Jedan od najupečatljivijih spomenika ljudskoj prirodi je rečenica koju je Axel Gustafsson Oxenstierna, savjetnik švedskog kralja Gustava II. Adolfa i jedan od najutjecajnijih ljudi u švedskoj povijesti, napisao u poruci sinu Johanu dok je ovaj u Osnabrücku radio na sklapanju mira koji je trebao okončati Tridesetogodišnji rat. Nesiguran i zabrinut zbog svoje pozicije u pregovorima s obzirom na to da su s druge strane stola bili većinom iskusni vladari s autoritetom, Johan se požalio ocu oko svoje pozicije, a on ga je ohrabrio riječima: “Zar ne znaš, sine, s koliko malo mudrosti se upravlja svijetom?”.
U modernom svijetu su vladari, uglavnom, prestali donositi odluke na temelju snova, preleta ptica, utjecaja opijuma ili proročanstava baba gatara. U poslovnom svijetu je takav način funkcioniranja gotovo u potpunosti odumro i svaku stratešku odluku velike tvrtke donose na temelju detaljnih analiza kojima su bave cijeli odjeli stručnjaka.
Uzmite primjer autoindustrije, gdje je Mazda potrošila 7.000 radnih sati kako bi donijela odluku da će pretinac za odlaganje stvari ugrađivati samo iza suvozačeva sjedala kako bi povećala sigurnost s obzirom na to da je to mjesto vozaču lako dohvatljivo samo pružanjem desne ruke, ali da kao ljudi imamo naviku spremati stvari iza vozačeva sjedala, čije dohvaćanje stvari direktno iza sebe zahtijeva neusporedivo veće rotiranje gornjeg dijela tijela, a time i skretanje fokusa s ceste. Nakon analize navika provedene sa psiholozima sa Sveučilišta u Hiroshimi, Mazda je odlučila jednostavno ukinuti tu opciju i procjenjuje se da je micanjem tog komada tkanine smanjila trošak proizvodnje do te mjere da je u zadnjih pet godina uštedjela preko dva milijuna dolara. A riječ je o relativno nebitnom dijelu konačnog proizvoda.
Ono gdje danas Oxenstierna i njegova rečenica dolaze do izražaja — možda i više nego u ijednom drugom aspektu modernog života, jer sve što McDonald’s, Apple ili T-Mobile rade dugoročno ima smisla i dobro je promišljeno kako bi donijelo profit, čak i kad to nama ne izgleda tako ili nam ide na živce — jest nogomet.
Važne odluke u nogometu često se donose impulzivno, bez dubinske analize. Često je za uspjeh potreban samo jedan čovjek s mudrošću za dva ili tri poteza unaprijed
Najbolji primjer za to je Superliga.
Naš instinkt je sličan Johanovom. On je s druge strane stola imao Ferdinanda III., od kojeg je očekivao šahovski potez čija će se vrijednost manifestirati kasnije u igri. Kvragu, on je car/čovjek koji je na građevinskom poslu zaradio preko dvije milijarde eura osobnog bogatstva i koji već 15-ak godina vodi najveći nogometni klub na svijetu, pa valjda on zna što radi. Ako u Mazdi potroše 7.000 radnih sati na odluku oko toga hoće li staviti džep iza vozačeva sjedala i rade sa stručnjacima kako bi donijeli odluku, pa valjda je Florentino Pérez zaposlio nekoga da mu napravi analizu tržišta prije nego što je donio toliko drastičnu odluku. I ako nama odluka nije logična, obično nas je podsvjesno strah da ćemo tek kasnije u partiji shvatiti pravu vrijednost tog poteza. Valjda postoji neki dublji plan koji nama trenutno nije jasan.
U jednom trenutku se 12 od 15 najmoćnijih nogometnih klubova na svijetu odlučilo odvojiti u svoju ligu. Zaključili su da tako njihovi klubovi mogu profitirati izbacujući UEFA-u kao posrednika koji sebi uzima dio od zarade i povukli su okidač. Problem je bio u tome što nisu baš dobro promislili. Nisu računali da UEFA ima svoje načine da se bori, ali još je vidljivije kako nisu razmišljali kakav će biti odjek u javnosti. Analiza tržišta nije postojala i plan se zaista sastojao od toga da će se oni odvojiti u svoje natjecanje. Računali su da su toliko moćni da ne trebaju provjeriti kako će reagirati oglašivači koji im uplaćuju novac ni kakvo mišljenje o tome imaju navijači zbog kojih oglašivači uopće imaju interes puniti budžete TV kuća koje prenose utakmice i samih klubova kroz sponzorske ugovore. Oni su samo odlučili da se odvajaju u Superligu, sitnice će rješavati u hodu i to je bilo to.
Cijela priča je trajala tri dana. Prvo su Manchester City i Chelsea shvatili da su se preračunali, a onda su se i ostali članovi Superlige počeli posipati pepelom te iskakati iz već odavno zahuktalog vlaka shvativši da nisu baš dobro razmislili.
Mazda potroši 7000 radnih sati razmišljajući hoće li staviti džep iza vozačeva sjedala, a 12 najmoćnijih klubova na svijetu donese odluku koja mijenja nogomet kao biznis od više milijardi eura bez da razmisle o tome što zapravo rade. I onda kada su shvatili da reakcije nisu dobre, većina je klubova u roku od tri dana promijenila mišljenje.
Stihija.
Borna Sosa u njemačkoj reprezentaciji je trajao malo više od Superlige, ali opet se cijela grandiozna akcija raspala za pet dana. I opet je zajednički nazivnik cijele priče da se nije baš razmišljalo, nego se išlo na princip pokušaja i pogreške.
Njemački savez si u ovom slučaju može priuštiti takav pristup jer nije doživio neki PR udarac u cijeloj situaciji. Nije pompozno najavljivao prelazak i u njemačkim medijima je to bila tek fusnota. Priča je već zaboravljena, njima je Sosa tek jedan od potencijalnih igrača o kojima se priča i zato je to bila vijest za jedan dan. DFB je bio zainteresiran, ondje su provjerili je li interes obostran, a kada je došao u fazu realizacije, shvatili su da nema osnove i odustali su.
Uostalom, DFB ima bitnijih problema. Predsjednik saveza Fritz Keller je u ostavci jer je u svađi kolegu nazvao imenom nacističkog suca, a on je treći predsjednik saveza od 2015. i korupcijske afere u kojoj je Njemačka optužena da je Svjetsko prvenstvo 2006. dobila mitom. Za razliku od Hrvatske — u kojoj je Damir Vrbanović bio direktor HNS-a sve dok osuda nije postala pravomoćna i još u siječnju je obilazio Glinu i Petrinju kao dužnosnik saveza — u Njemačkoj ljudi odlaze s funkcija jer nekoga na privatnom sastanku nazovu ‘ustašom’ ili ‘udbašom’. Griješi se i ondje, ali pogreške dolaze s cijenom.
Ali zato se Sosa preračunao i doživio PR debakl koji ga u perspektivi može skupo koštati. Uvjerljivo najbitnija tema u hrvatskom nogometu prije Europskog prvenstva mu je eksplodirala u lice i svega par dana je na sebe navukao hrpu negativnih osjećaja, a vrlo je vjerojatno izgubio priliku da ode na Euro.
I stoji da Sosa nije razmišljao, ali on je već u situaciji da iza sebe ima cijeli tim ljudi. Ima svog odvjetnika, svoje zastupnike i vjerojatno još neke savjetnike koje redovito plaća ili koji će dobiti dio od njegovih transfera. Ako DFB ima tisuću bitnijih problema i na desetke igrača s kojima paralelno razgovara slažući sliku za buduća natjecanja, ti ljudi imaju samo njega i brinu samo o njegovoj karijeri, pa — ako već nisu proučili slučaj do zadnjih detalja — mogli su ga savjetovati da šuti dok se cijeli posao ne završi. Situacijom su upravljali s nevjerojatno malo mudrosti, dokazujući da ni oni u pravilu nisu ništa jača karika u lancu impulzivnosti.
Dapače, taj manjak promišljenosti agentima često financijski koristi i zato mu se tako lako prepuste, održavajući status quo u kojem je prijateljski odnos i “majke mi” način na koji se sklapaju poslovi. Oni najjači i najpametniji među njima forsiraju takav način jer se u njemu najlakše bogate.
Pogledajte samo Barcelonin primjer. U ljeto 2017. Neymar je napustio Barcelonu. Paris Saint-Germain je iskoristio otkupnu klauzulu koju je igrač imao u svom ugovoru, istresao je lovu na stol, on je želio otići i Barcelona se našla u problemu. U napadu je imala Luisa Suáreza i Lionela Messija, a treće mjesto je ostalo upražnjeno. Prvo je pokušala sa Ousmaneom Dembéléom kojeg je sa svim bonusima platila 135 milijuna eura, ali on se vrlo brzo ozlijedio. Kada su u klubu shvatili da su kupili igrača koji je osjetljiv na ozljede i koji ima problema sa zrelošću, u siječanjskom prijelaznom roku su odlučili popraviti stvar tako što su doveli Philippea Coutinha.
Coutinho nije bio tek popunjavanje kadra. Riječ je o drugom najskupljem transferu svih vremena, o čovjeku koji je plaćen ukupno 160 milijuna eura.
Nekada ne možeš predvidjeti što će se dogoditi. Nitko nije mogao znati da će se Eden Hazard toliko fizički zapustiti da će već dvije godine toliko izvan forme da ispadne potpuno beskoristan Real Madridu, jednako kao što nitko nije moguće predvidjeti lomove nogu. Ali Coutinhov slučaj se itekako mogao predvidjeti, a tu je dovoljno pogledati mape kretanja koje pokazuju u kojim zonama igra. Tu jasno vidimo koliko su Neymar i Coutinho različiti igrači. Dok Coutinho u svojoj zadnjoj sezoni u Liverpoolu gotovo uopće ne igrao uz samu aut liniju, Neymar je u Barceloni igrao upravo ondje, a imao je više uspješnih driblinga, točnih centaršuteva i osvojenih duela.
Međutim, poanta nije u tome koliko je Coutinho različit od Neymara, nego u tome da je sličan Messiju. Coutinho voli igrati u sredini terena i tražiti prostor između linija, ima više udaraca od Neymara i dobar dio tih udaraca dolazi s distance jer je većinu svojih golova zabio izvan kaznenog prostora, dijelom iz slobodnih udaraca i dijelom nakon karakterističnog lažnjaka. Problem je u tome što je točno to prostor u kojem igra Messi, a na travnjaku je samo jedna lopta za koju želite da bude kod Messija i da mu nitko ne bude u prostoru koji pokušava napasti.
Barcelona je spržila 160 milijuna eura na igrača koji igra točno tamo gdje igra Messi. I, gle čuda, stvari nisu funkcionirale.
Nisu jer je klub donio jako bitnu stratešku odluku bez imalo mudrosti. Ondje nisu nimalo analizirali svoju politiku nego su je donijeli impulzivno, na temelju halo efekta koji je Coutinho stvarao i izolirano od svakog mogućeg konteksta. Coutinho je zbilja dobar igrač, ali ne za Barcelonu i ne za ulogu koju su mu dali. Jednostavno su bili vrlo kratkovidni i djelovali su bez sagledavanja šire slike, samo na osnovu osjećaja. Kockali su se s milijunima eura bez da su o tome uopće razmišljali.
Prije gotovo pune tri godine, je održan seminar za analitičare u Linzu na kojem je govorio Dan Ashworth, bivši igrač Norwich Cityja i sadašnji tehnički direktor Brighton & Hove Albiona. U tom trenutku je Ashworth bio direktor za razvoj elitnih talenata u engleskom FA-u i jedan od glavnih kreatora programa The England DNA koji je dobrim dijelom zaslužan zašto se odjednom stvorilo toliko tehnički talentiranih mladih igrača u engleskom nogometu. Jedan od problema o kojima je govorio je bila uputa zdravstvenih tijela u Velikoj Britaniji koji su zabranili udaranje lopte glavom u mlađim kategorijama kako bi se spriječio utjecaj na mozak zbog ponovljenih mikrotrauma uzrokovanih uzastopnim udaranjem lopte lubanjom koja nije do kraja razvijena.
Na pitanje sudionika seminara zašto djeci ne daju spužvaste lopte da nauče ispravnu tehniku i tako steknu vještinu koji mogu koristiti na utakmicama — a kako bi se zaštitili od neispravnog izvođenja tehničkog elementa koji nisu vježbali, što često zna biti jako opasno i zbog neposrednih ozljeda vrata — Ashworth se na trenutak smrznuo, a onda je priznao da o tome nisu razmišljali. Dobili su zabranu od doktora, izbacili su taj dio iz kurikuluma, poslali su uputu klubovima, ali nisu smislili nikakvu zamjenu. Odlučili su plivati niz struju bez previše razmišljanja.
Ovo su četiri nasumično izabrana slučaja i treba ih gledati izolirano.
Ako ste nakon ovoga zaključili da nogometom upravljaju isključivo glupani, onda ste promašili poantu. Nije svaka odluka koja se donese u nogometu pogrešna ili nasumična, niti te odluke donose samo nesposobne budale od kojih bolje zna svatko tko pogleda dvije utakmice tjedno. Ali činjenica je da se važne odluke u sportu često donose impulzivno i na temelju halo efekta, bez dubinske analize. Da bilo koji menadžer u bilo kojoj branši u strateškoj akviziciji promaši onoliko koliko je Barcelona promašila s Coutinhom, u najmanju ruku bi dobio otkaz, a postoji vrlo velika mogućnost da bi cijela kompanija propala. Debakl poput Superlige u poslovnom svijetu nitko ne bi preživio i nijedan konzultant ne bi zadržao svoju poziciju da je savjetovao klijenta kao što su Sosu savjetovali njegovi ljudi. U nogometu sve ide dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Upravo to stvara najveću priliku. Poanta je pokazati koliko je zapravo malo potrebno da se napravi razlika u odnosu na konvencionalni način rada koji je standard u nogometu i koji se oslanja na impulzivnost. Doza mudrosti i malo strateškog planiranja često budu sasvim dovoljni za ozbiljni napredak. Prije par dana smo pisali o eksperimentu u Lilleu, malo prije o Red Bullovoj korporacijskoj tvornici trenera, čovjeku koji je tu tvornicu stvorio, o klubovima koji se bodu s rogatima, pa o čovjeku iz sjene koji je stvorio brend Premier lige. I često je za uspjeh potrebno samo to — jedan jedini čovjek s mudrošću i strategijom za dva ili tri poteza unaprijed.
Uostalom, nije teško pobijediti u šahu kada svi ostali za stolom igraju Čovječe, ne ljuti se.
