Kad je vatreni obruč oko Splita paralizirao grad i stigao sve do gradskih kvartova, oni koji su stali vatrenoj stihiji na crtu nisu ni bili ni vojska, ni Civilna zaštita, nego navijači. Baš oni navijači koji su prije godinu dana bili označeni stigmom orjunaša i terorista. Baš oni navijači kojima je na Rujevici prskan suzavac u oči. Pa ipak, još jednom su se navijači pokazali kao jedna od najučinkovitijih poluga društva.

Postoje dva dobra razloga zašto se to dogodilo.

Prvi je ustroj navijačke organizacije. Za razliku od formalnih struktura sa svim svojim pravilima i protokolima, navijači su organizirani neformalno. Vojska ima jaku vertikalnu liniju zapovijedanja, formalne hijerarhijske odnose u kojima je preskakanje karika u zapovjednom lancu nemoguće, a komunikacija je spora. Desetnik na terenu šalje zahtjev naredniku, on komunicira s nadnarednikom, a informacija preko satnika, poručnika, bojnika i pukovnika dolazi do najviših činova koji donose ključne odluke daleko od terena.

Navijačka struktura je horizontalna, potpuno neformalna i ne pati od zapovjednog lanca. Vođa – bio on formalan ili neformalan – se prepoznaje, ali odluke se donose na licu mjesta između ljudi koji reagiraju na situaciju i ne odgovaraju nikome osim situaciji samoj.

Navijačka organizacija nije nimalo savršenija od formalne, pogotovo ne na duge staze, ali kao takva je nužnost zbog zaštite same grupe od razbijanja. Iako manjkava, nudi određene prednosti koje državne strukture ne mogu dati. Departmentalizacija koju provodi vojska u svrhu unutarnje podjele rada i formiranje nižih organizacijskih jedinica daje veću učinkovitost i jasnu odgovornost, ali na kratke staze horizontalna i neformalna struktura bolje prepoznaje prioritete i reagira na njih. Na neki način je humanija, zasniva se na odnosima među ljudima i zato pokazuje puno veću inicijativu. A u kriznim situacijama je od ključne važnosti prepoznati prioritet i reagirati na njega.

Drugi razlog se otprilike svodi na: „Ne moš ti to razumit“.

U svim kriznim situacijama obični ljudi su ti koji čine razliku. Od rata, preko poplava u Gunji, do požara u Splitu. Svaka krizna situacija se zasniva na tome da ‘mali’ ljudi reagiraju i daju svoj maksimum. U sve tri kategorije prvi koji su reagirali bili su navijači.

Ljudi – barem velika većina njih – ima u sebi urođenu altruističku crtu koja se aktivira kada prepoznaju kada ljudi bliski njima dođu u opasnost. Začudo, najgore krizne situacije iz ljudi ne izvlače očekivani animalistički nagon za preživljavanjem, nego – upravo suprotno – daju ljudski maksimum nesebičnosti, solidarnosti i spremnosti žrtve za druge. Pa ipak, nekako su u pravilu upravo navijači ti koji su u pravilu najspremniji na žrtvu za druge.

I to je teško razumjeti onima koji gledaju sa strane.

Nije u ljudskoj prirodi da pokušava zadržati anonimnost kada svi žudimo za priznanjem. Nije u ljudskoj prirodi postavljati ideal zajedničke poveznice ( u ovom slučaju nogometnog kluba) ispred vlastitog prosperiteta. Nije u ljudskoj prirodi izlagati se opasnosti. Nije u ljudskoj prirodi žrtvovati vlastitu individualnost zbog pripadnosti grupi. Teško je sve to razumjeti sa strane, jer navijački pokret je u svojoj biti subkultura.

Kultura nekog društva zasniva se na skupu normi, sustava vrijednosti i obrazaca ponašanja najšireg kruga ljudi u tom društvu. Kultura je ono što je općeprihvaćeno, standardno, potpuno dominantno. Samo to ne mora nužno biti dobro i lišeno pogrešaka. Upravo zato postoje subkulture, koje se pojavljuju kao reakcija na probleme u standardnoj kulturi, korektivni element kojeg društvo treba prepoznati.

Navijači su na primjeru požara jasno ukazali na sve probleme u našoj državi, probleme na koje političari zatvaraju oči. Naravno, zatvaraju ih iz vlastite koristi jer dominantna kultura im je dala posao – a kad bi se nesavršenosti ispravile, time bi riskirali da ostanu bez tog dobro plaćenog i lagodnog života. Bolna sporost i apsolutna inertnost ogromnog državnog aparata umalo je stajala ljude značajne materijalne imovine i života. Brzina kojom su navijači reagirali samo je istaknula koliko su sporo reagirale nadležne službe i koliko je neučinkovit mastodontski birokratski sustav koji je postao svrha sam sebi. Za vertikalnu liniju zapovijedanja požar se širi prebrzo i ne dopušta zakonski rok od 15 dana za pravni lijek. Pitanje je samo zašto je u svemu vlastitu moralnu odgovornost pronašao samo i isključivo general Damir Krstičević, čovjek koji je prvi izašao na teren rješavati krizu. Kako sada, tako i prije nekih 25 godina.

Visoka politika tolerira izrugivanje s pravnom državom. One koji se usude istaknuti taj gadljivi incest i pišanje po zakonima proziva se teroristima i orjunašima

Navijačka solidarnost, koja se sasvim jasno ocrtala time što su Torcidi prvi u pomoć požurili Bad Blue Boysi, a zatim Ultrasi i Tornado, glavni je problem ovog društva. Dakle, problem je jer se time dodatno istaknula sramotna egocentričnost političkih elita za koje glasuje ogromna većina hrvatskog naroda. Dok HDZ na društvenim mrežama slavi što imaju predsjednika gradskog vijeća u Umagu, SDP sramotno hvata jeftine političke poene pozivajući se na 2012. kad je požar kod Crikvenice gasio kanader. Zamislite prioriteta u komuniciranju s građanima u trenucima kad je drugi najveći grad ugrožen, jednima je bitno reći da imaju 197. najbitnijeg čovjeka u Umagu, a drugima likovati jer za vrijeme njihove vlasti nije bilo bure. MOST se zaboravio oglasiti, a od ostalih strančica koje postoje da se uguze u koaliciju s ovim genijalcima se nije ni čulo. Ili se čulo, ali i sami shvaćamo koliko su nebitne tako da to nitko nije ni registrirao.

S jedne strane imamo „huliganske i rušilačke grupacije“ kojima se poanta života sastoji od prepucavanja jednih s drugima, a s druge imamo Torcidu i Boyse koji su sposobni efikasno surađivati u krizi. I jasno je da smatramo kako su Torcida i Boysi problem, jer na idućim izborima nećemo pokazati ništa drugo osim da smo zadovoljni s postojećim političkim statusom quo. Jer da nismo zadovoljni, davno bismo riješili problem.

Ono najzabavnije u svemu, ljudi požar doživljavaju katastrofalnim i nečim što se moglo izbjeći.

Nije, jer ne možemo shvatiti moć prirode. Tko nije stao ispred bora koji je visok 12 metara, a s njega plamti vatreni jezičac visok 45 metara isijavajući nevjerojatnu toplinu i ispaljujući šiške po 50-ak metara, taj ne zna moć vatre. Nije realno kriviti političare za sve i nije normalno prozivati političare zbog puta na neko sportsko natjecanje. To je populizam koji nas odvaja od suštine koja je bitna, jer i Angela Merkel koja je šefica prilično uređenije zemlje ide na sportska natjecanja o trošku države s obzirom na to da je riječ o protokolarnim dužnostima. Da je Hrvatska imala eskadrilu od 400 kanadera, bilo bi zaista sasvim svejedno jer nijedan od njih ne bi mogao ući u požar zbog jake bure. S obzirom na realne uvjete koji su uključivali jak vjetar, a vrlo vjerojatno i piromansko potpaljivanje požara iza leđa vatrogasnih snaga, postignut je maksimum gotovo bez premca.

Populizam je propast – jer ako se koncentriramo na njega, izgubimo suštinu i pravu odgovornost kod političara. A to, za razliku od vatre nošene jakom burom, možemo kontrolirati jer mi smo ti koji biramo političare.

Kao dijete sam svoju prvu plaću zaradio čuvajući Motorolu i telefon u dežurnici DVD-a Kučiće, istog onog kojeg je proslavio crveni fićo. Ne daje mi to diplomu doktora vatrogasnih znanosti, ali daje mi dovoljno da znam kako ni 40.000 cisterni ne bi ugasilo požar u gradu. Otvorena vatra u urbanom okruženju se ne gasi iz autocisterne zapremnine cca 5.000 litara, nego se koristi mreža javnih hidranta u kojima mora biti visok pritisak ili se pumpama dovodi voda iz rijeke/mora/bunara/spremnika vode. Na Kili su ti hidranti bili zaključani, a na gradskoj mreži nije bilo dovoljno tlaka za učinkovito gašenje. Šumski požari se ne gase zalijevajući vodu u gorući bor, nego pripremajući zonu u kojoj će se zaustaviti širenje vatre.

Odgovornost političara je u tome što se nebrojeni kvartovi kroz čitavu Hrvatsku grade u potpunom urbanističkom javašluku, gdje gradske vlasti i državne inspekcije za financijsku korist nekoliko investitora i izvođača žmire na očite infrastrukturne manjkavosti. Odgovornost političara je u tome što kroz šume nema odgovarajućih vatrogasnih putova koji će omogućiti pravodobnu reakciju gasitelja, čak i s ovom sramotno neadekvatnom opremom. I nitko ne očekuje od premijera, predsjednice ili ministara bilo koje političke opcije da oni dolaze kontrolirati infrastrukturu u novim kvartovima ili da probijaju vatrogasne puteve i čiste šumu od niskog raslinja. Međutim, s pravom očekujemo da izvrše pritisak na niže hijerarhijske strukture lokalne vlasti da obave svoj posao. S pravom očekujemo da departmentalizacija zaista pruži veću učinkovitost rada i jasnu odgovornost, te da visoka politika ne tolerira institucionalizirani nered u nižim razinama vlasti.

Samo, kako očekivati to, kad visoka politika tolerira sukob interesa, nepoštivanje zakona i izrugivanje s pravnom državom? Činjenica je da se pravomoćni Zakon o sportu, bio on dobar ili loš, sustavno ignorirao. Činjenica je da sport kod nas nije ni čist ni transparentan, a to dokazuje pravomoćna presuda Željku Širiću. E sad, imamo dva potpuno pravomoćna akta hrvatske države i kastu koja to ignorira, te još jednu kastu koja ih štiti s pozicije političke moći. One koji se usude istaknuti taj gadljivi incest i pišanje po zakonima države proziva se teroristima i orjunašima.

Poanta ove kolumne nije patetika.

Puno bi lakše bilo da sam vam umjesto vertikalne i horizontalne organizacije, subkultura i vatrogasne teorije servirao priču o srcu, mudima i ponosu navijača koji su od propalica, narkomana, huligana i orjunaša sada postali heroji. Više lajkova, više klikova, a i čitanje bi bilo lakše. Niti su nogometni navijači cvijeće, niti su njihove metode uvijek ispravne. Osobno, ne slažem se niti s bakljadom u Saint-Etienneu niti s incidentom prema Janici Kostelić. Ne jer sam ja neki moralni čistunac, nego jer je riječ o potezima koji nisu pragmatični i koji stvaraju otpor u redovima dominantne kulture. Dugoročno, to su metode koje štete ostvarivanju cilja.

Međutim, ne možemo razumjeti sve poteze subkulture. Što ne znači da subkultura nema sasvim ispravan cilj i da dominantna kultura nema ozbiljne probleme. Da nema, ne bi se pojavila subkultura. Problem je što su danas ti navijači heroji i što svi imaju samo riječi hvale za njih, a već sutra će ponovo biti orjunaši, huligani, narkomani, propalice i divljaci.

Nije da nisu navikli. Na Rujevici policija udara pendrecima i prska suzavcem navijače koji na ogradi slave pobjedu, na Gradskom vrtu policija privodi lika koji ugrožava javni red i mir – svirajući trubu! U jednoj od dražih kolumni zaključio sam kako su navijači uistinu građani drugog reda, premda su često korektivni element čitavog društva.

Problem je što političkoj eliti ne odgovara korekcija problema dominantne kulture, jer bi onda mogli izgubiti svoju poziciju. Još je veći problem to što predstavnici te dominantne kulture moraju doživjeti katastrofu da vide kako političke elite koje biraju ne odrađuju svoj posao kako treba. A najveći problem je što to brzo zaborave i nastave tolerirati postojeći politički status quo, javašluk u izvršavanju poslova, kršenje zakona i iživljavanje na manjini. Upravo onoj manjini koja će u nekom idućem Domovinskom ratu, poplavi u Gunji, požaru u Splitu ili dobrovoljnom darivanju krvi biti prva koja će odgovoriti krizi.

A štaš, ne mogu ja to razumit.