Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Nikih problema

Hrvatska, zemlja u kojoj sport postoji zbog saveza, a ne obrnuto

Trikovi obično upale zato što je mađioničar sposoban privući našu koncentraciju na sporedne stvari dok se trik odvija negdje drugdje.

Primjerice, ovog vikenda će se u Zadru odigrati utakmica rukometnih kvalifikacija za Euro između Hrvatske i Srbije. I dok ćemo mi biti uvjereni kako je rezultat s te utakmice bitna stvar za budućnost hrvatskog rukometa, trik se zapravo događa ondje odakle smo skrenuli pogled. Istovremeno s utakmicom i našom koncentracijom na nju, u Zadru će se u miru skupiti neki ljudi za neki stol u nekom finom hotelu i održati Skupštinu Hrvatskog rukometnog saveza. I ono što oni tamo dogovore će zapravo odrediti kako će izgledati budućnost hrvatskog rukometa.

Zapravo neće. Samo će se skupiti kako bi ispunili formu i zaključili da nema “nikih problema” jer sve ostalo su već davno dogovorili.

Jedan takav bitan sastanak održan je u prostorijama Hrvatskog rukometnog saveza 13. rujna 2013. između predstavnika klubova, HRS-a i Udruge hrvatskih rukometnih sudaca i na njemu je određeno kako će se pokrivati troškovi službenih osoba.

Do tog sastanka, suce se plaćalo na način da se nakon svake utakmice ispisivao račun i klub ga je bio dužan platiti u propisanom roku, a iznos je varirao prema kilometraži koju je sudac trebao prijeći do mjesta odigravanja utakmice. Nakon tog sastanka uvedeno je paušalno plaćanje, pri čemu su razredi varirali između 5.100 kuna po utakmici Premijer lige do 1.350 kuna po utakmici 3. HRL. U zaključku je navedeno kako  Udruga sudaca nema nikakvu namjeru ostvarivati ikakve prihode iz sredstava paušalnog plaćanja i zato otvara namjenski žiro-račun različit od računa kojeg koristi za svakodnevne stvari, gdje će ikakav možebitni višak na kraju obračunskog razdoblja pripadati isključivo klubovima.

Viška, naravno, nije bilo, a klubovi nisu dobili nikakav ispis.

Kod nas je čvrsto pravilo da se oni koji vode sportove ponašaju kao da klubovi, treneri i igrači postoje zbog njih, a ne obrnuto

U nijednoj predmetnoj godini nikad klubovima nije dostavljen dopis da je na namjenskom računu ostalo barem pišljivih pet kuna koje bi trebale biti raspoređeni klubovima, usprkos tome što su paušalnim plaćanjima osjetno povećani troškovi koje su klubovi izdvajali za službene osobe u odnosu na prethodne godine.

Da stvari budu zanimljivije, 25. rujna je Tomislav Grahovac, današnji predsjednik HRS-a, tada predsjednik Zagrebačkog rukometnog saveza, uputio zahtjev Savezu za hitnim sastankom jer je smatrao kako su odluke o paušalnom plaćanju nelogične i “nisu argumentirane niti jednim valjanim razlogom, te su toliko povećale troškove našim klubovima (posebno II. i III. lige) da će klubovi biti prisiljeni istupiti iz natjecanja zbog nemogućnosti plaćanja tih troškova”.

Nakon što je postao predsjednik HRS-a, Tomislav Grahovac više nije vidio problem u naknadama. Možda i zbog činjenice da Udruga sudaca ima dva glasa na Skupštini gdje se trik zapravo događa; sve odluke su ostale važeće usprkos negodovanju i službenim prosvjedima više desetaka klubova. Dapače, na sjednici Upravnog odbora HRS-a 5. srpnja 2018. te su naknade dodatno povećane na 5.700 kuna za utakmicu Premijer lige do 1.500 kuna za najniže lige.

I opet se postavlja pitanje viška koji se trebao rasporediti klubovima. Kako nitko od klubova koji su to tražili nije dobio nikakvo pisano objašnjenje ni ispis izdataka s namjenskog žiro-računa, ostaje nam samo analizirati ispise financijskih izvješća sa stranica Ministarstva financija.

U obračunskom razdoblju za 2014., Udruga sudaca je uprihodila ukupno 5,9 milijuna kuna. Od toga je 45.250 kuna bilo od članarina koje plaćaju suci, a 5,6 milijuna kuna je došlo iz kategorije Prihodi od pružanja usluga, što je zapravo paušalno plaćanje koje klubovi uplaćuju na namjenski račun. U rashodima, u kategoriji Naknade ostalim osobama izvan radnog odnosa — što bi po svakoj logici trebao biti novac koji se isplaćuje sucima — isplaćeni iznos je 5,2 milijuna kuna. Postavlja se pitanje, čak i ako se tri posto ukupnih uplata potroši na razne naknade za transakcije i uredski materijal, gdje je ostatak razlike sa namjenskog računa i je li moguće da nije ostalo ni tih pet kuna koje bi opet trebalo raspodijeliti klubovima?

U obračunskom razdoblju za 2018. Prihodi od pružanja usluga narasli su na 6,8 milijuna kuna, a Naknade ostalim osobama izvan radnog odnosa su iznosile 6,5 milijuna kuna. Viška, kakvog li iznenađenja, opet nije bilo i klubovi nisu dobili nikakvo objašnjenje. Udruga je samo rekla da je svoje objasnila Izvršnom odboru Saveza i to je bilo to.

Zato je bilo povećanja plaća zaposlenima u Udruzi. Prosječna godišnja brutto plaća u Hrvatskoj za 2014. je bila 95.436 kuna, a u 2018. je narasla za 6,22 posto na 101.376 kuna. U te četiri godine plaće za dva stalna zaposlenika u Udruzi sudaca, jer cijelo vrijeme Udruga ima dva stalno zaposlena radnika, narasle su za čitavih 38,14 posto, što je šest puta više nego prosječnom radniku u Hrvatskoj. Dodajmo u cijelu priču stavku od 37 tisuća kuna naknade troškova dvojici zaposlenih, 31 tisuću kuna za službena putovanja i 16 tisuća kuna Naknade za prijevoz, rad na terenu i odvojeni život i onda zbrojite sve to, dodajte plaću koja je debelo iznad prosjeka i dolazite do neupitne činjenice da je najisplativiji posao koji možete imati u hrvatskom rukometu upravo mjesto u Udruzi sudaca.

Ako se bavite rukometom, a ne igrate u PPD Zagrebu i niste jedan od nekoliko najbolje plaćenih igrača u Nexeu, dužnosnici u Udruzi sudaca hrvatskog rukometnog saveza zarađuju osjetno više od vas. To je još jedan dokaz da se sustavno događa potpuna zamjena teza. Umjesto da savezi budu podrška klubovima u hrvatskom sportu, klubovi očito postoje isključivo da bi bili servis savezima.

Razgovarali smo o uvjetima rada na terenu s dvojicom mladih trenera, osobama koje stvaraju vrijednost u ovom sportu. Kako je jedan inzistirao da ostane anoniman, obojici smo zaštitili podatke.

Prvi je sugovornik trener najmlađih kategorija u jednom zagrebačkom premijerligašu. Vodeći kategoriju rođenu 2006., on tjedno ima četiri treninga i vikendom vodi utakmice, a kao mjesečni honorar za svoj rad dobiva 1.000 kuna. Drugi sugovornik je trener mlađih kategorija u jednom dalmatinskom niželigašu. Vodeći kategorije 2005. i 2008. tjedno ima sedam treninga plus utakmice vikendom, a kao honorar dobije 1.200 kuna mjesečno.

“Nemam pojma”, kratko odgovara na pitanje gdje mu je uopće računica da bude trener. “Student sam i mogu sebi priuštiti da se bavim nečim iz čiste strasti. Volim taj šugavi sport i ne mogu si pomoć. Inače, savršeno mi je jasno kako to nema nekog smisla osim tog mog osjećaja zadovoljstva. Kad odbijem troškove opreme, jer sebi moram kupit patike svaka tri mjeseca, kao i troškove goriva, ispada da preuzimam punu odgovornost za 20-ak djece za 10 kuna po satu. I još tebi ovo pričam bez da sam se predstavio jer ne želim navući probleme na vrat. Nisam papak nego mi je žao bebača, jer znam da je bilo klubova koji su imali neugodnosti s lokalnim dužnosnicima nakon što su se neki treneri javno žalili na uvjete i rad Saveza. Delegirano je tako da iduću utakmicu nisu mogli dobiti sve da su igrali s Arpadom Šterbikom na golu i Karabatićem na srednjem, čisto kako bi se pokazalo tko je stvarno važan u cijeloj priči.“

I upravo o tome se radi — pokazivanju tko je važan u cijeloj priči.

Ne smije se dogoditi situacija da klub u Premijer ligi potroši više novca u jednoj utakmici plaćajući troškove službenih osoba nego igrače — a to je u stvari pravilo za veliku većinu klubova. Pa ne mogu suci biti veći izdatak od igrača koji treniraju svaki dan i riskiraju svoje zdravlje, nema nikakve logike jer takav model nije održiv. Niti u nižim kategorijama ima ikakve logike da sudac za jedan vikend može suđenjem nekoliko povezanih utakmica zaraditi više od trenera koji radi s djecom, preuzima odgovornost za njih i stvara vrijednost ovom sportu. I kad svi to znaju, kako se uopće motivirati za rad? Kako se motivirati i posvetiti se djeci koja ti dođu na trening, ili kako odraditi maksimalni napor na treningu elitne lige navodne rukometne velesile ako znaš da će sudac dobiti više od tebe, a da je najisplativiji posao u cijelom rukometu biti dužnosnik saveza.

Poanta ovdje nije demonizirati suce jer se nitko nije obogatio od suđenja. Uz poreze i prireze koje su dužni platiti, novac koji im ostane kad sude niže lige je zanemariv. Oni su u ovom slučaju pogrešna meta jer se u najvećem postotku slučajeva radi o istinskim entuzijastima koji žive za rukomet isto kao što to rade igrači i treneri.

Poanta je da su i oni kolateralna žrtva u predstavi u kojoj je Savez svojim odlukama jasno pokazao klubovima da nisu važni, da su tek usputna pojava. I to je najveća sramota koju Savez sebi može dopustiti, da cijeli sport svede na servis samima sebi. Umjesto da se nađu modeli da se troškovi smanje i da klubovima ostane što više za rad, Skupština koja će se održati u Zadru u sklopu utakmice Hrvatska-Srbija ne vidi ništa sporno ni u manjku transparentnosti, ni u tome da je cijeli sustav posađen na krivim temeljima. Doduše, Skupština se još nije održala, ali ama baš svi znamo da će zaključak biti — nema nikih problema, nastavljamo s uhodanom praksom.

Rukomet nije iznimka, kod nas je čvrsto pravilo da se oni koji vode sportove ponašaju kao da klubovi, treneri i igrači postoje zbog njih, a ne obrnuto.

Samo jedan dan nakon što je Damir Vrbanović osuđen na zatvorsku kaznu zbog kriminala u Dinamu, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ga je imenovao članom Povjerenstva za provođenje aktivnosti s ciljem izgradnje nacionalnog stadiona u Zagrebu. Zanimljivo, nije to prvi primjer suradnje između ove dvojice. Kada je Bandić u ime Grada Zagreba prepustio HNS-u 75.000 kvadrata zemljišta, Vrbanović je sjedio u Nadzornom odboru tvrtke Svetice Sport d.o.o., firme koja je osnovana u svrhu gradnje kampa reprezentacije i koja je spiskala  14 milijuna kuna na “čišćenje terena i izradu projektne dokumentacije” prije nego što je projekt konačno propao.

Za 14 milijuna kuna spaljenih kroz firmu osnovanu za fantomski projekt koju je nadzirao izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza nitko nije odgovarao, ni kazneno ni moralno, kad bi kategorija moralnosti u tim krugovima uopće postojala.

Prošetajte do igrališta svog lokalnog niželigaškog kluba i pitajte trenera početnika koliko lopti ima na raspolaganju za trening najmlađih kategorija i kakve su kvalitete. S 14 milijuna uludo potrošenih kuna na apsolutno ništa moglo se svakom djetetu koje se počinje baviti nogometom kupiti njegovu loptu.

Prošetajte do stadiona svog lokalnog niželigaškog kluba i pogledajte površinu na kojoj treneri vode trening najmlađih kategorija i kakve je kvalitete. Nakon što su prikupljeni podaci za izradu Strategije razvoja hrvatskog nogometa koju je svojedobno vodio Romeo Jozak, došlo se do zaključka kako čak 12 hrvatskih županija ne posjeduje teren s umjetnom travom FIFA standarda. Dakle, više od pola države nema adekvatno igralište na kojemu bi za zimskih mjeseci djeca mogla trenirati i odigravati utakmice. S 14 milijuna uludo potrošenih kuna na apsolutno ništa barem je pola tih županija moglo riješiti infrastrukturne probleme i na postojeće blatnjave terene staviti umjetnu travu.

Prošetajte do stadiona svog lokalnog niželigaškog kluba i porazgovarajte s  trenerima koji vode treninge najmlađih kategorija. Pitajte ih koje su njihove pedagoške reference, kad su zadnji put imali tečajeve usavršavanja i koje su im nove tehnike rada s djecom pokazane. S 14 milijuna uludo potrošenih kuna na apsolutno ništa moglo se svakom treneru najmlađih kategorija u cijeloj Hrvatskoj omogućiti tečaj poput, primjerice, onog koji svojim trenerima organizira Austrijski nogometni savez. Kvragu, moglo se svakog od njih poslati u Austriju na taj isti tečaj.

Prošetajte do stadiona svog lokalnog niželigaškog kluba i sami ćete naći barem 14 načina kako uložiti tih 14 milijuna kuna u djecu koja ondje treniraju.

Ništa od toga se nije dogodilo. Umjesto da savezi budu podrška djeci koja se bave sportom, u hrvatskom sportu djeca očito postoje isključivo kako bi bila servis vodstvu saveza. Jer kako inače objasniti činjenicu da je jedini epilog trošenja 14 milijuna kuna na apsolutno ništa to da je Igor Kodžoman za nagradu zbog ogromnih rezultata u izgradnji kampa prešao s mjesta direktora Svetice Sport d.o.o, u kojoj je imao mjesečnu plaću od 20 tisuća kuna netto, na poziciju Dinamova direktora.

U košarci je stanje još jadnije. Ondje je Savez oproštajnu utakmicu organizirao samo Danku Radiću. Od svih legendarnih igrača, od kojih su neki u Kući slavnih ili na njezinom pragu, čast oproštajne utakmice dobio je jedino sudac. Halo, sudac koji je nešto kasnije postao čelnik saveza. Čisto za ilustraciju tko je važan u cijeloj priči i tko postoji radi koga.

I ono što je najgore, to je postao način prihvaćen način razmišljanja. Potpuno smo pobrkali lončiće, zaboravili smo da fokus treba staviti na djecu i njihove trenere, da je sport osnova higijene društva i da suci, savezi i dužnosnici ne mogu biti svrha sami sebi nego su tek sporedni glumci i pomoć klubovima. Doslovno, Savezi postoje da služe klubovima i razvoju sporta i to treba ponavljati dok svi skupa ne shvatimo.

“Jeste li ikad ušli na prazan stadion? Probajte. Stanite na sredinu igrališta i osluškujte. Nema ništa praznije od praznog stadiona. Ne postoji ništa tiše od redova sjedala na potpuno praznim tribinama”, napisao je Eduardo Galeano u Nogometu na suncu i sjeni.

Točno u to se pretvore stadioni kad dužnosnici postanu najbitniji. Nema ništa praznije od praznog stadiona, a nitko nikad na stadion nije došao gledati suca ili dužnosnika Saveza.

Samo što oni to ne shvaćaju kad sjednu na svoje sastanke. Ne vide problem u tome da treneri rade za 1.000 kuna i nemaju potrebu ikome polagati račune jer u svojim glavama oni su centar svijeta oko kojeg se okreće sport.

Pisao sam o sličnoj temi u svojoj prvoj kolumni na Telesportu; 127 tjednih kolumni kasnije, sve je ostalo isto i nema nikih problema. Onda je i logično da to bude jedini zaključak koji mogu donijeti na svojim Skupštinama.