Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Na rubu

Guardiola i Klopp ne žele se mijenjati. I to je super za nogomet

Izaberite gotovo pa bilo koji trenutak utakmice — ne samo onaj kad je bijesno bacio šal — i vidjet ćete da je Pep Guardiola bio čovjek na samom rubu živaca. Razumljivo, jer puno toga je bilo na kocki i znao je da ne može napraviti baš ništa kako bi kontrolirao ishod o kojem u konačnici ovisi njegova reputacija i razina ideala.

“Nogomet je određen srećom i spletom okolnosti više nego ijedan drugi sport”, zaključili su Chris Anderson i David Sally u knjizi The Numbers Game. “Postoji 50 posto onoga što se može kontrolirati kao što je taktika, odabir igrača i priprema, ali druga polovica ovisi o spletu okolnosti.”

Lopta koja je zapela tek 1,12 centimetara od potpunog prelaska linije.

Start Vincenta Kompanyja koji je vjerojatno bio još i manje udaljen od crvenog kartona.

Udarac Sergija Agüera koji je iz mrtvog kuta pogodio onih jedinih 30 centimetara između stative, grede i Alissona u kojih je mogla stati lopta.

Stativa Mohameda Salaha koja se odbila van.

Stativa Leroyja Sanéa koja se odbila u gol.

Da je bilo koji od tih događaja — koji se u svojoj suštini svode na čisti splet okolnosti i ludu sreću na koju nitko nema utjecaj — imao malo drugačiji ishod, Guardiola bi bio gotov čovjek. Prvenstvo bi vrlo vjerojatno bilo izgubljeno, a to bi automatski na njegova leđa stavilo ogromnu metu. Valjda je zato i bio toliko nervozan, znao je da bi poraz na Etihadu značio ogroman udarac njegovoj reputaciji. Vjerojatno je imao pred očima i naslove u medijima i pritisak javnosti.

Uostalom, to je već prošao. Prošle sezone, u fantastičnom dvomeču četvrtfinala Lige prvaka, dvaput je izgubio od Jürgena Kloppa. Sreća, koju možemo povezati u sudačke odluke i stative, tada mu je okrenula leđa i ispao je. Analizirana je tada njegova sposobnost da se nosi s ravnopravnim suparnikom, a u pitanje je došla i sama njegova filozofija igre.

Baš kao što dolazi nakon gotovo svakog poraza.

Hvala Bogu, ni Guardiola ni Klopp nemaju namjeru odbaciti svoje ideje radi trenutnog rezultata. Upravo zato ćemo gledati još puno dobrog nogometa

“Očekivao sam to pitanje”, odgovorio je Guardiola novinaru koji ga je nakon poraza Leicestera pita hoće li napokon promijeniti svoju filozofiju igre i primijeniti defenzivniju taktiku kad povede. “To se neće dogoditi. Nije se dogodilo u prve dvije godine, neće ni sada. Zašto bih mijenjao? Zato što sam izgubio dvije utakmice u kojima smo poveli? Nema šanse, to se neće dogoditi. Nakon što zabijemo prvi gol, rješenje je zabiti drugi. I još jedan. Razumijem što želite reći, ali nema šanse. Ne zbog dva rezultata, tri, šest ili sedam. Kad vjerujete u nešto, morate raditi više i postati bolji. To je isti pristup koji sam imao u prvoj sezoni kad sam odgovarao na ovakva pitanja 20 ili 30 puta.“

Međutim, nije isto izgubiti od Claudea Puela i od Kloppa. Kao što kaže Anderson, inače profesor na Warwick Universityju u Velikoj Britaniji, šanse mogu biti male, ali uvijek postoje i sve što možete zamisliti će se i dogoditi barem jednom ako dovoljan broj puta pustite simulaciju. Guardiola je protiv Puela prije tog poraza od Leicestera igrao osam puta i nikad nije izgubio, tako da taj jedan poraz nema toliku težinu. S druge strane, nijedan trener ga u njegovoj karijeri nije više puta pobijedio od Kloppa. Izgubiti još jednom bi vjerojatno značilo dokazivanje narativa po kojem Pepova filozofija nema smisla protiv Kloppove i konačni dokaz kako treba odbaciti svoj način igre.

Kvragu, i sam Pep bi morao malo razmisliti o tome, jer već četiri uzastopne utakmice nije dobio Kloppa. Međutim, ta drastična promjena filozofije bi imala smisla da svaka od te četiri utakmice nije bila baš ovakva kao ova na Etihadu — brza, frenetična, kvalitetna i otvorena. Klopp i Pep su igrali utakmice koje su festival nogometa i koje su se obično rješavale baš spletom bizarnih okolnosti i čistom srećom. U svim tim utakmicama Pep je onih svojih 50 posto napravio, jednako kao što je Klopp napravio svojih 50 posto u ovoj utakmici. Uigrali su fantastične momčadi koje igraju prepoznatljiv nogomet, pripremili su utakmicu, odabrali igrače i odradili sve ono što mogu kontrolirati. Hoće li se lopta od stative odbiti unutra ili van i hoće li igrač kiksati — to je izvan njihove kontrole.

Zato je suludo kriviti ih za to.

Još je luđe suditi o njihovim sposobnostima i reputaciji na primjeru jedne izolirane utakmice u kojoj se toliko toga događa na samom rubu. A maksimalni iznos ludosti je tražiti potvrdu ispravnosti stila i filozofije igre u jednoj stativi, jednom sudačkom previdu i jednoj igračkoj greški.

Da Premier liga nije uvela gol-tehnologiju, danas bi se cijeli dan raspredala priča je li ili nije bio gol. Cijela bi utakmica stala u to, a cijela sezona obojice trenera i kvaliteta njihova rada bi bila ocijenjena po jednom skroz dvojbenom incidentu koji nijedan od njih nije mogao kontrolirati. Tehnologija nas je poštedjela praznih rasprava i mogli smo se koncentrirati na igru, ali vidite koliko je suludo nečiju reputaciju i ideju nogometa staviti u tih 11 milimetara.

I odjednom postaje puno jasnije zašto je Guardiola cijelu utakmicu bio čovjek na rubu živaca.

Živimo u vremenu u kojem nogomet nikad nije bio brži, imamo privilegiju gledati fantastičnu igru koja je na vrhuncu svojeg razvoja. S jedne strane stoji Pep Guardiola kao predvodnik jednog stila, a s druge Jürgen Klopp kao guru drugog. Dvije filozofije nogometa koje se međusobno poništavaju i zato svaki put daju ovako dobre utakmice. Međutim, obje su istovremeno jednako ispravne.

I kao da nam to nije dovoljno.

Ne možemo uživati u tome, nego bismo svi skupa voljeli dodati malo intrige u priču, malo poraza na ovoj ljudskoj razini koji nastaju kad se odrekneš nečega u što vjeruješ. Kao da nam je to svima skupa neka utjeha, alibi za naše slabosti — jer ako se oni na samom vrhu moraju odreći nekih ideala, onda i ja imam opravdanje za svoju bezličnost.

Niti Pep treba mijenjati svoju filozofiju jer ga je Liverpool izbacio u četvrtfinalu Lige prvaka, niti Klopp mora mijenjati svoju filozofiju jer je izgubio od Cityja. Suludo je razmišljati na taj način u igri gdje na ovoj razini ishod odlučuju detalji koji su čista sreća i igra slučaja, daleko od kontrole trenera. Obojica rade strašan posao, vuku nogomet naprijed i naravno da se ne trebaju mijenjati. Sve što trebaju je vjerovati u nešto, raditi i postati bolji u onome što rade.

Hvala Bogu, ni nemaju namjeru odbaciti svoje ideje radi trenutnog rezultata. Upravo zato ćemo gledati još puno dobrog nogometa, zato jer su spremni ići do samog ruba — kako vlastitih živaca, tako i onoga što mogu učiniti unutar svojih 50 posto.