Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Najbolja akademija za koju niste čuli

Superklubovi razvijaju supertalente — ali ne za sebe

Trenutno u La Ligi igra 48 igrača koji su barem dio svog razvoja proveli u La Fábrici. Kad priču proširimo na Segundu, ondje je aktivno još 55 igrača iz omladinskog pogona Real Madrida, a u ostalim europskim ligama u najvišim rangovima se nalaze još 44 bivša člana Realove škole. Zapravo, La Fábrica je najproduktivnija nogometna akademija na svijetu, jer kad zbrojimo sve aktivne profesionalne igrače dolazimo do brojke koja debelo prelazi 200 nogometaša.

Naša percepcija uspješnosti je drugačija jer smo vidjeli La Masiju koja je napravila čudo. U relativno kratkom vremenu je pobila sve zakone razvoja talenta i izbacila u seniorski nogomet Lionela Messija, Xavija i Andrésa Iniestu, ali i ostatak kostura najdominantnije Barcelonine generacije — Víctora Valdésa, Carlesa Puyola, Gerarda Piquéa, Sergija Busquetsa i Pedra Rodrígueza. Koliko se Barcelona oslanjala na vlastiti pogon najbolje govori činjenica da je Tito Vilanova na utakmici protiv Levantea u studenom 2012. u drugom poluvremenu izvadio Danija Alvesa i na teren poslao Martína Montoyu te na taj način dobio svih 11 igrača na terenu koji su kao klinci prošli kroz La Masiju.

Razlog zašto je ta tranzicija do prve momčadi bila toliko uspješna nalazila se u nogometnom identitetu kojeg je Barcelona stvorila. Svi treneri u omladinskoj školi već godinama rade na isti način, igraju u istoj formaciji i s istim zahtjevima, njeguju Barcelonin stil nogometa i u njemu odgajaju igrače. Kad je Pep Guardiola, još jedan njen produkt, preuzeo prvu momčad, on je stil igre prve momčadi prilagodio ideologiji rada u La Masiji i na taj način olakšao adaptaciju mladim igračima koji su prelazili u seniorski nogomet. Kad su dolazili u prvu momčad, dolazili su u poznato okruženje u kojem svi igraju onako kako su oni igrali u mlađim kategorija, filozofija igre je bila ista, taktički zahtjevi su bili isti, metodologija treninga je bila ista i bilo se lagano uklopiti jer su u svakom trenutku točno znali što treba raditi.

Za Messija ili Iniestu to nije bilo toliko važno; oni su nenormalno talentirani dečki i oni bi sa svojim potencijalom uspjeli u bilo kojoj drugoj momčadi i pod bilo kojim drugim trenerom, ali za Montoyju je bilo itekako važno i olakšalo mu je prijelaz iz omladinskih kategorija u seniorski nogomet. Uostalom, Isaac Cuenca — koji je nakon epizode u Izraelu trenutno pod ugovorom u japanskom Vegalta Sendaiju — te Jeffren Suarez, koji trenutno gazi HNL travnjake igrajući u Slaven Belupu, igrali su polufinale Lige prvaka. Iako je jasno da talentom nisu na toj razini i iako su imali problema snaći se izvan specifičnog konteksta koji je u tom trenutku nudila Barcelona s jasno definiranim stilom, igrali su jer su bili dio mašinerije i dobro su znali zahtjeve sustava.

Kraj Neymara i Kyliana Mbappéa nikome ne pada na pamet razvijati mladog napadača jer to zahtjeva vrijeme, promašene šanse i poneke prosute bodove

Real Madrid nije imao takav nogometni identitet. Posebno u zadnjih 30-ak godina, gradio se kult Galácticosa i najbolji su izdanci La Fábrice — uz nekoliko iznimaka poput Raúla, Gutija ili Ikera Casillasa i nekoliko aktualnih mladih igrača poput Danija Carvajala ili Lucasa Vázqueza — karijere napravili izvan kluba.

Lista takvih ljudi je impresivna, ali je još impresivniji broj različitih igračkih profila i različitih uloga u koje su se uklopili. Gledamo li samo ovu sezonu, Fabinho je trenutno jedan od ključnih Liverpoolovih ljudi, Achraf Hakimi je odradio fantastičnu sezonu u Borussiji Dortmund nakon koje ga je Real prodao u Inter, Saúl Ñíguez je jedna od centralnih figura Atlético Madrida u kojem je Marcos Llorente imao ključnu ulogu u izbacivanju Liverpoola iz Lige prvaka, Dani Parejo je Valencijin kapetan — a svi su oni bili dio La Fábrice. Još važnije, oni su nastavak niza u kojem su Juanfran, Santiago Cañizares, Esteban Cambiasso, Samuel Eto’o i Juan Mata, koji su dobili malo ili nimalo prilike u Real Madridu, da bi nakon toga postali vrhunski igrači u drugim klubovima.

Jednostavno, Real Madrid je u omladinskim kategorijama radio kvalitetne igrače, ali ih nije imao vremena ih razvijati, tako da za većinu ni ne znate da su bili u klubu iako su napravili veće karijere nego igrači iz La Masije kojih izvan Barcelonina ekosustava ima daleko manje u profesionalnim momčadi. Kao što je Florentino Pérez davno zaključio, skupa pojačanja podižu zanimanje javnosti i grade imidž, a tako se najbrže zarađuje lova. Sa skupim pojačanjima dolazi imperativ ostvarivanja rezultata odmah i sad, a kombinacija tih dvaju aspekata uvjetuje to da se mladim igračima iznimno teško probiti do prve momčadi u takvim superklubovima, pogotovo kad im je prijelaz u seniore otežan promjenom nogometne filozofije i konteksta igre.

Najbolji primjer problema superkluba koji se u zadnje vrijeme susreće s istim problemima kao Real Madrid je Paris Saint-Germain.

Bayern je prije nekoliko dana potpisao Tanguyja Kouassija, iznimno talentiranog mladog stopera iz PSG-ove akademije. Potencijalna zvijezda i trenutno najbolji obrambeni igrač mlađi od 20 godina Bavarce je koštao nula eura.

Ono što treba zabrinuti ljude u PSG-u je činjenica da je Kouassi samo jedan od mnogih. Pariz su prošlo ljeto napustili Moussa Diaby, koji je prešao u Bayer Leverkusen, Christopher Nkunku je pojačao RB Leipzig, Timothy Weah je otišao u Lille, Stanley N’Soki u Nicu, a Arthur Zagré u AS Monaco. Na njima je PSG zaradio 54 milijuna eura, nitko od njih nije bio stariji od 21 godinu, a svi su došli u klub između svoje 12. i 15. godine. Godinu ranije klub su napustili Jonathan Ikoné, Odsonne Edouard i Yacine Adli, a Claudio Gomes je, kao najtalentiraniji igrač u svojoj generaciji, otišao u Manchester City. Još prije toga, otišli su Dan-Axel Zagadou, Matteo Guendouzi i Kingsley Coman, koji su danas prvotimci Borussije Dortmund, Arsenala i Bayerna.

Produkcija ovakvih igrača nije slučajna i nije nimalo čudno da je većina njih — gotovo svi osim Gomesa u Cityju, koji se ondje također susreo s prokletstvom superkluba iz kojeg je teško isplivati — uspjela u novim klubovima.

Nakon što su katarski vlasnici počeli ulagati u PSG, klupska akademija je postala jedan od centralnih stupova cijele organizacije. Svake godine se ulaže preko 10 milijuna eura u funkcioniranje akademije, povećan je kapacitet trening centra, dovedeni su najbolji treneri iz cijelog svijeta, dobrim dijelom baš i iz La Fábrice. Jedan od glavnih razloga tako agresivnih ulaganja je Financijski Fair Play u kojem se sredstva uložena u akademiju odbijaju od limita na potrošnju prve momčadi, ali isto tako rezultati su jasni. Kakav god bio primarni motiv, PSG s mladim igračima radi sjajan posao i konstantno stvara vrijednost, približavajući se statusu najvećeg proizvođača igrača.

Međutim, jednako tako nije niti slučajno ni da ti igrači sustavno odlaze negdje drugdje i da PSG-ova akademija u suštini postoji kako bi pojačavala konkurenciju.

Jedini igrači za koje možemo reći da su stvarno uspjeli probiti se iz akademije do PSG-ove prve momčadi su Presnel Kimpembe i Adrien Rabiot. Svi ostali su zapeli putem, jer orijentacija vlasnika je stvoriti zvjezdanu momčad koja će pobjeđivati odmah i sad. Kraj Neymara i Kyliana Mbappéa nikome ne pada na pamet razvijati mladog napadača jer to zahtjeva vrijeme, promašene šanse i poneke prosute bodove. Jednostavnije je i efikasnije dovesti Maura Icardija da igra uz Edinsona Cavanija, platiti ga koliko treba, pustiti ga da odradi posao i onda ga se riješiti na kraju sezone, a istovremeno je Ikoné za igre u Lilleu dobio poziv u reprezentaciju.

“Ne želim više gledati razmaženo ponašanje superzvijezda, to je štetno za naše ambicije“, izjavio je PSG-ov predsjednik Nasser Al Khelaifi nakon prošlogodišnjeg ispadanja iz Lige prvaka, nakon što je godinama dotad stvarao Galácticose i preko njih gradio imidž superkluba.

Pablo Sarabia, Ander Herrera, Leandro Paredes i Idrissa Gueye nisu zvijezde, oni su pomoćna radna snaga koja odrađuje veliki dio posla na terenu i ljudi s kojima Thomas Tuchel dobiva priliku pokazati taktičku fleksibilnost. Ipak, koliko oni nisu razmažene zvijezde, toliko je njihov dolazak dobrim dijelom održavanje statusa protiv koje se Al Khelaifi bori, jer Herrera i Gueye znače da Neymar može mirne duše manje trčati. Zašto bi mu inače doveli igrače koji će trčati umjesto njega?

Samim time se to provlači i na akademiju i mlade igrače koji dolaze. Kouassi je sasvim logično izabrao Bayern jer zna da će ondje dobiti priliku i da će imati nekoga tko će u prvom planu biti mentor, a tek onda zvijezda jer koliko god Bayern — kao i svaki drugi veliki klub — imao problema s egom i koliko mu god zvijezde bile važne, toliko taj klub ima i organizacijsku kulturu, hijerarhiju koja omogućava mladim igračima da se razvijaju i da postepeno preuzimaju status zvijezde.

To Paris Saint-Germain nema.

Iako su u Parizu znali koliko je Kouassi talentiran i koji je njegov potencijal, prošlo ljeto je doveden Abdou Diallo iz Borussije, a godinu ranije Thilo Kehrer. Minute koje je mogao dobiti Kouassi pod mentoriranjem Thiaga Silve su otišle na igrače koji su dobri, ali ne toliko dobri da mogu doći na razinu na koju eventualno može doći Kouassi. Kada nema plana i nema strpljenja, onda je sasvim logično da takvi talenti odlaze tražiti svoju priliku na drugom mjestu i još je logičnije da PSG-ov omladinski pogon ostaje najbolja akademija za koju niste čuli.

Jer, kao što je stvar i s Realovom La Fábricom, ne doživljavate koliko dobro radi s obzirom na to da se igrači teško probijaju u momčad punu zvijezda i karijere ostvaruju izvan kluba.