U prvim utakmicama drugog pretkola Konferencijske lige Başakşehir i Rapid su kod kuće remizirali, Apoel je remizirao u gostima, BATE je izgubio na domaćem terenu, a FCSB, Astana i PAOK su izgubili u gostima.
Taj niz klubova je bitan jer je riječ o momčadima koji su trenutno zacrtani kao nositelji na zadnjoj stepenici kvalifikacija za grupni fazu Europa Konferencijske lige. Svaki od njih je ostvario relativno loš rezultat, a ispadanje triju klubova bi pogurao Rijeku na mjesto nositelja u playoff rundi kvalifikacija za Konferencijsku ligu. S obzirom na to da je BATE izgubio 0:3 doma i da Astana u uzvratu mora uloviti pet golova zaostatka, simulirane šanse da u preostalih pet susreta neće proći svih pet nositelja debelo su iznad 90 posto. Dodamo li da šanse za ispadanje još uvijek postoje i kod onih šest klubova s boljim koeficijentom koji su u prvim utakmicama ostvarili pobjede, Rijeka bi gotovo sigurno bila nositelj u zadnjem pretkolu.
Međutim, Rijeka je u domaćoj utakmici izgubila od Djurgårdena.
Momčad Dragana Tadića jednostavno nije mogla parirati Šveđanima. Razliku u kvaliteti možda najbolje ilustrira podatak s WyScouta da je Rijeka u samo 54 posto svojih napada uspješno kontrolirala loptu na suparničkoj polovici terena. U preostalim su slučajeva napadi završavali izgubljenom loptom na svojoj polovici ili nasumičnim ispucavanjima prema napadu. Haris Vučkić, koji je otvorio utakmicu sjajnim golom, pokušavao se spustiti kako bi povezao linije, ali prosječna dužina dodavanja u zadnju trećinu bila je nešto preko 32 metra i Rijeka nije izgledala kao momčad kojoj je sasvim jasno gdje napasti suparnika, na koji način i zašto.
U ovom trenutku je HNL slabiji od HNL-a prije dva ili tri mjeseca i za to postoje objektivni pokazatelji
Nije ni Djurgården odigrao neki spektakl od utakmice, ali kod Šveđana je bilo jasno tko se gdje kreće i koja je svrha napada. Savršen primjer je prvi gol u kojem Joel Asoro pušta loptu kroz noge jer zna da mu iz drugog plana dolazi suigrač čiji je zadatak popuniti zonu iza njegovih leđa. Ili to da je Djurgården Rijeci dopuštao 8,9 dodavanja prije nego što je napravio jednu obrambenu akciju, a Rijeka je bila puno pasivnija s prosjekom od 16,6 dodavanja prije obrambene akcije. Za razliku od gostiju, domaći igrači nisu imali razrađene načine kojima mogu usmjeriti suparnika i natjerati ga u situaciju u kojoj mu mogu oduzeti loptu.
Takvo stanje je donekle razumljivo. Od 15 igrača koje je Tadić za vrijeme utakmice poslao na travnjak, sedmorica prošle sezone nisu igrali u Rijeci, a novi je i trener, tako da ne poznaje ovu osmoricu koja su tu bila prošle sezone. Možda je trebao postojati jasniji taktički plan za napad, ali momčad je tek u početnoj fazi izgradnje. Novi igrači se tek trebaju do kraja aklimatizirati; potrebno je vrijeme da bi se razvila efikasna partnerstva i treba odigrati nekoliko utakmica kako bi se novi igrači uklopili i da bi svi shvatili što kome odgovara. Utopija je u ovoj fazi razvoja od momčadi očekivati da ima do kraja razvijene taktičke principe. Realnost kaže da se Rijeci i Tadiću u ovom trenutku mora tolerirati doza improvizacije koja uzrokuje podređenost u utakmicama poput ove protiv Djurgårdena.
Jer na kraju krajeva, ne treba podcijeniti niti kvalitetu suparnika. Djurgården je u domaćem prvenstvu u seriji od pet uzastopnih pobjeda u kojima je natrpao 17 golova, a primio dva. Momčad je u punom natjecateljskom ritmu, forma je odlična, a Kim Bergstrand nema nikakvih problema s ozljedama svojih igrača. Uostalom, Djurgården je prošlu sezonu završio krajem prosinca i igrači su imali dva mjeseca pauze, nakon čega su odradili šest tjedana bazičnih priprema i dva tjedna taktičkog uigravanja prije nego su početkom travnja krenuli u novu sezonu. Kad se podvuče crta, Djurgården je trenutno sve ono što Rijeka nije: momčad koja se odlično poznaje i ima dobro uigrane taktičke okvire, a nalazi se na vrhuncu fizičke pripremljenosti. Objektivna razlika između Rijeke i Djurgårdena je možda čak i veća od onoga što pokazuje rezultat prve utakmice.
Međutim, ako se Rijeci može tolerirati ovakvo izdanje — a može, jer riječ je o momčadi koja je tek u fazi izgradnje — i ako su kod nje nedorečenosti sasvim logične, kako onda opravdati Dinamo, Osijek i Hajduk?
Dinamo je protiv Shkupija odigrao prilično lošu utakmicu koja je bila nastavak na skromno izdanje protiv Lokomotive. Osijek je u Kazahstanu veći dio utakmice izgledao bezidejno, a to je samo produžetak utakmice protiv Gorice. Hajduk se u Europu uključuje u trećem pretkolu, ali protiv Istre nije izgledao impresivno, iako je upisao pobjedu, baš kao što su to u prvom kolu napravili Dinamo, Rijeka i Osijek.
Za razliku od Rijeke, Dinamo, Hajduk i Osijek su zadržali trenere koji su završili prošlu sezonu. Nije bilo prodaje ključnih igrača, svi taktički okviri su ostali netaknuti i nije bilo nikakvih potresa u strukturama, a ni Hajduk ni Dinamo ni Osijek ne izgledaju kao da su u dobroj formi. Najčešće postavljeno pitanje na temelju toga je: precjenjujemo li HNL? Je li nas relativna rezultatska neizvjesnost zavarala i navela na zaključak da je liga bolja nego što to zapravo jest?
To je, barem u ovom trenutku, pogrešno pitanje.
Izmjerimo klubove prvo s njima samima prije nego što ih usporedimo s drugima. Recimo, Hajduk je prošlu utakmicu protiv Istre igrao u predzadnjem kolu prošle sezone. U toj utakmici je imao 88 posto točnosti dodavanja, 47 osvojenih duela i generalnu uspješnost svih mjerljivih nogometnih radnji od 79 posto. Svega 63 dana kasnije Hajduk je imao 84 posto uspješnosti dodavanja, 36 osvojenih duela i uspješnost nogometnih radnji od 62 posto, što je ogroman pad efikasnosti akcija. Sva četiri kluba su u prvom kolu HNL-a ostvarila manju uspješnost akcija u odnosu na zadnji put kad su se susreli s istim suparnicima. To je jasan indikator da su Dinamo, Hajduk, Osijek i Rijeka u ovom trenutku osjetno manje kvalitetni nego što su bili u zadnjem krugu proteklog prvenstva.
To nas dovodi do pravog pitanja: zašto naši klubovi nisu spremniji u ovom dijelu sezone?
Rijeci se to može tolerirati iz objektivnih razloga. Dinamu se isto možda može tolerirati jer još uvijek ima dovoljno sirove igračke kvalitete da u 180 minuta prođe suparnike poput Shkupija i logično je da tempira formu za utakmice u kasnijim fazama kvalifikacija. Međutim, za Osijek i Hajduk su utakmice trećeg i četvrtog pretkola Konferencijske lige vrhunac sezone. To je točka natjecateljskog ciklusa u koju moraju doći u visokoj formi, a zasad nisu ni blizu te razine. Imaju dobre trenere koji su na svojim pozicijama dovoljno dugo da razviju taktičke obrasce na koje se momčad može osloniti, nije bilo velikih dolazaka ni odlazaka, ali i dalje izgledaju nespremno.
Jedan od razloga za takvo stanje je činjenica da je pauza između dvije sezone prilično kratka. Djurgården je imao dva mjeseca čiste pauze i njegovi su se igrači mogli odmoriti, pa šest tjedana bazičnih priprema, pa dva tjedna uigravanja i peglanja detalja. Za usporedbu, Hajduk je između dvije sezone imao točno 44 dana. U taj period je moralo stati dva mjeseca odmora i čišćenja od psiho-fizičkog zamora, šest tjedana kondicijskih priprema i dva tjedna finog ugođavanja taktičkih manevara, a onda je vrlo teško očekivati da će forma eksplodirati već na samom startu sezone.
A morala bi, jer to je period u kojem se zapravo igraju najbitnije utakmice; utakmice za koje naši klubovi ne izgledaju dovoljno spremni.
Zbog toga je ono pitanje je li HNL jak ili slab krivo postavljeno. U ovom trenutku je HNL slabiji od HNL-a prije dva ili tri mjeseca i za to postoje objektivni pokazatelji. U jednom trenutku će forma krenuti prema gore i onda će postati bolji. U priči o nikad jačem HNL-u ili precijenjenom HNL-u primarno treba uspoređivati rast i pad klubova unutar samog sustava jer broj utakmica s vanjskim elementima nije dovoljan da nam pruži relevantan uzorak. Niti je HNL automatski bolji zato jer Dinamo izbaci Tottenham, niti je lošiji kad ispadne od Sheriffa ili remizira protiv Shkupija. Radi se razlika u imidžu, ali u Hrvatskoj se prošle sezone nije igrao lošiji nogomet nego u Bugarskoj, Kazahstanu ili Moldaviji, iako su naši klubovi ispali baš od predstavnika tih zemalja.
To ne znači da ne bi trebao biti problem kad naši klubovi ispadnu od suparnika iz Bugarske, Kazahstana ili Moldavije. To ne pokazuje snagu HNL-a kao lige, ali ogroman je problem jer pokazuje da klubovi nisu bili spremni za ključne utakmice.
A sudeći po formi na početku sezone, opet se nisu spremili.
Dinamo ima dobar koeficijent i format kvalifikacija u kojem poraz ne znači kraj europskog puta, što daje sigurnosnu mrežu na kojoj može uhvatiti formu. Rijeka ima kakvo-takvo opravdanje i poraz od Djurgårdena neće biti shvaćen kao katastrofa, a Osijek i Hajduk su u situaciji da od sebe naprosto moraju tražiti više. Već za dva tjedna dolaze ključne utakmice sezone, one za koje će trebati puno bolja forma od ove koju trenutno prikazuju.
