Početkom siječnja Manchester City je izgubio u četvrtfinalu Liga kupa od Southamptona. Na vratima je bio Stefan Ortega, Kyle Walker je bio stoper u liniji s četvoricom natrag, lijevo je stajao Sergio Gómez, u sredinu su držali Cole Palmer i Kalvin Phillips, dok je u napadu bio Julián Álvarez. Pep Guardiola je u manje bitnom kupu izveo kombiniranu postavu, ali kombinacija nije bilo tri dana kasnije protiv Manchester Uniteda. U sastavu su bili svi koji su trebali biti: Ederson, Rodri, Kevin De Bruyne, Bernardo Silva i Erling Haaland, ali City je svejedno izgubio.
“Nisam zadovoljan”, rekao je tom prilikom İlkay Gündoğan. “Zaostajemo osam bodova za Arsenalom i znam da još imamo dvije međusobne utakmice, ali osjećam kao da nam nedostaje onaj posebni sastojak kojeg smo imali u utrkama s Liverpoolom. Kao da naša izdanja, želja i glad možda nisu na razini na kojoj su bili proteklih godina. Ostalo je još dovoljno bodova i moramo pronaći te zalihe u sebi.”
I bome su ih pronašli.
Guardiola je netom nakon Gündoğanove izjave okupio momčadske senatore na večeri u restoranu u centru grada. Istu je stvar napravio sa svojim stožerom i na oba je sastanka stavio jedan jedini prioritet: osvojiti Premier ligu, jer ne može se biti konkurentan u Ligi prvaka ako se ne održava izvrsnost kroz cijeli period treninga, a ta se izvrsnost onda mora ogledavati u domaćem prvenstvu. Nakon toga je City dvaput pobijedio Arsenal u međusobnim prvenstvenim susretima, dobio ga je i u FA Cupu, upisao je 50 do 57 mogućih bodova do kraja sezone i ostvario je 12 uzastopnih prvenstvenih pobjeda prije nego što je remizirao s Brightonom, ali ta su dva izgubljena boda došla u trenutku kada je titula već bila matematički osigurana i proslavljena.
Troše i drugi, pa nisu ni blizu toliko uspješni niti im takva rješenja padaju na pamet
U svemu je najimpresivnije bilo to koliko je sve djelovalo sasvim rutinski. Gledajući sa strane, imali ste osjećaj da je Cityjev niz mogao trajati još mjesecima. Premier liga je još jednom postala Pep liga.
Taktički je ključna stvar bila prelazak iz klasične formacije 4-3-3 u nešto što je najlakše opisati kao 3-2-2-3. Guardiola je nakon nekog vremena prihvatio da mu Haaland neće donijeti ono što mu je donosio svaki napadač kojeg je prije njega imao i da ne može od njega računati da će pomoći u izgradnji igre. On je napadao dubinu iza leđa obrane, a Pep je onda odlučio da mu treba druga desetka da popuni prostor iza linija. Drugu je desetku dobio tako što je podigao Johna Stonesa iz obrane na zadnjeg veznog, obojica bekova su tada postajali stoperi i City je u otvaranju napada imao strukturu 3-2 uz dvije desetke te Haalanda i dva krila naprijed.
Dodatni zadnji vezni dao je osiguranje protiv kontranapada, krila su davala širinu napadu, a De Bruyne i druga desetka — tko god je bio uz njega: od Gündoğana, preko Bernarda Silve i Phila Fodena do čak Álvareza — imali su slobodu kretanja između linija, gdje je City prošle sezone figuru dobivao spuštanjima napadača.
City je stvarao manje šansi nego prošlih godina i manje je lopti dolazilo u kazneni prostor. Više se centriralo, a manje proigravalo, ali City ovaj put u kaznenom prostoru nije imao lažnu devetku koja je dolazila iz drugog plana ili usko postavljena krila nego Haalanda.
Haaland je upropastio svoj dio lopti. Recimo, Darwin Núñez je promašio 20 prilika koje Opta definira kao velike i odigrao je sezonu u kojoj je često kritiziran zbog propuštenih šansi. Haaland je promašio 28 takvih prilika i po tome je uvjerljivo prvi u Premier ligi. Ne samo u Premier ligi, nego je rekorder u svim ligama Petice. Ali usprkos tome je postigao 36 golova u sezoni. To najbolje pokazuje koliko je lopti dolazilo u kazneni prostor i koliko često su ga suigrači dovodili u izgledne situacije. Ono što je za City pad u stvorenim šansama i manje lopti u kazneni prostor u odnosu na prošle sezone, to je za većinu drugih momčadi nedostižno.
Zato je City u zadnjih šest sezona osvojio pet naslova prvaka i zato je Premier liga postala Pep liga. Nitko drugi ne stvara ni približno sličan volumen prilika i nitko drugi ne dovodi svoje igrače u približno sličan broj šansi.
Radi se naprosto o matematici. Ako ovoliko često i ovako dobro dovlačite loptu pred suparnički gol, osvojit ćete naslov. U Ligi prvaka, na uzorku od dvije utakmice, možda će lopta završiti na okviru gola ili će vaš stoper napraviti neki kiks koji će završiti primljenim pogotkom, pa će rezultat možda izostati. Ali na uzorku od 38 utakmica eliminira se dobar dio slučajnosti i City će sigurno svoju dominaciju u igri pretvoriti u bodove.
Autor te dominacije je isključivo Pep Guardiola.
Kad god je Cityju trebala dodatna brzina, on ju je pronašao. Prije nekoliko godina je povukao ključni potez kada je João Cancelo postao dodatni vezni igrač, a sad se riješio Cancela kada je ovaj počeo raditi iste probleme kao u Interu i Juventusu, dok je problem riješio podizanjem Stonesa u vezni red. Identitet igre ostaje isti, načela se ne mijenjaju, ali Pep konstantno nalazi sitne prilagodbe i rješenja te njima stvara sustav koji igračima sam od sebe nudi dodatne opcije i olakšava im da probiju ograničenja kakva im nameće suparnik ili kakva su nametnuta konvencionalnim shvaćanjem nogometa.
I slobodno možete priču svest na novac. Uvijek se nađe netko tko će napisati kako je jedino objašnjenje zašto je Guardiola toliko uspješan u tome koliko para troši na pojačanja. Jasno, Pep troši. To je sasvim validan argument jer novac kupuje igračku kvalitetu, a da Stones nije tehnički kvalitetan, Guardiola ga ne bi mogao gurnuti u veznu liniju. Ali troše i drugi, pa nisu ni blizu toliko uspješni niti im takva rješenja padaju na pamet.
Zapravo, troše svi. Pogledamo li netto potrošnju — dakle, iznos koji ostane nakon što od novca potrošenog na pojačanja oduzmemo novac zarađen prodajom igrača — City je u zadnjih pet godina na 10. mjestu Premier lige. Ne samo da su ispred Chelsea ili Manchester United; po netto potrošnji su ispred Cityja čak i Tottenham, West Ham ili Aston Villa. Živimo u svijetu u kojem Wolverhampton prije tri godine iskrca gotovo pa 50 milijuna eura za dijete od 18 godina nakon 117 minuta nogometa u Portu, a onda ga nakon 18 mjeseci otpiše i pošalje na posudbu.
Na kraju krajeva, City je iz Lige prvaka izbacio Real Madrid koji je na klupi imao Edena Hazarda i Auréliena Tchouaménija, igrače za koje je platio više od 200 milijuna eura. Dvojica toliko skupih igrača nisu mogla niti u početnu postavu. A u Cityju ključne utakmice igra Manuel Akanji koji je za 17 milijuna eura doveden iz Borussije Dortmund i koji je prošle sezone u Bundesligi izgledao katastrofalno.
Je li Real, onda, osvojio sve te trofeje zbog toga što puno troši? Djelomično da — jer, kao što smo već rekli, potrebna je sirovina s kojom možeš raditi. Ali puno važniji je bio Carlo Ancelotti, stvorivši samopouzdanje kod igrača — a Zinédine Zidane ga je nastavio — koje je bio odlučujući faktor u osvajanju pet Liga prvaka u zadnjih 10 sezona.
Da je samo do igrača i da je samo do novca, osvojili bi i Rafael Benítez, Santiago Solari ili Julen Lopetegui. Ali nisu osvajali, to su napravili Zidane i Ancelotti — jedan triput, drugi dvaput — jer su stvorili momčad s mentalitetom koji izdržava krizne trenutke i čeka onu jednu šansu za koju su uvjereni da će doći. To ima svoje granice o kojima svjedoči da su njih dvojica zajedno osvojili samo dvije La Lige, ali njihova trenerska kvaliteta do izražaja dolazi u ograničenom uzorku Lige prvaka koju često odluči igračka improvizacija i sloboda da naprave nešto izvan okvira očekivanog.
Jednako kao što Pepova trenerska kvaliteta dolazi do izražaja u Premier ligi. Nitko ne stvara više i nitko ne igra bolje od njegovih momčadi, a to na uzorku od 38 kola dođe do izražaja. Premier liga je ponovo postala Pep liga, a najimpresivnije je to koliko mi te rezultate shvaćamo zdravo za gotovo, kao da su nešto normalno. Nisu — jer ovo što Guardiola radi s Manchester Cityjem rijetko je viđena dominacija u engleskom nogometu. Pridodate li rezultatima i faktore dojma te konkurencije, onda i vjerojatno nikad viđena.
A to nije do novca i Haalanda, to je do Pepa.
