Dobar dio onoga što Krznar svodi na neobjašnjivo da se objasniti izostankom Arijana Ademija.

Polako to postaje prožvakana tema, ali koliko je Ademi važan najbolje ilustrira podatak da je Dinamo u Europi ove sezone odigrao 11 utakmica. U onih pet u kojima je Ademi nastupio, Krznarova je momčad ostvarila četiri pobjede i poraz od West Hama. S druge strane, dobio je samo dvije utakmice od šest koje je Ademi propustio. Možda je dijelom riječ o slučajnosti uslijed malog broja utakmica, ali kod Ademija je jednu stvar vrlo teško dovesti u pitanje — te ‘druge’ lopte koje Krznar stavlja u prvi plan kao razlog mučenja protiv Rapida.

Krznar je to mučenje opisao kao nervozu i odgovornost prebacio na igrače, ali uzrok loše igre se s jednako jakim argumentima može pronaći u manjku ideje

Ademi je prošle sezone u Europskoj ligi osvajao 56 posto svojih duela na tlu. Ove sezone ima puno manji uzorak nego što je bilo 12 utakmica koje je odigrao prošle godine, ali čak i kada mu se protiv Genka dogodi da osvoji šest od 14 duela na tlu i ostane ispod prosjeka, Ademi je tu da svojom agresivnošću kontrolira lopte koje se odbijaju nakon duela njegovih suigrača. Naprosto se nađe na pravom mjestu prije nego drugi i dobar dio lopti pokupi bez da uopće mora ulaziti u duel.

To momčadi Damira Krznara — ali i trenera prije njega, jer Ademi je bio ključna figura u planovima Nenada Bjelice, kao i Zorana Mamića koji je nastavio na njegovim temeljima — daje mogućnost da napade počinje puno bliže suparničkom golu. Jasno je koliko to znači za obranu koja se tako osigurava od suparničkog kontranapada prije nego što je počeo, ali je vrlo bitan faktor i za napad.

Recimo da Kévin Théophile-Catherine ili Rasmus Lauritsen odigraju loptu prema Bruni Petkoviću koju ovaj ne primi jer na leđima nosi stopera koji ga čuva. Ta lopta se zadrži unutar desetak metara od mjesta inicijalnog duela. Ako je tu Ademi da pokupi otpadak, Dinamo počinje novi napad na suparničkoj polovici ili, u najgorem slučaju, na centru. Ako loptu pokupe suparnici i stave je pod kontrolu, Dinamo se povlači u obranu i loptu će najčešće ponovo osvojiti tek na 20 ili 30 metara od svog gola.

To je slikoviti prikaz zašto Dinamov napad pati bez svog kapetana. Ademi se odlično kreće, dolazi iz drugog plana i opasan je po suparnički gol. Uostalom, zabio je dva gola Valuru. Međutim, njegova dodatna vrijednost je u tome što njegova prisutnost na travnjaku omogućava Dinamu da napade započinje puno bliže suparničkom golu. Dobra kontrola drugih lopti znači da je Dinamo uštedio 30-ak metara prostora koji treba prijeći.

Bez tih 30-ak metara prednosti i bez poremećenog suparničkog bloka — jer ne treba zaboraviti da svi u veznom redu imaju nekakvog svog Ademija koji pokušava doći do ničije lopte i samim time iskače iz obrambene strukture, što otvara rupe koje se mogu napasti — Dinamo se muči. Krznar je to mučenje opisao kao nervozu i na taj način odgovornost nesvjesno, ili barem neizravno, prebacio na igrače, ali uzrok loše igre se s jednako jakim argumentima može pronaći u manjku ideje.

Krznar je na poluvremenu odlučio prijeći iz 4-3-3 — odnosno 4-1-4-1 u fazi obrane, što je ista stvar — s kojima je počeo utakmicu u formaciju s trojicom u zadnjoj liniji. U suštini, odlučio se na šablonu. Pokušao je kopirati ono što je upalilo na Rujevici nakon vrlo lošeg poluvremena protiv Rijeke i replicirati to u utakmici protiv Rapida. Problem je bio u tome što Dietmar Kühbauer igru gradi na sasvim različitoj bazi u odnosu na Rijeku čiji run and gun nogomet prirodno ima visoke amplitude unutar jedne utakmice i u kojima se Dinamo može nametnuti svojom individualnom kvalitetom te tako odvesti utakmicu na svoju stranu.

Možda je najbolji primjer te razlike okršaj Martina Baturine i Roberta Ljubičića. Baturina je dijete od 18 godina koje je odigralo tek 350 minuta seniorskog nogometa. Vrlo talentirano dijete s nevjerojatnim osjećajem za kontrolu lopte, što je pokazao s dva jako dobra driblinga kojima se oslobodio pritiska, ali i dalje dijete. Ni Ljubičić nije veteran, ali 22 su mu godine i iza sebe ima četiri sezone seniorskog nogometa, u kojima se dvaput sa St. Pöltenom borio za ostanak u ligi. Kada mu je s druge strane došao Baturina, Ljubičić se nije pokušao nadigravati. Samo je prošao kroz njega i nametnuo se svojim fizičkim karakteristikama.

Tu je Krznarova pogreška — poslao je dijete u vezni red koji je prštao agresivom bez da mu je omogućio strukturu koja će mu pomagati.

Glavni razlog zašto je Dinamo bio nervozan u izgradnji napada je taj što nije imao gotova rješenja, a trenerov posao je ponuditi barem upute kako ta rješenja pronaći. Krznar to ovaj put nije napravio, igrači su ih trebali naći sami na licu mjesta i onda drugo poluvrijeme u kojem Dinamo nije pucao prema suparničkom golu nije toliko nevjerojatno koliko se na prvi pogled čini.

Pogotovo prestaje biti nevjerojatno ako znamo koliko je nositelja igre iz prošle sezone bilo na travnjaku. Odnosno, koliko ih nije bilo, jer Dinamo je u drugom poluvremenu protiv Rapida igrao bez Petkovića, Ademija, Lauritsena, Lovre Majera, Joška Gvardiola, Kristijana Jakića i Marija Gavranovića, a onda je upitno može li se trener osloniti na čistu igračku klasu koja će nekim izvanserijskim potezom stvoriti rješenje kada ga zapravo i nema.

Krznar je na početku sezone bio žestoko napadan. Najvećim dijelom su ti napadi bili nerezonski i nepotrebni, ali to je život trenera — pogotovo trenera poput Krznara koji nema jaku karizmatsku crtu na koju se može nasloniti. Na kraju krajeva, dobar dio tih napada je nepošten jer ako je trener kriv za poraze, onda bi trebao biti i zaslužan za pobjede, recimo za onu protiv Genka.

Međutim, Dinamo je protiv Rapida zaista izgledao loše i Krznarova konstatacija kako se dogodilo nešto neobjašnjivo jednostavno nije dovoljna. Njegov posao je da ga objasni momčadi, i to prije uzvrata u Zagrebu za dva tjedna, jer Dinamo trenutno ima jako dobru situaciju za prolazak grupe usprkos ovom porazu. Situaciju koju bi eventualni domaći poraz itekako ugrozio.