv Mamića nitko nije dizao nikakve istrage sve dok papiri nisu krenuli stizati preko Interpola i dok se više nije moglo zakopavati slučaj u ladice. Kad je optužnica konačno podignuta, Mamiću se nije sudilo u Zagrebu zbog toga što je s većinom sudaca bio u prijateljskim odnosima. Vrlo brzo je ispalo da je hobotnica pustila pipke i u Osijek, a činjenica da nikome u sudskoj ili čak obavještajnoj službi nije palo na pamet da će pobjeći u Hercegovinu — prvo on, a onda su se ‘prevarili’ i za brata Zorana — govori nam da ta hobotnica ima i više od osam krakova.

Nije Italija čarobno mjesto lišeno korupcije; ne žive ondje super-ljudi kojima je strano krasti, namještati i baviti se nečasnim radnjama. Dapače, Italija na svim razinama vlasti ima ozbiljnih problema s organiziranim kriminalom. Ali razlika je u načinu na koji se institucije nose s tim. Kod nas taj Mamić iz bijega vodi borbu za Dinamo, koristeći rupe u statutu koje su godinama bile jasne i malom djetetu; spis protiv Gabrijele Žalac godinama stoji u DORH-ovim ladicama prije nego što ga se pogura iz Ureda europskog javnoga tužitelja, a poruke o namještanju poslova se shvaćaju kao “netema”, kako je to definirao Andrej Plenković. A tamo negdje u uredu tužitelja u Torinu sjedi čovjek koji će podignuti istragu protiv Juventusa i obitelji Agnelli koja je moćnija nego što je Mamić ikad i sanjao da će biti.

Zašto je Hrvatska na dnu europskih zemalja po indeksu korupcije? Zato što nije problem kad se nešto ukrade, zamrači ili namjesti; problem je kad oni čiji je posao reagirati na to okrenu glavu na drugu stranu. U Torinu je valjda 80 posto grada ovisno o Agnellijima i povezano s njima, ali ne dolazi u obzir da i tužitelj bude među tih 80 posto. On mora biti neovisan i imati integritet koji je većini naših javnih službi potpuna nepoznanica. Zato je podignuta optužnica protiv Juventusa — jer u Italiji ima taj jedan kojem je u opisu posla da ga nije briga radi li se o Agnellijima ili o sitnom džeparu kojeg su skupili na ulici. I on svoj posao radi.

Juventus je sada u ozbiljnim problemima. Krajem ožujka će se odlučiti hoće li Afera Prisma ići na civilne sudove i hoće li Juventus upasti u dodatne teškoće. Otvoreno je još istraga koje impliciraju friziranje poslovnih knjiga i isplaćivanje novca ispod stola, a osuđujuće presude u tim slučajevima bi gotovo sigurno značile da će Juventus ponovo biti izbačen iz Serie A.

Samim tim je u ozbiljnim problemima i Serie A.

Juventus je bio predvodnik kvalitete i jedini klub koji se mogao ravnopravno nositi s rivalima na europskoj razini. Ovom je presudom dodatno narušen kredibilitet lige koji se nikad zapravo nije potpuno oporavio od Calciopolija.

Danas je Premier liga financijski daleko ispred svih ostalih, La Liga ima Barcelonu i Real Madrid, Bundesliga ima Bayern, navijačko-članski kult i hrpu klubova koji organizirano rade s mladim igračima, a Ligue 1 ima Lionela Messija, Kyliana Mbappéa i Neymara. U tim je okvirima Serie A peta od liga Petice i dok sve druge lige doživljavaju ekspanziju, ona klizi u još jednu krizu — možda čak i ozbiljniju od one 2006., jer tada je imala jaču početnu poziciju, a nogomet je u međuvremenu postao još izraženije globaliziran sport i teže se oporaviti od pada u drugi, treći ili peti plan.

Uostalom, o stanju u kojem se nalazi Serie A najbolje svjedoči činjenica da je najskuplji igrač ove zime bio Matheus Martins kojeg je Udinese kupio od Fluminensea za sedam milijuna eura. A čak niti on neće igrati u Italiji jer ga je Udinese poslao na posudbu u Watford, gdje će igrati Championship. Tekući ugovor o TV pravima niži je nego onaj prethodni i problemi u koje je upao Juventus sugeriraju da će idući biti još niži, vjerojatno ispod 10 posto onoga što imaju klubovi u Premier ligi. Postoje ogromni problemi s infrastrukturom, rasistički ispadi su svakodnevica i imidž je u padu.

Serie A ima svoj šarm, pogotovo u Hrvatskoj gdje postoji velika tradicija praćenja talijanskog nogometa. Ali Serie A nezaustavljivo klizi prema tome da postane peta od liga Petice. S Juventusom u nižem rangu možda čak niti peta, a to novi skandal u kojem se našla obitelj Agnelli našli čini potencijalnom atomskom bombom ne samo za Juventus, nego i za talijanski nogomet.