Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Njemački pad

Ode mast u propast

U sezoni 2012./13. Liga prvaka je imala njemačko finale. Godinu dana kasnije Njemačka je osvojila Svjetsko prvenstvo u Brazilu, a uspjesi su se nastavili nizati i Nijemci su aktualni europski prvaci u U-21 uzrastu, s B momčadi su osvojili Kup konfederacija, a u finalu Olimpijskog turnira u Rio de Janeiru su u tom B sastavu od Brazila predvođenog Neymarom izgubili tek na penale.

Uspjehe je, sasvim logično, pratio novac. Bundesliga je 2016., taman tada kad je njemački nogomet bio na vrhuncu, potpisala ugovor o prodaju TV prava koji je vrijedan otprilike milijardu eura po sezoni. U tom je trenutku Bundesliga bila druga po UEFA rankingu i u klubove srednjeg razreda u Njemačkoj  slile su se prilične količine novca.

Novca je bilo i od odšteta koje su klubovi dogovarali kad su prodavali igrače. Od 23 igrača koji su bili u sastavu momčadi koja je osvojila Svjetsko prvenstvo, 16 ih je igralo u Bundesligi, a tu je bila čitava zaliha talentiranih nogometaša koji osvajali Kup konfederacija, U-21 prvenstvo i došli u finale Olimpijskih igara. Bundesliga, koja je u periodu između 2008. i 2011. zarađivala najmanje od odšteta za igrače od svih pet najvećih nacionalnih liga, skočila je na vrh te ljestvice i od 2014. naovamo zarađuje najviše od svih liga Petice u iznosu odšteta koje im isplaćuju klubovi iz ostalih četiriju liga. Od iznosa koji je bio manji od 100 milijuna eura po sezoni, Bundesliga je u ovom elementu počela zarađivati oko 300 milijuna.

To sve skupa znači da Bundesliga napokon ima novca i da se gotovo sama od sebe riješila financijska nekonkurentnost na europskom tržištu, koja je godinama mučila njemačke klubove. Doduše, nisu imali onoliko novca koliko engleski klubovi, s obzirom na to da je Premier liga potpisala ugovor o TV pravima koji je skoro tri puta veći od njemačkog, ali su imali dovoljno da prijeđu na novu razinu programa razvoja nogometa koji je vodio Dietrich Weise. Programa koji je, uostalom, izravno zaslužan za te financije nakon godina lošeg rada.

Međutim, stvari su drastično promijenile i njemački nogomet je upao u stanje koje već sada možemo klasificirati kao prilično ozbiljnu krizu.

Prvo je reprezentacija ispala već u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva u Rusiji, onda je u Ligi nacija ispala u B Ligu, da bi se na kraju val rezultatskih problema prelio i na klubove. Bayern je ispao od Liverpoola, Schalke nije ni imao šanse protiv Manchester Cityja, Borussia Dortmund se raspala protiv Tottenhama i njemački nogomet se našao u situaciji da nema nijednog predstavnika u četvrtfinalu Lige prvaka, prvi put nakon 2006.

Savez je povukao stratešku odluku koja je poništila sve ono što je učinilo Njemačku tako uspješnom

I jednako kao što je uspjeh klupskog nogometa neodvojivo pratio rezultatsku eksploziju reprezentacija, tako i ovdje neuspjesi idu ruku pod ruku.

Ironija u svemu je da je vrlo lako moguće kako je korijen krize rezultata u tome što su Nijemci dobili previše love i više im nije nužno da se oslanjaju na kreativnost. Ne tako davno, u Bundesligi su — uz Jürgena Kloppa i Pepa Guardiolu kao sam vrh trenerskog znanja — radili vrhunski treneri s jasnim identitetom igre, poput Thomasa Tuchela koji je razvijao pozicijsku igru i Rogera Schmidta koji je bio ajatolah presinga. To je bio oslonac njemačkog nogometa, svijest da imaju ideju i da će stvoriti nešto vrijedno jer to naprosto ne mogu kupiti. Uz njih, vrata su bila otvorena mladim trenerima poput Juliana Nagelsmanna, kao i starim romanticima poput Luciena Favrea; Bundesliga je naprosto postala jedinstveni melting pot različitih nogometnih filozofija, mjesto u kojem su se izmjenjivale ideje koje su njemački nogomet gurale naprijed.

Odličan simbol da je ta razmjena ideja prestala odluka je Njemačkog nogometnog saveza da Joachima Löwa ostavi na poziciji izbornika i nakon katastrofe u Rusiji. Suočeni s prilično napetom političkom situacijom u državi, u vodstvu Saveza odlučili su ostaviti Löwa na klupi kako bi poslali poruku da je sve sasvim u redu i da njemački nogomet nije uzdrman. DFB je zbog afere Mesuta Özila i İlkaya Gündoğana s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom ispred sebe imao politički požar koji je trebalo gasiti i zato je prvo dao bezuvjetno povjerenje Löwu, a onda krenuo u analiziranje učinjenog u Rusiji. I ubrzo je postalo jasno kako je to bila velika pogreška.

Löw kao razlog za katastrofu nije vidio svoje odluke o raspodjeli uloga unutar momčadi, tvrdoglavosti kad je momčad došla u prijelomnu točku i manjak ideje. Löw se oprao od odgovornosti i kao grešku je označio sustav igre kao takav, sustav na kojem je izgradio zlato u Brazilu i na kojem su druge reprezentacije osvajale medalje u svojim konkurencijama. Međutim, Savez mu je već prije dao povjerenje; donio je političku, a ne nogometnu odluku i Löw je imao otvorene ruke. Krenuo je u proces potpune de-Pep-izacije reprezentacije odbacivanjem svih dotadašnjih sustava igre. A s time je krenuo u odbacivanje i svega što su radili Klopp, Tuchel, Schmidt, Nagelsmann i Favre. Povukao je stratešku odluku koja je poništila sve ono što je učinilo Njemačku tako uspješnom.

Završni čin tog prijelaza je prebacivanje Joshue Kimmicha u vezni red i konačno otpisivanje Jérômea Boatenga, Matsa Hummelsa i Thomasa Müllera.

U slučaju da Löw na raspolaganju ima bolje stopere od Hummelsa i Boatenga, u njihovom otpisu ne bi bilo baš nikakvih problema. Međutim, iako je bolno očita činjenica da je njihova forma u velikom padu, Njemačka još uvijek nema dva bolja stopera od njih. To onda samo znači da Low njihovim križanjem iz konkurencije jasno priznaje da se ne može nositi s njima i njihovim utjecajem u svlačionici. To je alibi-potez kojim čuva sebe jednak onome kad na Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije vodio Leroya Sanéa jer se nije mogao nositi s njegovim mušicama.

I to je ključni problem njemačke reprezentacije.

Bundesliga je baza uspjeha, a ona je u krizi zbog negativne amplitude unutar sustava rada, što je vidljivo u tome da Njemačka prvi put nakon 2006. nije dala četvrtfinalista Lige prvaka. Ono gdje se ta kriza može kompenzirati je reprezentacija, jer tu je dovoljno imati jednu figuru koja će povući stvari naprijed. Tu je vodstvo Saveza odlučilo na mjestu izbornika zadržati čovjeka koji očito nema autoritet kojim se može nametnuti reprezentativcima i čiji su potezi više orijentirani na opravdavanje onoga što se dogodilo u Rusiji nego na ono što se događa danas i što će biti sutra.

A u svemu tome pati jedino igra njemačke reprezentacije, jer politički potez koji je bio zamišljen kako bi se smirila situacija poništava ono što je bio temelj uspjeha.