Taj podatak nije tu da bude romantična priča ili da ilustrira neki inspirativni put od trnja do zvijezda u godinu i pol dana. Jasno, dalek je put od blatnih travnjaka druge lige i svlačionica bez tople vode do reflektora stadiona čija je potpuna rekonstrukcija prošle godine koštala 80 milijuna eura i na njemu se može svašta dogoditi, ali Nevistić je bio standardni U-17 i U-19 reprezentativac. Njegov potencijal je bio jasan i sasvim je logičan razvojni potez da napravi prijelaz iz juniorskog u seniorski nogomet kroz posudbu u niželigaško natjecanje s obzirom na to da je Rijeka ugasila pogon druge momčadi. On nije bio u Varaždinu zato što ga nitko nije prepoznao i zato što je neki underdog, nego baš zato što se znalo koliko može vrijediti.

Ovaj podatak je tu da ilustrira koliko je nakaradan već ustaljeni pristup da europske utakmice gledamo kroz prizmu zarade i vaganja koliko košta koji bod.

Forsiranje narativa koji u prvi plan stavlja isključivo novac i punjenje blagajne indikator je koliko je sportska kultura u našem društvu na niskim granama

Jasno, novac je važan faktor u funkcioniranju nogometnog kluba, pogotovo kad funkcionira na malom tržištu poput našeg.

“Još nismo zatvorili budžet”, pričao je Damir Mišković prije utakmice s F.C. Københavnom objašnjavajući još jednom financijske probleme u koje je upala Rijeka. “Korona je pojela dosta novaca. Smanjilo se sponzorstvo, nema prihoda od gledatelja, a da ne govorimo o prodaji igrača. Pala im je cijena. Surova je istina, smanjeni su prihodi, a troškovi su ostali isti. Nitko ne zna kada će tome biti kraj.”

U tom kontekstu je novac koji je Rijeka zaradila plasmanom u Europsku ligu ogromni flaster za krpanje financijskih rupa i zatvaranje budžeta. Kvragu, samo taj jedan osvojeni bod iz utakmice protiv Real Sociedada donosi 190.000 eura, a to možete promatrati kao godišnju plaću za još jednog igrača koji će u HNL-u raditi individualnu razliku. Taj jedan osvojeni bod na proljeće može, sasvim doslovno, značiti razliku između toga da Simon Rožman u napadu ima Sterlinga Yatékéa ili da si može priuštiti nekoga iz platnog razreda Alexandera Gorgona.

Međutim, utakmica protiv Real Sociedada — pa ne da nije osvojila bod, nego da ju je Rijeka stoput izgubila — već je sada donijela razliku. Bod je važan uspjeh za klub, ali tu je važnost nemoguće izmjeriti novcem. Nevistić je prije godinu i pol dana igrao Drugu HNL protiv BSK-a i gol mu je zabio Stjepan Šimičić koji trenutno igra za Vihor iz Jelisavca. Razlika je to u odnosu na sinoć kada mu je gol zabio Nacho Monreal, čovjek koji je u Premier ligi odradio 187 utakmica i koji je u La Ligi nastupio 207 puta. Sinoć su mu s druge strane stajali David Silva, Mikel Oyarzabal, Alexander Isak, Mikel Merino i Adnan Januzaj. Sinoć je protiv sebe imao trenutno vodeću momčad španjolske La Lige i upisao je pet obrana.

Samo jedna utakmica — ili u ovom slučaju, šest koje će Rijeka odraditi u grupnoj fazi Europske lige — neće ni od koga napraviti igrača. Odrastanje je proces koji traje i postoji dosta faktora koji utječu na to hoće li na kraju tog procesa izaći bolji ili lošiji igrač. Međutim, kad prođete Davida Silvu i osjetite udarce Driesa Mertensa ili Lorenza Insignea, automatski dobijete iskustvo, dobijete razvojni podražaj zbog kojeg drugačije shvaćate utakmicu HNL-a.

Ne vrijedi to samo za Nevistića. Ista stvar vrijedi i za Tibora Halilovića koji je osjetio što znači duel s Merinom ili Adama Gnezdu Čerina, koji se borio s Fabiánom Ruizom i kojem je izravni suparnik bio Tiémoué Bakayoko. Nakon toga je lakše igrati HNL u kojem je podražaj niži, imate više samopouzdanja, iza sebe imate iskustvo više razine koja vam omogućava da igrate lakše i da ste naprosto bolji igrač.

Ista stvar vrijedi i za Dinamo.

Možda najbolji primjer je Joško Gvardiol, koji je od svoje 12. godine označen kao vrhunski potencijal i koji za to ima pokriće u talentu, ali čija je kvaliteta u izvedbi nevjerojatno skočila u odnosu na utakmicu protiv Ferencvárosa ili Cluja jer je u potpunosti pohvatao konce seniorskog nogometa. Sinoć je naprosto dominirao utakmicom.

Ili je možda još bolji primjer Kristijan Jakić, koji je u prvoj utakmici protiv Feyenoorda plivao, a sinoć je protiv istog suparnika bio stabilan i pouzdan. Prvi Feyenoord mu je bila vjerojatno najozbiljnija utakmica u životu i u međuvremenu je prošao prirodno odrastanje i adaptaciju na nogomet drugačiji od onog koji je dotad igrao. Postao je bolji jer je igrao protiv boljih, makar je to bilo tek nekoliko utakmica. Kod drugih Dinamovih igrača su te utakmice bile manje bitne jer gotovo svi ostali su već prije osjetili još višu razinu od one koju nude Wolfsberger AC, Feyenoord i CSKA. Osjetili su je i kroz nju su stekli rutinu koja im omogućava da se danas šetaju kroz Europsku ligu i da im je gostovanje u Nizozemskoj još jedna u nizu utakmica koju treba odraditi, a ne nekakav povijesni dvoboj.

Jeste li primijetili da se to dogodilo negdje putem, gotovo neprimjetno? Jeste primijetili da to nisu više epski megdani koji određuju budućnost i prošlost, nego su normalne utakmice koje se normalno igraju jer je to razina koju je dosegla momčad koja je odrasla?

Jednako kao što i za Rijeku derbiji u HNL-u — recimo, utakmica s Hajdukom na Poljudu u nedjelju ili s Dinamom sljedećeg vikenda — postaju događaji s manje opterećenja kad u međuvremenu odrade Real Sociedad i Napoli.

Nakon Silve i Mertensa, Nevistiću je lakše braniti protiv Mije Caktaša, Brune Petkovića ili Ramóna Miereza. Ne znači da će dobiti svaku od tih utakmica i da nikad više neće primiti gol; griješit će on i još će se razvijati jer su mu samo 22 godine, ali jednako kao što je u drugoligaškom Varaždinu prošao adaptaciju na seniorski nogomet, pa je onda u prvoligaškom Varaždinu prošao adaptaciju na bolje igrače, tako je i nastupom za Rijeku u Europskoj ligi osjetio da može funkcionirati na još višoj razini. Dobio je iskustvo koje ga čini boljim vratarom i to dugoročno vrijedi puno više od tri ili četiri milijuna eura koje je Rijeka inkasirala jer to se onda preslikava i na cijelo prvenstvo kao komparativna prednost za Rijeku s obzirom na činjenicu da je dobio nešto što Josip Posavec i Ivica Ivušić nisu.

Forsiranje narativa koji u prvi plan stavlja isključivo novac i punjenje blagajne indikator je koliko je sportska kultura u našem društvu na niskim granama. U drugi plan pada rezultatski aspekt priče. U treći plan pada koliko igrači izlaze kvalitetniji iz ovakvih utakmica. U četvrti plan pada koliko to onda paralelno domaće prvenstvo čini kvalitetnijim. U fokusu je to koliko je Rijeka zaradila bodom u Španjolskoj i koliko je Dinamo zaradio plasmanom u drugi krug Europske lige.

Najlakše je okriviti novinare koji će to gurnuti u naslov i staviti ga nadohvat ruke. Da, stoji opaska da je to srozavanje standarda i sramotan način na koji se pristupa sportskim uspjesima, ali takav način pristupanja temi je samo ogledalo onoga što šira javnost želi čitati. Takvi tekstovi su obično najčitaniji jer ljudi i inače pričaju o tome između sebe, to je tema u kafićima i o tome se raspravlja dok se gledaju utakmice. Ne kao usputni faktor i dio šire slike, što zasigurno jest, nego kao krivo postavljeni prioritet kojeg se svi prvo uhvate.

Jasno, to je tek posljedica šire društvene klime i ekonomske situacije. Ljudi se na svakodnevnoj razini bore za egzistenciju i valjda je onda prirodno da se takve stvari gledaju prvenstveno kroz novac i poriv da se preživi jedan po jedan dan. Bez kruha se ne može i to je ono što se ocrtava na način na koji se gledaju ovakve utakmice.

Ali sve to i dalje ne mijenja činjenicu da je takva atmosfera postavljena na krivim temeljima i da je takav pristup, iako već debelo ustaljen u medijima i široj javnosti, zapravo nakaradan jer predstavlja negaciju nogometne kulture i poništavanje svega onog pozitivnog u sportu.