Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Neolimpijske igre

Zašto je turnir u hokeju pokazatelj onoga što bi se moglo dogoditi i nogometu

Održavane svake četiri godine, antičke Olimpijske igre bile su prvenstveno religijska svečanost u čast boga Zeusa, ali i važna prilika u kojoj se slavila znanost, umjetnost, arhitektura i zdravlje, sve ono za što su Grci smatrali da njihovu civilizaciju čini posebnom. Bio je to događaj koji je spajao tjelesnu izvrsnost s voljom i snagom uma. Olimpijske igre bile su i povod za ekeheiriju – sveti mir koji je garantirao prestanak ratova i slobodni prolazak za sve natjecatelje na Olimpijskim igrama. Zapravo, u staroj Grčkoj igre su bile toliko važan događaj da se, po prijedlogu filozofa i povjesničara Timeja, vrijeme počinjalo brojiti od prve Olimpijade, perioda koji je započeo prvim Olimpijskim igrama 1. srpnja 776. prije Krista. Dakle, za grčku su kulturu Olimpijske igre bile značajne koliko i rođenje Isusa Krista za zapadnjačku kulturu ili za Rimljane osnutak grada Rima.

Iako je danas, prema Olimpijskoj povelji, olimpizam i dalje životna filozofija kojom se slave kvalitete tijela, volje i uma, a sport spaja s kulturom i obrazovanjem, Olimpijske igre su ipak nešto izgubile na važnosti.

Nominalno svaki natjecatelj svoj vrhunac doseže okupljanjem sportaša iz cijelog svijeta pod geslom „brže, više jače“ na najvećem sportskom festivalu, Olimpijskim igrama. Realno, to su romantičarske bajke koje odavno nemaju dodira sa stvarnošću. Odličan primjer za to je olimpijski turnir u hokeju koji se upravo igra u Pjongčangu. Službeno se održava bez Rusije koja ima embargo na nastup zbog sustavnog dopingiranja svojih sportaša, ali u stvarnosti Rusi nastupaju pod neutralnom olimpijskom zastavom.

Međutim, zato nema hokejaša koji nastupaju u NHL-u. Gary Bettman, komesar lige, jednostavno je zabranio nastup u Koreji svima koji imaju ugovor u NHL-u.

Dugo je vremena primanje novca bilo nespojivo s idealom olimpizma. Amerikanac Jim Thorpe je nastupio na Olimpijskim igrama 1912. i osvojio zlatne medalje u desetoboju i petoboju. Međutim, kad se doznalo da je primio džeparac za nastup na košarkaškom natjecanju, medalje su mu oduzete, a rekordi izbrisani. Međunarodni olimpijski odbor je bio prilično nemilosrdan prema ikakvim primjerima zarađivanja novca za sportske nastupe, tako da je i veliki Jesse Owens suspendiran s natjecanja i prisiljen da se bavi ekshibicijama te utrkama protiv konja i vlakova. Nečim što se tada zvalo profesionalnom atletikom, kao što se danas profesionalnim hrvanjem zove kostimirana predstava američkih kečera lišena prave sportske napetosti i istinskog natjecanja.

Samo pitanje vremena kad će Svjetska prvenstva ostati bez najboljih igrača koje buduća Superliga neće pustiti, kao što NHL ne pušta svoje igrače na ZOI

Međutim, onda su u MOO-u otkrili da sama riječ athlon – od koje je nastala riječ atleta ili sportaš – označava nagradu. Atenjanin koji bi osvojio zlato bi, uz nagrade osvojene u samoj Olimpiji koje su bile puno više od mitskog lovorovog vijenca, od polisa dobio 500 zlatnih drahmi, što je bogatstvo kakvo danas imaju tek najbolje plaćene zvijezde. Sportaši se, dakle, od drevnih vremena po definiciji natječu za nagradu.

Puno važnije, MOO je otkrio televiziju s novcem koji donosi.

Širenjem televizije kao masovnog medija koji se koristio za distribuciju prijenosa sportskih natjecanja pojavila se nova struja dužnosnika koja se zalagala da u olimpizmu ostanu načela amaterizma,  koja su se temeljila na otvorenosti natjecanja i fair playu, ali da – eto, kad se već pruža prilika – svi skupa nešto i zarade. I sportaši i MOO. Stvar je bila prilično jasna – ako se u natjecanja uključe sportaši koji su globalne zvijezde i koje ljudi znaju s televizije, natjecatelji postaju sami svoj marketing. Jednostavno, oni postaju reklama i time donose novac organizatoru.

Amerikanci imaju svoj specifični stav oko sportaša profesionalaca i amatera, tako da su prilično klizno shvaćali pojmove i koristili ih kako im je odgovaralo. Recimo, David Stern je shvatio kolika se marketinška vrijednost krije u slanju Dream Teama 1992. u Barcelonu, jer to je bio najbolji način da se zauzme veliko tržište istočnog bloka. Nije tad bilo interneta i događaj koji gleda najviše ljudi bile su Olimpijske igre. Znali su Amerikanci koliko su dominantni, čak nisu imali niti rivala u hladnoratovskom smislu SSSR-a, ali su svejedno otišli osvojiti turnir.

Iz istog razloga je upravo Bettman, koji je NHL-ovcima zabranio nastup na ovim Zimskim olimpijskim igrama, poslao profesionalce iz svoje lige u Nagano 1998. godine. Došao je do zaključka kako se košarci isplatilo i kako je vrijeme da hokej pokuša iskoristiti isto tržište. Upakiralo se to u priču o natjecatelju koji svoj vrhunac doseže okupljanjem sportaša svijeta pod geslom „brže, više jače“ na  najvećem sportskom festivalu, ali iza svega je bio marketinški potencijal koji se krije iza Olimpijskih igara.

Međutim, kako je televizija promijenila pravila igre, tako ih je promijenio i Internet. Više naprosto nema potrebe reklamirati se preko televizije i Olimpijskih igara. NHL ima svoju publiku i nema više ekonomsku računicu prilagođavati se Olimpijskim igrama.

Nominalno je spor nastao oko novca za osiguranje igrača. NHL i MOO su se sporili oko troškova koje igrači imaju, kao i eventualne odštete u slučaju ozljede. NHL je tražio novac koji MOO nije želio dati, jer preko 90 posto svoje zarade ulaže u razvoj sporta i ne želi financirati komercijalnu ligu, a u sve se umiješao i IIHF, Međunarodna federacija hokeja na ledu. Predsjednik IIHF-a René Fasel ponudio je 20 milijuna dolara, ali ni to nije bilo dovoljno. NHL je za vlasnike klubova tražio puno veće obeštećenje i priča je propala.

Američki sport je takav da u većini liga pehar pobjednika prvo podiže vlasnik. Dakle, gazda franšize je šef kojem se sve podređuje. Komesar lige je samo predstavnik svih vlasnika i njegov posao je raditi u korist vlasnika, a ne sporta ili igrača.

Udruga igrača je razočarana odlukom i ne slaže se s ligom jer za svakog sportaša nastup na Olimpijskim igrama i dalje ima određeni prestiž koji se teško može platiti novcem. Liga ne razmišlja o tome.

„Igre u Naganu, Torinu i Sočiju nisu donijele blagodati za NHL ili hokej generalno. Salt Lake City i Vancouver su bile bolje, u vidu lokacije i izazvanog interesa“, objasnio je Bettman. Jasno je kako zbog vremenske razlike  u Sjevernoj Americi kao primarnom težištu NHL-a neće biti velikog interesa gledatelja, a suludo je planirati širenje na tako malom tržištu kao što je ono u Južnoj Koreji. Mjesec dana pauze u vrijeme kad nema američkog nogometa ni bejzbola, a košarkaška sezona nije ušla u playoff, naprosto je predugo. Uostalom, NHL je pokušao se probiti na druga tržišta kroz pet olimpijada, pa nije bilo nekog uspjeha u tim ekspanzijama. Najbolji stranci ionako igraju kod njih u ligi, a strani gledatelji ionako gledaju njihovu ligu, stoga nove gledatelje teško mogu zaraditi. Njihovo je tržište definirano i oni ne trebaju Olimpijske igre.

Ako Olimpijske igre trebaju njih, onda će morati to i platiti. To je čvrsta ekonomska činjenica iz perspektive vlasnika.

Naravno, sport je na gubitku. Koliko god se zavaravali da sport postoji zbog navijača, činjenica je da se na vrhunskoj razini nekoć plemenita ideja olimpizma isključivo svodi na ─ novac. I premda su se atlete uvijek natjecale za nagradu, novac je odavno postao jedina mjera. Činjenica je to koju je teško mijenjati.

Međutim, ovo može biti dobra opomena za nogomet.

FIFA i UEFA će se ubrzo morati suočiti sa Superligom. Da, možda je to danas nezamislivo, ali donedavno je bilo nezamislivo da će postojati transferi poput Neymarovog. Financijski fair play je propao, to je valjda jasno svima, uključujući i FIFA-u. Bogati će postajati sve bogatiji, razlike između desetak elitnih i svih ostalih sve veće i ubrzo će svima Liga prvaka postati sve manje zanimljiva. Jer za desetak godina, kad razlika između Manchester Uniteda i neke Benfice ili Schalkea bude onolika kolika je sad između Barcelone i Cibalije, onda će Superliga postati nužnost.

Što lako može uzrokovati to da reprezentativni nogomet dođe u opasnost. Nije to realnost ni danas ni za desetak godina, ali sadašnji ekonomski trendovi vode prema tome. A onda je samo pitanje vremena kad će Svjetska prvenstva ostati bez najboljih igrača koje Superliga neće pustiti, kao što NHL ne pušta svoje igrače ili kao što se kvalifikacije u košarci igraju bez igrača iz NBA lige, ali sad već i Eurolige.

No, baš poput hokejaškog turnira u Pjongčangu, to može donijeti neku draž. Nema vrhunskih igrača i zvijezda koje su nositelji kvalitete sporta, ali nešto je čudno zadovoljavajuće u povratku olimpijskog duha u kojem Slovenija pomete Sjedinjene Američke Države. Možda to više nije vrhunski sport, ali je bliže onom pravom iskonskom osjećaju natjecanja i olimpizma.