Recimo, podcijenjeno je to kako je preuzeo Hrvatsku u vrlo zajebanom trenutku.

Kad se ponašate kao prorok kojeg je Bog osobno poslao da povede zavedene mase i o sebi pričate u trećem licu, onda je najviše što možete dobiti uputnica za psihijatrijsko promatranje. Stoga je eksperiment koji se gradio oko Igora Štimca – Izbornika – dao točno onakve rezultate kakve se moglo očekivati od gurua koji je klupu reprezentacije dobio referencom koalicijskog partnera. Sve je vodilo tome da se dogodi potpuni raspad sistema. A kad je sve puklo, onda je nastala panika i tražio se netko tko će spasiti stvar. Hrvatsku je čekalo doigravanje za Brazil u kojem nije znala suparnika (a onda kad se tražio novi izbornik, moglo je ispasti da to bude i Francuska, ili Portugal), situacija je bila neizvjesna i ne baš komforna, ali Kovač je preuzeo posao i prihvatio izazov.

Realno, nije imao ni iskustva ni dovoljne reference za posao. Međutim, mlada je reprezentacija pod njegovom rukom igrala izvrsno, nije morao upoznavati grupnu dinamiku u svlačionici jer je znao kako većina naših reprezentativaca diše pod pritiskom s obzirom da im je bio kapetan i, u situaciji kad bi neki drugi trener morao upoznavati taj psihološki faktor, bio je i logično rješenje za klupu.

Pošteno je reći da to i nije bio toliki rizik, jer da se nije kvalificirao uvijek bi se mogao opravdati činjenicom da mu je Štimac ostavio stanje koje je bilo nepopravljivo u svega par dana koje je imao s reprezentacijom. Mogao je dobiti puno više nego izgubiti, ali prihvatiti poziv reprezentacije koja je bila u tolikom raspadu nije baš racionalno. Nije nešto što bi pravi Nijemac hladne glave napravio, jer je u trenutku kad je on dogovorio preuzimanje rizik neuspjeha bio golem. A ne želite početi karijeru s takvom stigmom.

Imao je sreće, izvukao je Island i kvalificirao se na Svjetsko prvenstvo.

Uz sreću, imao je Kovač ideje i kako igrati. Spustio je Ivana Rakitića duboko u veznu liniju na mjesto gdje danas zna odigrati u Barceloni (posebno kada nema Sergija Busquetsa) kako bi pomagao Luki Modriću kojem je dao sve ovlasti u izgradnji napada. Pod njim je Mateo Kovačić odigrao svoje najbolje utakmice u reprezentaciji, a znao je nuditi i ideje koje su bile izvan okvira. Marcelo Brozović se pod Kovačem profilirao kao igrač koji s pozicije ‘desetke’ iz drugog plana ulazi u napad i radi veliku štetu suparničkoj zoni, dok je Marko Pjaca bio zamišljen kao ‘plutajuća špica’ – pojam koji je izmislio Christian Streich u sklopu taktičkih revolucija u Njemačkoj. Tražio je disciplinu svojstvenu svojoj igračkoj poziciji i identitetu, ali je želio igrati dobar i napadački nogomet.

U Hrvatskoj Kovač nije imao šanse. Tu puno bolje prolaze gurui i koalicijski partneri. Karizma samo smeta, a rad ionako nije primarno sredstvo napretka

Nije imao sreće i u otvaranju protiv domaćina Svjetskog prvenstva nije ga pomazio rezultat. Dalje nije odradio dobar posao i ispali smo već u grupi. Još više, njegov nedostatak sreće se očitovao u tome što je u HNS-u imao Zdravka Mamića koji je javno rekao kako Kovač nema njegovu potporu jer je „pokazao otklon prema obitelj Mamić“ i jer je „egotriper koji ignorira Savez, ljude u Savezu i ljude u klubovima“. Što je Mamić s time želio reći i koliko su igrači slušali taj intervju, to procijenite sami. Činjenica jest da su netom nakon tog istupa uslijedile blamaže u Azerbajdžanu i Norveškoj, a na klupu je došao onaj koji neće pokazati otklon prema Familiji niti će ignorirati prave ljude. I to u puno komfornijoj situaciji od one u kojoj je bio Kovač.

Za Kovača je trenutak u kojem je preuzeo Eintracht bio još zajebaniji.

Kad je 8. ožujka 2016. došao u Frankfurt, zatekao je klub koji je bio na 16. mjestu bundesligaške ljestvice i nezaustavljivo klizio ravno u ispadanje. Armin Veh je otišao, nije uspio spasiti ništa, a Eintracht nije imao ni sportskog direktora jer su to mjesto javno odbili bivši stoper Real Madrida Christoph Metzelder i bivši Bayernov direktor Christian Nerlinger. Prvi izbor za novog trenera bio je Markus Gisdol, a iza njega poznati bundesligaški treneri−vatrogasci Mirko Slomka i Tayfun Korkut. Svi redom su odbili i ni u ludilu nisu razmišljali prihvatiti poziv kluba koji je bio u raspadu, jer to nije bilo baš racionalno. Kovač je preuzeo posao i prihvatio izazov. Pravi Nijemac hladne glave to sigurno ne bi napravio jer je u tom trenutku rizik neuspjeha bio golem.

A njegova mlada karijera, koju je započeo realnim neuspjehom na hrvatskoj klupi, ne bi preživjela još jednu blamažu.

Kovač je riskirao i ispada da je profitirao. Kvragu, čovjek će postati Bayernov trener. Pokazao je hrabrost, prihvatio je poslove koji su bili rizični i dokazao svoje znanje. Zadržao je Eintracht u Bundesligi, prošle sezone došao u finale Kupa i borio se za mjesta koje vode u Europu, a sada nije daleko od pozicije koja vodi u Ligu prvaka. Napravio je nevjerojatni uspjeh, ako pogledamo u kakvom je raspadu preuzeo klub.

I onda je, nakon dva skroz zajebana posla, dobio poziciju iz snova. Valjda je to neka karma koja nagradi one koji su hrabri i koji rade.

Bayern je, nije to nikakva tajna, htio Thomasa Tuchela.

Težak čovjek, tvrdoglav suradnik i vrhunski nogometni um bio je prvi izbor za preuzimanje kluba. Zapravo, bio je logičan izbor je u sebi spaja ekskluzivitet ponajboljeg njemačkog trenera i atraktivne igre koja je potrebna Bayernu ako želi biti percipiran na razini na koju u klubu ciljaju. To je najbolje naučio veliki Jupp u svom prošlom mandatu. Je li Niko Kovač bio drugi izbor, to nikad nećemo saznati. S Tuchelom se licitiralo jer je bio slobodan, možda se Bayern potajno raspitivao o Antoniju Conteu za kojeg je izgledno da broji zadnje dane u Chelseaju, možda je pregovarao s Mauriciom Pochettinom ili Mauriziom Sarrijem, kojima bi Bayern bio stepenica više u nogometnom razvoju, a možda su vabili Juliana Nagelsmanna ili Domenica Tedesca kao velike trenere u nastajanju. Međutim, to je sasvim nebitno. Kvragu, Niko Kovač će postati Bayernov trener i to je ogromna stvar.

Doduše, i posao u Bayernu je zajeban, samo na drugačiji način nego prije. Kovač neće preuzeti veliki rizik, ali će se trebati potpuno prilagoditi novoj situaciji.

Novi posao nosi nove zahtjeve, stoga defenzivni nogomet koji je igrao u Frankfurtu koncentrirajući se samo na rezultat ovdje neće biti dovoljan. Bayern, kao i svaki veliki klub, traži mnogo više. Uostalom, Carlo Ancelotti može posvjedočiti da je posao Bayernova trenera puno teži posao nego što to izgleda. Kovača, uz zahtjeve uprave i povećalo javnosti, čeka i svlačionica puna ega, hrpa vrhunskih igrača s kojima je puno teže raditi nego sa skupinom mladih igrača željnih dokazivanja u Frankfurtu kojima se bez problema nametao kao autoritet. Trebat će mu iznimna razina socijalne inteligencije kako bi svoje ideje prenio na teren i ondje se ponovo dokazao.

Ali, rezultati na stranu, pokazao je rijetko viđenu karizmu. Kapetanske osobine vođe pretvorio je u trenerske kvalitete. Može se osloniti na hrabrost koju je pokazao kad je zbog svojih odluka mogao lako propasti i uništiti svoju karijeru prije nego što je i počela. A karizma je nešto što se ne može naučiti i što se vani iznimno cijeni. Uostalom, time je zaslužio svoj posao iz snova, dok u Hrvatskoj Kovač nije imao šanse. Tu puno bolje prolaze gurui i koalicijski partneri. Karizma samo smeta, a rad ionako nije primarno sredstvo napretka.

Ali nema veze. Što nije bilo dobro nama, valjat će Bayernu.