Možda je stvarno mogao naći boljeg stopera s impresivnijim životopisom, ali teško da je mogao naći boljeg igrača za ono što je namjeravao graditi u Dinamu.

“Čuli smo svakakve stvari s presice, ali ovo je Dinamo. Nema tu više zajebancije”, izjavio je Dilaver potpuno mirnim glasom nakon utakmice protiv Astane u kvalifikacijama za Ligu prvaka. “Tko god misli da ovdje može doći i sprdati se s nama, hvala mu, a mi ćemo mu vraćati ovako kako su prošli Hapoel i Astana. Ovo je novi Dinamo, nema tu više zajebancije“, ponovio je.

Upravo to je htio Bjelica — stvoriti ekipu s kojom nema zajebancije. Dinamo je u zadnjih nekoliko sezona imao gomilu stvarno talentiranih igrača koji su u europskim utakmicama mogli napraviti puno više od niza negativnih i pomalo sramotnih rekorda. Nisu, zato što se većina njih dala zajebavati. Od suparničkih igrača, od javnosti i medija, od scene na kojoj su nastupali, od mogućnosti prodaje. Dali su se zajebavati i njihovi treneri — a to je možda bio pravi problem u svemu — prepuštajući ulogu šefa nekome drugome.

Bjelica je možda imao malo sreće u tome da “netko drugi”, onaj koji se volio spuštati u svlačionicu i rušiti trenerov autoritet, nije više bio u fizičkoj mogućnosti to napraviti. Ali u suštini, Bjelica je od samog početka znao gdje je bio problem u europskim utakmicama i što mu treba da to okrene. Uostalom, jednom je već izbacio Dinamo i zato vrijedi svaki euro plaćen za Dilavera, premda je za taj novac mogao dobiti individualno jačeg igrača.

Bjelica je već pokazao što se dogodi onog časa kad naglasak stavite na momčad, a ne na pojedinca; što se može postići kad je trener i stvarni šef u svlačionici

Bjelica je radio s njim u Austriji i — premda, u osam mjeseci prije nego što je Bjelica dobio otkaz zbog loših rezultata, Dilaver nije igrao kao stoper nego kao bek ili zadnji vezni — znao je kakav je karakter. Znao je da se ni on ne da zajebavati i da će mu biti produžena ruka na terenu, zato ga je pozvao u Poljsku nakon što mu je istekao ugovor u Ferencvárosu i zato je inzistirao da dođe u Dinamo. Mogao je sigurno naći boljeg stopera u smislu individualnih kvaliteta, ali teško je mogao naći igrača koji će biti bolji za ono što je odlučio graditi u Dinamu.

Nije slučajno da je svaki igrač iz početne postave Atlético Madrida u utakmici protiv Juventusa u klubu proveo najmanje četiri pune sezone. Jednostavno, kad se odlučiš graditi kompaktnu i karakternu momčad, onda moraš znati da će ti igrač u situaciji pritiska reagirati onako kako želiš. Moraš ga poznavati i on mora poznavati tebe, a Bjelica je inzistirao na Dilaveru jer ga stvarno dobro poznaje. Znao je točno kako će reagirati kad su nervozni i razbijeni Fenerbahçeovi igrači počeli pokazivati živce i provocirati situaciju u kojoj se netko od gostiju unio u lice Petru Stojanoviću. Sa stoperske je pozicije doletio Dilaver i, pretrčavši 50 metara, zaštitio je suigrača, baš kao što je obranio Danija Olma kad je upao u sukob s igračima Hapoel Be’er Sheve i kad je ostatak momčadi samo ostao gledati. Upravo na takvim reakcijama se gradi momčad jer poanta poznavanja nije samo u fizičkim sukobima nego u svim stresnim situacijama na koje treba reagirati.

Bjelica se u pripremi utakmice i kroz čitavo prvo poluvrijeme trudio održati dojam savršeno mirne osobe koja drži sve konce u rukama i onda je u samo jednoj sekundi pokazao koliko je zapravo bio nervozan. Na kraju poluvremena, baš nepotrebno i potpuno suprotno svemu što je pokazivao dotad, fizički je reagirao prema protivničkom igraču i sudac ga je poslao na tribine. U situaciji u kojoj vodiš 2:0 i u kojoj je samo naizgled sve pod kontrolom jer osjećaš strah od gola u gostima i u kojoj suparnik više nema što izgubiti, takva nesmotrena glupost može odrediti ostatak utakmice. Ostati bez trenera kad samo jedan gol može sve okrenuti naopako jako je stresna situacija za momčad te može završiti kao potencijalna katastrofa i potpuni raspad.

Samo što ovaj Dinamo od prvih utakmica sezone pokazuje da ima glavu i rep i da igra nosi Bjeličin potpis. Ponavljali smo to kroz tekstove i analize utakmica, a igrači su to jasno pokazali nakon što je trener doživio svoju žutu minutu. On je isključen, ali momčad je samo nastavila po već dogovorenom planu. Nije bilo panike, nije bilo problema. Kad je Pavel Vrba uveo igrače kojima je mislio promijeniti stvari na terenu, Dinamo je već imao spremljen odgovor. Nikola Moro je ušao u igru taman kako bi iskontrolirao zonu u kojoj su Česi namjeravali stvarati višak, ostatak momčadi je ostao kompaktan i koncentriran. Sve je odrađeno rutinski i kao da momčad godinama igra zajedno.

To je izravna posljedica svega onoga na čemu Bjelica inzistira od samog početka.

Od skupine jako dobrih individualaca koja u Europi ostvaruje rezultate ispod svog maksimuma, stvorio je momčad koja se ne da zajebavati i koja zna što treba raditi u svakom trenutku utakmice. Zbog toga je važan Dilaver i to što je Bjelica inzistirao na njemu. Zbog toga je ključ momčadske reakcije u drugom poluvremenu protiv Viktorije još u onoj situaciji kad je Dilaver reagirao nakon što su Hapoelovi igrači napali Olma.

Što će dalje biti u Europskoj ligi i nije toliko važno, jer Bjelica je već pokazao što se dogodi onog časa kad naglasak stavite na momčad, a ne na pojedinca; što se može postići kad trener bude taj koji je i stvarni šef u svlačionici. Dobri igrači ne igraju loše sami od sebe, bez ikakvog objašnjenja i bez pozadine. Iako je osvojio naslov, Dinamo je prošle sezone osvojio debelo najmanje bodova otkad se igra liga 10 i tek bod više nego 2011. kad se igralo čak šest kola manje nego prošle sezone. Nije to slučajno, jednako kao što nije slučajno ovo što pokazuje ove sezone u Europi.

Razlika je samo Bjelica. On je od Dinama napravio momčad s kojom nema zajebancije.