Iako je Svjetsko prvenstvo zadržalo prestiž i neponovljivi šarm veličine, Liga prvaka je danas bez sumnje najjače nogometno natjecanje na svijetu. Nigdje se na taj način ne susreće elita – najbolji igrači svijeta koncentrirani u svega par momčadi te vrhunski treneri koji imaju luksuz novca kojim mogu pokrpati kadrovske rupe i luksuz vremena u kojem mogu razviti svoje taktičke ideje.
Međutim, barem s trenerske točke gledišta, Liga prvaka je natjecanje u kojem puno toga počiva na stvarima koje je su izvan kontrole. Stvarima koje se samo dogode.
U suštini, sve stane u sedam utakmica protiv četiriju suparnika koje saznate tek koji dan prije utakmice. Dakle, kao na strance na ulici, u Ligi prvaka na suparnika reagirate. Na njega se možete prilagoditi, ali zapravo ne možete planirati svoje resurse prije sezone i smisliti način kako ćete se nositi s njim kad je nemoguće predvidjeti što vas čeka.
S druge strane, prvenstvo je kao obiteljsko okupljanje. Stvari možete kontrolirati jer znate tko će vam doći i prema tome se možete ravnati i odlučiti koliko vam treba hrane, pića, tanjura i stolica. Unaprijed vam je jasno tko će vam dizati živce, od koga možete očekivati pomoć i koliko će vam posuđa ostati za pranje. Možete predvidjeti probleme, kontrolirati situaciju, koristiti resurse i prema tome isplanirati rješenja.
Ligu prvaka je vjerojatno teže osvojiti zbog superiorne kvalitete momčadi i velikog utjecaja slučajnosti u ekstremno malom uzorku. Međutim, poanta trenerskog posla je upravo u planiranju i kontroli. Ne čistom pobjeđivanju, jer pobijediti se može i slučajno i nezasluženo, nego pobjeđivanju koje dolazi iz igranja na svoj način, iz identiteta koji sami odaberete.
A prvenstvo je poligon na kojem se to najbolje pokazuje.
Iako je kraj sezone donio emotivni antiklimaks, naslov prvaka koji je Pep Guardiola osvojio s Manchester Cityjem je neopravdano podcijenjen pothvat.
Manchester City je Premier ligu osvojio dominantno. Pet kola prije kraja već ima 87 bodova, tako da je rekord od 95 bodova koji drži Chelsea Joséa Mourinha iz 2005. itekako dohvatljiv. Natrpali su Guardiolini igrači i 93 gola, do rekorda im nedostaje još 11 komada, što je itekako dohvatljivo. Međutim, najvažnija stvar – barem za Pepa – jest činjenica da su ovaj naslov osvojili igrajući na svoj način i pobjeđujući kroz svoj identitet. Nijedan prvak u proteklih 11 sezona nije imao više od 60 posto posjeda lopte. City je ove sezone imao prosjek od preko 70 posto lopte u nogama.
Taj podatak je najbolji način da se pokaže kako je Guardiola zapravo na maestralni način pokazao kontrolu koja je suština trenerskog posla. A kad je ispunio uvjet kontrole, onda ova sezona totalne Cityjeve dominacije Premier ligom postaje samo posljedica planiranja rješenja i korištenja resursa, čista egzekucija trenerovih ideja.
Pep je ‘prešao igricu’ i u ovoj je sezoni pretvorio Premier ligu u svoje igralište
Najbolji način da se pokaže koliko je taj naslov nepravedno podcijenjen jest usporediti Pepov potpis na sezoni i percepciju javnosti o veličini poduhvata s prošlosezonskim naslovom Antonija Contea, koji je također dominantno pobjeđivao kroz svoj identitet. Obojica su imali prepoznatljivu taktiku, dobro su upravljali kadrovskim resursima, planirali su periodizaciju rada kako ne bi upali u probleme s ozljedama, dovodili su ciljana pojačanja i na kraju su pobjeđivali u serijama. Samo što je Conte za svoj naslov dobio zasluženu pozornost i sve zasluge, a Guardiolin prolazi prilično nepravedno podcijenjeno.
Doduše, jasno je zašto i koliko je na to uvjetovala Liga prvaka s faktorima koji se ne mogu kontrolirati i specifičnosti malog uzorka. Porazi od Liverpoola koji su pokazali kako Manchester City ipak nije nedodirljiva ekipa.
Ali to je bilo jasno i prije tog četvrtfinala, jer nijedna momčad nije nedodirljiva. Ako pričamo o nogometu, normalno je da svi gube utakmice.
Nekad izgubiš jer si lošiji, kao što je City bio u prvih 30 minuta prve utakmice u kojima ga je Liverpool pregazio. Nekad izgubiš jer ti ključni igrač zakaže, kao što je Leroy Sané odigrao užasne dvije utakmice u kojima je Cityjev plan bio izolirati ga na dribling protiv suparničkog beka, a Trent Alexander-Arnold je odigrao maestralno i potpuno poništio Sanéa individualnim naporom. Nekad izgubiš jer ne realiziraš prilike koje stvoriš. Nekad izgubiš jer sudac triput krivo dosudi situaciju koja ne ovisi o sudačkom kriteriju nego o geometriji i budeš oštećen za tri gola u dvije utakmice. Nekad izgubiš jer ti suparnikov stil igre ne odgovara.
Nekad izgubiš jer, kvragu, normalno je gubiti utakmice.
Gubi ih i Chelsea, čak i od mnogo jeftinijih momčadi i to obično protiv ekipa koje igraju s trojicom stopera jer to urušava Conteovu strukturu napada. Gubi i Liverpool, čak i od mnogo jeftinijih momčadi i to obično kad u takvim utakmicama ima suludo visok postotak posjeda lopte jer sustavu Jürgena Kloppa ima problema protiv momčadi koje odbiju igrati, pa napucavaju lopte na koje je nemoguće udariti presing i stoje duboko te oduzimaju prostor koji je ključan za funkcioniranje plana igre. Gubi i United, čak i od mnogo jeftinijih momčadi jer nema strukturu napada i jer je Mourinho previše reaktivan u svom planu igre. Arsenal gubi još i više.
Svi gube.
Vrlo često gube od slabijih i jeftinijih od sebe, gdje je razlika u postotku puno veća nego u slučaju Cityja i Liverpoola. I kad gube, obično gube na isti način i nemaju plan B. To je nogomet – da ima nedodirljivih i da postoje unaprijed točni odgovori, onda ne bi bio toliko zanimljiv.
Međutim, jedan poraz u Ligi prvaka je bacio ljagu na cijelu – i to nevjerojatno dominantnu – Cityjevu sezonu i to zbilja nije pravedno. Jedan poraz poništi cijelu sezonu, uspjehe u sasvim nevezanom natjecanju i povijesnu dominaciju.
Dio razloga leži u nerealnim zahtjevima. Dio razloga leži u tome što dio ljudi vole vidjeti pad idola kao dokaz da velikan nije tako poseban i pametan kao što se o njemu govorilo i to im služi kao utjeha u vlastitom mediokritetu . Dio razloga leži u tome što ljudi najboljima stavljaju nerealne zahtjeve kako bi, eto, tobože, bez ikakve sumnje dokazali da su najbolji.
A rezultati su prilično očiti. Postignuti su na dominantan način, došli su iz igranja na svoj način i pokazana je suština trenerskog posla. Pep je ‘prešao igricu’ i u ovoj je sezoni pretvorio Premier ligu u svoje igralište, a poraz u sasvim drugom natjecanju ne bi trebao umanjiti veličinu tog poduhvata.
