Rijeka je izuzetak. Barem je izuzetak u tom dijelu postavljenih očekivanja, jer PAOK je klub koji ima veći budžet i čiji igrači su kvalitetniji od onih koje je Goran Tomić dobio na raspolaganje. Zbog ždrijeba i snage suparnika nije pošteno voditi Rijeku pod egidom “blamaže”, ali to koliko je bila inferiorna i koliko nije imala šanse protiv PAOK-a — čak ni u Grčkoj gdje je veći dio utakmice vodila — jako je približava sramoti koju su doživjeli Osijek, Hajduk i Dinamo.

I to je istina s kojom se hrvatski klubovi moraju suočiti. Ozbiljno su podbacili u europskim kvalifikacijama, pa čak i Dinamo koji će igrati u Europa ligi. Međutim, pravo pitanje nije je li ispadanje hrvatskih klubova od nominalno slabijih suparnika neuspjeh. Kad se podvuče crta, jedino relevantno pitanje jest što nam takvi rezultati u kvalifikacijama govore o klubovima i domaćoj ligi.

Dobili smo domaće natjecanje koje je zaista natjecanje, ali ne zato što je Dinamo oslabio nego zato što smo dobili još ekipa koji mogu barem donekle izazvati prvaka

Odnosno, najkraće moguće: koliko je jak HNL?

Pitanje je dodatno potencirano prilično glasnim pričama kako je ove sezone riječ o nikad jačem HNL-u. Marko Livaja je #ostao i doveden je još Filip Krovinović; Dinamo je odigrao dvije sjajne europske sezone i nije rasprodao ekipu, a Osijek je odradio najuspješniju sezonu u klupskoj povijesti i također nije oslabio kadar. Rijeka je, doduše, prodala nekoliko nositelja, ali je odradila uspješan šoping i u sezonu je krenula prilično uspješno. Kako je onda moguće da klubovi iz nikad jačeg HNL-a ispadaju od bugarskih, moldavskih i kazahstanskih predstavnika, a Rijeka ne može parirati PAOK-u?

Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno se vratiti točno 162 dana unatrag. Dinamo je 18. ožujka ugostio Tottenham nakon što je u prvoj utakmici izgubio 2:0; kad je postalo jasno da je José Mourinho na maksimirski travnjak poslao momčad predvođenu Harryjem Kaneom, očekivalo se da će tu biti kraj europske avanture Modrih. Međutim, Dinamo je otresao Tottenham. Mislav Oršić je zabio prvi u 62. minuti, onda je 20 minuta kasnije uvalio i drugi, a u produžetku je završio priču i poslao Tottenham kući.

Ta nam utakmica nam o hrvatskom nogometu govori jednako kao što nam govori ona u Tiraspolu. Je li tada HNL bio bolji od Premier lige? Igra li se danas u Hrvatskoj lošiji nogomet nego u Bugarskoj, Kazahstanu ili Moldaviji?

Ukratko, niti je HNL bio bolji jer je Dinamo prošao Tottenham niti je sad lošiji jer je ispao od Sheriffa.

Jasno je da rezultati u Europi daju potvrdu dobrog rada, pogotovo na duge staze. Jasno je kako nije baš pametno gubiti u Kazahstanu i kako nije neka ideja otići u Sofiju pa popiti četiri komada. To su blamaže i od toga ne treba bježati. Međutim, činjenica je da je Škotska trenutno osma liga po UEFA-inu rankingu ili ona da je Srbija trenutno 11 mjesta ispred Danske govori koliko zna zavaravati takva metodologija i koliko ona može ovisiti od slučajnosti malog uzorka, jer relativno malo zemalja je davalo članove Lige prvaka i Europa lige.

Najbolji primjer je Rijeka. Prije tjedan dana momčad je igrala u Grčkoj i vodila je sve do zadnje sekunde nakon što je Ivan Lepinjica zabio gol u 32. minuti. Popila je gol i na kraju ispala, ali vrlo sličnu utakmicu je Rijeka odigrala prošle godine protiv F.C. Københavna, kada je Peter Ankersen zabio komični autogol u 20. minuti poslije pritiska Franka Andrijaševića. Ostatak utakmice je bio jednosmjerna ulica; København je dominirao, u drugom poluvremenu je imao 14 udaraca na gol Ivana Nevistića, ali Rijeka je zadržala prednost. Nekad je naprosto riječ o slučajnosti. Rijeka je prošla København više-manje slučajno i zamalo je skinula skalp PAOK-u u gostima na sličan način, a u obje utakmice je bila znatno lošiji suparnik. I po nekoj logici, lani je sve bilo super, a sada ništa ne valja?

Upravo na efektu nasumičnosti dvaju Rijekinih rezultata vidi se zato je pogrešno donositi zaključke o tome koliko je jak HNL na uzorku od dvije utakmice — ili čak i nešto manje od toga, s obzirom na to da Tobol Hajduku nije šutnuo prema golu sve do posljednjeg od četiriju odigranih poluvremena, a da je Osijek tri od svoja četiri gola u Bugarskoj primio u 12 minuta. Uostalom, ako i uzmemo da je Europa ključni pokazatelj, opet dolazimo do paradoksa. Prije desetak mjeseci Rijeka je remizirala u gostima s Real Sociedadom i pobijedila je AZ Alkmaar, a Dinamo je u isto vrijeme igrao grupnu fazu Europske lige i uvjerljivo je osvojio prvo mjesto s jednim primljenim golom u šest utakmica.

Je li HNL danas lošiji nego što je bio prije deset mjeseci? Tada su HNL klubovi izbacivali Engleze, dobivali Nizozemce i igrali u egalu s Talijanima i Španjolcima. Pratimo li istu logiku po kojoj to što naši klubovi ne mogu izbaciti bugarskog, moldavskog i kazahstanskog predstavnika znači da je HNL slab i/ili precijenjen, to bi onda značilo da je prije manje od godinu dana bio ultrajak.

Da se razumijemo, “Da, lošiji je” je sasvim legitiman odgovor na postavljeno pitanje. Ali nije HNL lošiji zbog toga što je Dinamo ispao od Sheriffa, jednako kao što nije bio bolji zato što je Dinamo pobijedio Tottenham. Mora biti lošiji zbog nečega konkretnog što se onda mora manifestirati u samom HNL-u. Tipa, manje se trči nego prije 10 mjeseci, slabije se dribla ili su smanjeni budžeti i prodani nositelji momčadi, a takvog pokazatelja naprosto nema.

Nema ga jer se snaga HNL-a ne mjeri prema tome kako su naši predstavnici u Europi prošli u jednoj ili dvije utakmice. Ako mjerite vlastitu formu, onda provjeravate primitak kisika i uspoređujete se sami sa sobom u nekom prošlom razdoblju da biste vidjeli koliko ste napredovali ili nazadovali. Ne uspoređujete se s Cristianom Ronaldom niti s lokalnim kronerom ispred dućana, nego s vlastitim rezultatima. Ista stvar je i ovdje; jedina relevantna mjera koju HNL ima jest HNL sam.

Je li, onda, ovo nikad jači HNL? Ne znam, donesite zaključak sami, ali morate ga prvo usporediti sa samim HNL-om prije pet, 10 ili 20 godina.

Prvi faktor su igrači. Dinamo je prodao Lovru Majera i Marija Gavranovića, ali to su praktički minimalne prodaje za klub takvog statusa i jezgra momčadi je konstanta. Ni u jednom trenutku nije bilo opće rasprodaje. Hajduk je igrački jači nego što je bio u ijednom trenutku u zadnjih desetak godina, a Osijek je najjači u svojoj povijesti — Pokazao je to prošle sezone kada je ostvario najbolji rezultat u HNL-u i kada je uspješno pratio Dinamo veći dio sezone. Rijeka je jedini klub u cijeloj ligi koji je prodao nekoliko nositelja igre, ali zato je novi sportski direktor Robert Palikuća pogodio s pojačanjima.

Trenutno su šestorica igrača iz HNL-a u hrvatskoj reprezentaciji, a na Euru ih je bila sedmorica i kakvo god imali mišljene o hrvatskom nastupu na prvenstvu, sama činjenica da ih toliko konkurira za rezultatski iznimno relevantnu reprezentaciju govori nešto o kvaliteti lige.

Drugi i, barem po mom sudu, puno važniji faktor je sama igra. Nedavno su iz Međunarodnog centra za sportske studije objavili kako je HNL sedma liga na svijetu po broju pretrčanih kilometara po utakmici. Isto tako, CIES je u nastavku objavio kako se u HNL-u prosječno 7,38 posto vremena trči u visokom intenzitetu, po čemu je samo 11 liga na svijetu ispred nje. Usporedimo li to s vremenom prije hibridnih travnjaka kada se većinu sezone igralo po blatnim uvjetima i kada je aktivne igre ponekad bilo ponekad ispod 50 posto vremena, napravljen je ogroman napredak. Tehničke karakteristike pojedinaca dolaze do izražaja, manje je dugih lopti i ispucavanja preko granica igrališta; igra se brže i atraktivnije.

I tu dolazimo do suštine.

Dinamo je prodao Majera, nedavno je prodao Danija Olma, sutra će možda prodati Luku Ivanušeca. Kvalitetnih igrača je uvijek bilo i uvijek će ih biti, pogotovo u klubovima s vrha. Naravno da Livaja i Krovinović ili Ramón Mierez i László Kleinheisler rade veću razliku nego što su je prije desetak godina radili Tonći Mujan ili Tomislav Šorša, ali poanta je da i Slaven Belupo, Istra ili Šibenik igraju ozbiljan i moderan nogomet. Luka Modrić ili Mateo Kovačić bili su kvalitetniji igrači od Majera, ali im je konkurencija bila lošija, a uvjeti slabiji i automatski su igrali lošije utakmice.

HNL je nikad jači jer je infrastruktura na razini natjecanja, jer je liga 10 idealan format za naše uvjete i jer nema zastarjelih trenera koji odbijaju igrati povlačeći se u bunker. HNL je nikad jači jer se u samom HNL-u igra nikad bolji nogomet. Uostalom, uzmimo za primjer Hrvatski Dragovoljac. Momčad je očigledno nespremna za prvoligaško natjecanje, nema kvalitetu i loše prati ritam utakmice. Zapravo, Dragovoljac jedini strši i jedini iskače iz okvira natjecateljske lige.

“Liga je čvrsta, svatko svakoga može dobiti”, izjavio je Nenad Bjelica nakon što je izgubio od Istre. “Svi teško pobjeđuju i bit će sigurno još dosta iznenađenja u nastavku sezone.”

Je li uopće iznenađenje što je Istra dobila umorni Osijek? Je li iznenađenje što Šibenik dođe na Rujevicu i veći dio utakmice gazi Rijeku, onemogućujući Tomiću da odmori Josipa Drmića, Princea Ampema i Domagoja Pavičića kako je planirao. Uostalom, Dinamo je prije Sheriffa igrao protiv Gorice. Utakmica je bila možda i najdosadnija ove sezone, ali Damir Krznar nije mogao poslati juniore i vidjeti što se događa kada na travnjak baci momčad koja se prvi put sastala. Poslao je u prvu postavu Josipa Šutala, ali je morao uvesti Stefana Ristovskog i kasnije je stavio Brunu Petkovića jer je shvatio da bi bodovi mogli izmigoljiti.

To je bolji indikator koliko je jak HNL od jednog poluvremena u Kostanaju ili Sofiji. Možda bi Dinamo u Tiraspolu prošao nešto bolje da je protiv Gorice odmarao i Petkovića i Ristovskog i Majera i Kévina Théophilea-Catherinea i Kristijana Jakića i Dinu Perića. Vjerojatno i bi, ali teško bi takav osvojio bodove protiv Gorice. Zapravo, ne tako davno bi Krznara baš boljela briga čak i da je prosuo prvenstvene bodove u trenutku u kojem se bori za Ligu prvaka, ali s Osijekom koji puše za vratom i Hajdukom koji se pojačao manevarski prostor je skučen.

To HNL čini nikad jačim. Dobili smo domaće natjecanje koje je zaista natjecanje, ali ne zato što je Dinamo oslabio nego zato što smo dobili još ekipa koji mogu barem donekle izazvati prvaka. Taj Dinamo je i dalje favorit, ali malo je drugačija atmosfera. Dobili smo aktivan nogomet s jako dobrim igračima, statistički ravnopravan zaista jakim ligama.

Može li HNL biti bolji? Naravno da može; od boljih sudaca koji još uvijek često nepotrebno sjeckaju igru i sporog VAR-a, svinjarija s TV ugovorima, eksperimentiranja s formatima natjecanja u nižim ligama, pa do banalnih stvari poput službene lopte koja bi bila ista na svim utakmicama ili stadiona u Kranjčevićevoj čiji travnjak se u poluvremenu ne zalije. Može se popraviti još stotinu stvari koje smo na Telesportu redovito kritizirali. Ali ovo je zaista jak HNL i to je zaključak kada stvari mjerimo po jedinim relevantnim standardima koje možemo uzeti — standardima samog HNL-a.

Zašto su onda naši klubovi ispali? Ispali su zato jer su naprosto odigrali loše utakmice protiv suparnika koji se kod nas u javnosti podcjenjuju kao da je riječ o amaterima, a ne zato jer su generalno loši i nedorasli bugarskom, moldavskom i kazahstanskom nogometu. Događa se. Jednako tako je i Tottenham ispao od Dinama jer je odigrao lošu utakmicu, a ne zato što je HNL dorastao Premier ligi.