Općenito, oba hrvatska stopera su bila jako dobra. Po jedan gol primljen u utakmicama s budućim finalistima Italijom i Španjolskom govori o tome da se Hrvatska smisleno branila, a i individualni učinak je bio jako dobar. Ćorluka je imao 8,7 otklonjenih opasnosti po utakmici, a Schildenfeld je bio na 8,1 što ih je smještalo na drugo i peto mjesto na turniru. Dakle, ljudi su dominirali u punom smislu te riječi.

Tu treba uzeti u obzir kontekst koji objašnjava kako su dvojica toliko sporih stopera mogla biti toliko sjajna u obavljanju posla na elitnoj razini. Na Euru 2012. je prosječna pozicija zadnje linije, temeljena na podacima sa svih utakmica, bila na 24,6 metara od vlastitog gola. S obzirom na to da je Hrvatska igrala protiv dviju vrlo jakih momčadi, od kojih je jedna bila Španjolska koja je dominirala posjedom i pritiskala suparnika, zadnja linija Hrvatske reprezentacije je, prema podacima iz Handbook of Match Analysis koji je izdala UEFA, bila na 19,9 metara od svog gola.

U takvim okolnostima i nije potrebno biti brz, s obzirom na to da se u svim opasnim situacijama nalaziš u vlastitom kaznenom prostoru i da nema prostora iza tvojih leđa. U tri odigrane utakmice Ćorluka je imao osam zračnih duela od kojih je dobio sedam, a Schildenfeld je od devet zračnih duela uzeo šest. Da bi dominirali u takvim uvjetima, brzina je sporedna; ključno je držati koncentraciju, dobro čitati igru — u čemu je Ćorluka odličan — i kontrolirati zračne duele, pri čemu je do izražaja dolazila visina i lateralna pokretljivost koju je imao Schildenfeld. Hrvatska je kao rezultat toga dobila dvojicu stopera u pet najboljih po otklonjenim opasnostima na cijelom turniru.

Osim što brani i do 10 puta veću površinu terena nego što je to bio slučaj prije samo desetak godina, danas vrhunski stoper mora biti i organizator igre

Međutim, nogomet se promijenio.

Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji prosječna pozicija zadnje linije je bila na 36,2 metra, a u Ligi prvaka prošle sezone je prosječna pozicija zadnje linije bila na 42,7 metara od vlastitog gola, što je logično jer reprezentativni nogomet na taktičkom planu uvijek malo kaska za klupskim, zbog neusporedivo manje vremena raspoloživog za zajednički trening. U takvim okolnostima, imati kombinaciju Ćorluke i Schildenfelda znači imati ozbiljan problem — kontekst je drugačiji i zahtjevi su se u svega nekoliko godina sasvim promijenili. Da biste danas efektivno branili prostor od 40-ak metara iza zadnje linije, morate imati stopera koji je sjajan u čitanju igre, odličan u zraku, imati nekoga tko je pokretan i dovoljno brz da može pokriti toliki prostor u kojem mora otkloniti opasnost.

Sve to uzrokuje puno kompliciraniji misaoni proces kod stopera. Kad stojiš na rubu vlastitog kaznenog prostora i imaš igrača na par metara od sebe, relativno je jednostavno donositi odluke jer te nema što iznenaditi i puno manje ovisiš o timskom kontekstu igre. Kad stojiš gotovo na centru, moraš konstantno donositi odluke koje su kompliciranije.

Čak iz vlastitog posjeda lopte koji je stabilan, jedno krivo dodavanje u veznoj liniji donosi ogroman problem, tako da stoper mora dobro razumjeti hijerarhiju odluka i prepoznavati prioritete kako bi mogao reagirati na ispravan način i otkloniti opasnost. Ovisno o timskom kontekstu, ispravna odluka može biti i iskakanje, i duel s napadačem, i usmjeravanje na stranu, i povlačenje prema golu. Kad ste u kompaktnoj zoni u vlastitom kaznenom prostoru, broj varijabli je puno manji i često je sasvim dovoljno izbiti centaršut koji dolazi s boka.

Osim što brani i do 10 puta veću površinu terena nego što je to bio slučaj prije samo desetak godina, danas vrhunski stoper mora biti i organizator igre. Mora biti zvijer u obrani, ali i odličan s loptom u nogama jer napadi se oslanjaju na to da će stoperi pripremiti situaciju u prvoj fazi distribucije. Oni su ti koji moraju razigrati veznu liniju u kojoj je jako malo mjesta i vremena na lopti, tako da ta dodavanja iz obrane moraju biti nevjerojatno precizna i s dobrim tajmingom kako bi vezni igrač već u primanju mogao stvoriti višak i kako bi se spriječilo suparnika da zatvori presing zamku.

Ukratko, danas je biti stoper vjerojatno najteži posao u nogometu. Ili sigurno najteži ako gledamo koliko su se u samo desetljeće ili desetljeće i pol promijenili zahtjevi.

Najbolji primjer za to je Virgil van Dijk.

Brz je, odličan u skoku i vrlo pametan. Rezultat zbroja njegovih karakteristika je da može braniti bilo kakav tip napadača. Klasičnu devetku će kontrolirati u zraku, brzog napadača će uhvatiti na otvorenom prostoru, a lažnu devetku će staviti u džep praćenjem u međulinijski prostor. Onog trenutka kad je on došao u Liverpool, Jürgen Klopp je dobio priliku složiti momčad onako kako je zapravo želio. Sama činjenica da je Van Dijk u kadru omogućila je zadnjoj liniji da bude još koji metar više na terenu, jer je čovjek dovoljno brz da to pokrije, a to je omogućilo ostatku momčadi da zadrži kompaktnost. Što više prostora kontrolira Van Dijk, to suigrači imaju manje prostora za braniti i to su bliže suparničkom golu jednom kad oduzmu loptu.

Tako je cijela momčad dobila vrijednost više, a Van Dijk jasno dokazuje do kolike je mjere nogomet igra ovisna o momčadskoj hijerarhiji, jer je taktika toliko kompleksna stvar da stoper može biti ključ za napadački pristup.

Kad je posao zaključen, Gary Neville je komentirao da cifra zvuči kao fantastičan posao za Southampton, a Alan Shearer se složio i zaključio kako je Van Dijk dobar, ali da je cijena pretjerana za jednog stopera. Danas tih 75 milijuna funti danas izgleda kao bagatela, jer toliko je teško pronaći čovjeka koji može odgovoriti kompleksnim zahtjevima na poziciji koja ne trpi pogreške. Jer to je, koje god razdoblje pogledali, ona okolnost koja stopere dijeli od većine drugih pozicija — stoperi ne smiju griješiti, jer to obično znači primljeni gol.

Međutim, postoji još jedan detalj koji naglašava važnost stopera — njihovo podizanje u visoku liniju je prijelomni trenutak za moderni nogomet.

Za početak, moderni stoperi su ubili klasične napadače.

Sama činjenica da stoper ima sposobnosti stajati 40-ak metara od vlastitog gola pokrenula je kotač evolucije. To znači da neki Shearer ili Filippo Inzaghi nisu više stalno dva koraka udaljeni od udarca na gol, nego su udaljeni cijeli jedan sprint i tako više ne mogu ulaziti u šanse samim pozicioniranjem, nego moraju raditi. To je dovelo do toga da je danas većina napadača sposobna kreirati — ili za sebe kroz dribling ili za suigrače kroz dodavanje i kretnje bez lopte, ali danas je gotovo nemoguće opstati na vrhunskoj razini ako uz realizaciju u igri nemate i još neki segment.

U još širem kontekstu, podizanje zadnje linije je početak modernog nogometa jer je omogućilo momčadima da igraju presing. Preduvjet za uspješan presing je da je polje za igru smanjeno kako bi se moglo stvarati pritisak na loptu i suparnika, a to ne bi bilo moguće da obrane nisu izašle visoko i zadržale kompaktnost linija. Sam taj potez je ubrzao igru jer je posljedično povećao frekvenciju akcija i skratio prostor koji trebate prijeći da dođete u završnicu, a još je uvjetovao da igrači postanu tehnički i taktički savršeniji kako bi se mogli nositi sa situacijom koja se mijenjala.

Možda imate dojam da se u desetak godina situacija nije ni teoretski mogla toliko drastično promijeniti u sportu koji svakodnevno gledate. No, usporedite stanje od 2012. kad su Ćorluka i Schildenfeld dominirali otklonjenim opasnostima s onim danas i Virgilom van Dijkom. Danas je biti stoper vjerojatno najteži posao u svijetu nogometa, posao koji na suptilan način vuče evoluciju cijelog sporta.