Drugi je scenarij bio vrlo sličan. Ponovo je ispitanicima pružena kuverta s određenom novčanom sumom i ponovo im je dan zadatak da iznos podijele s osobom kraj sebe u vremenu koje zapravo ne dopušta previše kalkuliranja nego traži instinktivnu reakciju. Međutim, ovaj put je uvedena varijabla da osoba kojoj daju novac može opipati zatvorenu kuvertu s ostatkom novca i kazniti ispitanika ako smatra da novac nije pravedno podijeljen.

Kod Spitzerovih se ispitanika na spomen kazne pojavila nesvjesna moždana aktivnost u orbitofrontalnom korteksu i velika većina ljudi je novac podijelila pošteno. Određeni broj ispitanika s izraženim makijavelističkim crtama ličnosti kalkulirao je i suradniku je dao veći broj novčanica u manjim apoenima, a u zatvorenoj kuverti je zadržao manje novčanica veće vrijednosti i tako je narušio ravnotežu, ali najveći broj ispitanika koji su bili u drugom scenariju novac je podijelio pošteno. U suštini, ogromna većina ljudi poštuje pravila, bila ona pisana ili moralna, samo zato što se boje posljedica. Nekad je to svjesna kalkulacija, nekad nesvjesna reakcija koju su tisuće godina evolucije društva zapisale duboko u naše mozgove, ali sam spomen kazne mijenja obrasce ponašanja i prilagođavamo se postavljenim ograničenjima.

On ima neki svoj put, ne želi prihvatiti da je u radu ovisan o drugim ljudima u klubu i poštuje samo ona pravila koja je sam postavio

Thomas Tuchel nije takav tip: on se odbija prilagođavati.

“Ako su osobe koje postavljaju pravila nervozne zbog mene, onda sam na pravom tragu”, ispričao je u razgovoru s Benom Lyttletonom, autorom knjige Edge: What Business Can Learn from Football. Lyttleton je Tuchela opisao kao osobu koja razmišlja na potpuno drugačiji način od onoga što je u nogometu uobičajeno. On propitkuje norme i konzervativne načine rješavanja problema, ne uklapa se u hijerarhiju, ruši pravila, ne boji se kazne ili sukoba i nema straha od rizika. Dapače, on u riziku uživa kao nijedan drugi trener na toj razini; ni Jürgen Klopp ni Alex Ferguson s kojima je Lyttleton razgovarao i čije liderske odluke drži najhrabrijima nisu toliko skloni riziku kao Tuchel.

Ta usporedba nije pogrešna, Tuchel po svom taktičkom znanju zaista spada u sam vrh trenerske struke. Čovjek nije zalutao među imena kao što su Klopp i Ferguson ili Pep Guardiola, Diego Simeone i Carlo Ancelotti. Uostalom, osvojio je Ligu prvaka u kojoj je s Chelseajem izbacio Simeonea, Real Madrid koji je tada vodio Zinédine Zidane i u finalu Guardiolin Manchester City, a ni u jednoj od tih utakmica nije bio favorit. Prije toga je igrao finale Lige prvaka s Paris Saint-Germainom, što je još uvijek najbolji rezultat koji je klub ostvario otkako su ga preuzeli katarski vlasnici.

Način na koji je u pet tjedana priprema transformirao Borussiju Dortmund, iz Kloppove presing-mašine koja je igrala samo okomite lopte u momčad koja je u tom trenutku imala najuređeniji sustav pozicijske igre, možda je i najimpresivnija stvar viđena u nogometu u zadnjih 30-ak godina. Guardioli je trebala godina dana i ozbiljna ulaganja da posloži City po svom shvaćanju nogometa, a Kloppu dvije i pol godine da Liverpool pretvori u momčad kakvu želi gledati. Čak je i Antoniju Conteu u Interu trebalo godinu dana da implementira sustav koji je u suštini reaktivan i puno lakši za uigravanje. Tuchel je u Borussiji napravio potpuni redizajn za pet tjedana. To jasno pokazuje da je riječ o treneru koji do detalja razumije nogometne procese i metodologiju učenja, jer inače ne bi mogao tako brzo potpuno promijeniti navike jedne vrlo specifične momčadi.

Toliko brzo napraviti tako drastičan zaokret u igri može napraviti samo vrhunski trener. Ni u Dortmundu ni u Parizu ni u Chelseaju nije vrtio floskule o tome kako treba vremena da se vidi trenerov potpis, nego je odmah isporučio igru s jasnim okvirima. Fokusirao se na detalje koje je trebalo popraviti i rezultati su se vidjeli odmah. Uostalom, Chelsea je osvojio Ligu prvaka pet mjeseci nakon što je Tuchel preuzeo momčad koja je bila u raspadu.

Koliko je Tuchel opsjednut detaljima možda najbolje ilustrira anegdota još iz vremena kad je bio u Mainzu. Klub je bio na pripremama u Austriji i imao je provjeru protiv Olympiakosa. Tuchel je izašao na travnjak i ostao je oduševljen travom. Mjerio je visinu na više mjesta na terenu kako bi se uvjerio da je svugdje jednako podšišana, njušio je travu i kopao prstima podlogu da vidi što se nalazi ispod. Nakon toga je otišao do sportskog direktora Christiana Heidela i tražio da čovjeka koji održava teren dovedu u Mainz.

Ali tu se vraćamo na početak i na činjenicu da Tuchel nije tip koji poštuje pravila i koji se boji posljedica. Nakon što je Heidel odbio kupiti čovjeka koji održava travnjak u Austriji i povesti ga u sa sobom u Mainz, Tuchel ga je sam pronašao i dao mu ponudu u ime kluba.

Tuchel je genijalan trener, ali je neprilagođen karakter.

Lyttleton je to sažeo u rečenicu da Tuchel svakom svojom misli strši izvan okvira onoga što imamo priliku sretati u nogometu, ali da upravo zato njegov stil neće odgovarati većini klubova. Nitko normalan neće dopustiti da trener dijeli otkaze ljudima koji održavaju travnjak i daje ponude drugima koje bi doveo iz druge zemlje bez da je razmislio o svim logističkim problemima. Tuchelu je to sasvim normalno, ali svijet funkcionira na drugačiji način. Prvo Borussia Dortmund, zatim Paris Saint-Germain i sada Chelsea; iz sva tri kluba je otišao s jako dobrim rezultatima i dimom spaljenih mostova koje je ostavio iza sebe.

“Ne bih svrstao Thomasa među svoje neprijatelje”, odgovorio je Hans-Joachim Watzke na pitanje novinara hoće li Borussia Dortmund pomoći Tuchelu, koji je iz kluba otišao kao neprijatelj, u pripremi finala Lige prvaka koje je PSG igrao protiv Bayerna. “Ponekad se dogode stvari koje jednostavno ne pružaju harmoniju u radu između ljudi ovisnih jedni od drugima. Thomas nije funkcionirao ni s jednim protagonistom u klubu, morali smo se rastati jer se nije uklopio. Tuchel je teška osoba, ali je bez imalo sumnje fantastičan trener i mislim da mu ne treba naša pomoć.”

Svi izvještaji iz Engleske sugeriraju da je Tuchelov otkaz bio već odavno gotova stvar. Poraz od Dinama samo je zapečatio napete odnose između Tuchela i nove klupske uprave koja je insistirala na Cristianu Ronaldu, ali i napete odnose između Tuchela i svlačionice u kojoj veze uvijek počivaju na hijerarhiji, a to nije nešto što Tuchel baš poštuje. Stanje se manifestiralo otvorenim kritikama na račun igrača poslije susreta sa Southamptonom u kojima je javno propitkivao njihov karakter, ali i serijom loših igara s kojima je Chelsea ušao u sezonu.

Je li Tuchelu bilo jasno da se ne može pobijediti ako se posvađa sa svima? Vjerojatno jest, ali on se naprosto ne boji posljedica. Već je dobivao otkaze, ali on ima neki svoj put, ne želi prihvatiti da je u radu ovisan o drugim ljudima u klubu i poštuje samo ona pravila koja je sam postavio. To ne mijenja činjenicu da je genijalan trener; no nakon odlaska iz Chelseaja, koliko manevarskog prostora za svoju neprilagođenost još zapravo ima?