Upravo to je razlog zašto su vrhunski nogometaši toliko dobri. Oni su svjesnu kontrolu svojih mišića sveli na refleks, složene i iznimno teške motoričke radnje su doveli do te mjere da ih izvode bez da moraju razmišljati. Taj se proces zove mišićna memorija, karakteristika naših mišića da pamte, a onda brže i efikasnije izvode naučene pokrete. Međutim, ta memorija se ne sprema u mišićima, ona se događa u mozgu. I kad je u mozgu stanje dobro, ti se potezi odrađuju bez ikakvih problema i nogometaši igraju onako kako znaju. Međutim, kad se čovjek iz nekog razloga osjeća bez rješenja — pa makar bila riječ i vrhunskom sportašu — javljaju se problemi u izvedbi. Nekad su ti problemi stvarni, ali psiholozi Floyd Ruch i Philip Zimbardo su napravili eksperiment sa štakorima kojim su dokazali kako taj osjećaj bespomoćnosti može biti i naučen.

Metodologija eksperimenta je bila naučiti životinju da prepozna pravi simbol na način da su na četiri kraja kaveza bila postavljena vratašca označena prepoznatljivim simbolima. Štakorima su istraživači u pod kaveza puštali struju, a životinje su mogle izbjeći bolne šokove skakanjem kroz vratašca. Ključ je bio u tome da su troja vrata bila zatvorena i da je štakor mogao proći samo kroz jedna od njih, i to ona koja su uvijek bila označena istim simbolom. Nakon nekog vremena i metode pokušaja i pogrešaka, životinje su naučile simbol i skakale su kroz njega čim su ga vidjele.

Međutim, prava poanta je bila u drugom dijelu pokusa. Tako dresirani štakori su stavljeni u jednostavni labirint u kojem je su izlazi bili blokirani vratima s istim simbolima kao i oni u kavezu u kojem su trpjeli elektro šokove. Razlika je bila u tome da su ovaj puta bila zatvorena vrata s ‘ispravnim’ simbolom, a sva troja druga vrata su bila otvorena.

Štakori koji su prošli kroz elektrošokove i naučili po simbolu zaključiti gdje je ispravni put prema izlazu, zapinjali su i nisu mogli izaći iz labirinta jer ono što su znali više nije davalo ploda. Bili su bespomoćni. Do kraja eksperimenta utvrđeno je kako je 17 od 20 štakora razvilo čir na želudcu u tri tjedna trajanja eksperimenta. Još bolji podatak je da su u ta tri tjedna samo dvije životinje odustale od naučenog i izašle van jer ostali jednostavno nisu mogli odustati od onoga što je prije bilo uspješno. Za usporedbu, svih je 20 štakora u kontrolnoj grupi koja nije bila dresirana strujnim udarima našlo izlaz metodom pokušaja i pogrešaka, a nijedan nije razvio čir ili pokazivao ikakve znakove ekstremnog stresa.

Otprilike se ista stvar događa i s nogometašima.

Priča koja se uporno ponavlja na svim razinama — da je Hrvatska u Mađarskoj izgubila zbog psihologije — u suštini je istinita

Svi oni kroz karijeru prolaze nevjerojatne poligone za učenje u kojima se susreću s teškim preprekama. Svaki je profesionalac prošao kroz gusti filter i naučio prepoznavati simbol koji mu otvara izlaz; ima tu neku karakteristiku i radnju u svojoj mišićnoj memoriji koja ga je odvojila od stotina i tisuća onih koji su otpali u vremenu dok je on uspio. I to je prešlo u onih 94 posto nesvjesnih moždanih aktivnosti koje se događaju automatski. Kad ta karakteristika više ne djeluje, kad ne pali ona radnja koju je naučio, onda taj nogometaš osjeća bespomoćnost.

Međutim, naučena bespomoćnost je puno opasnija od ove koja dolazi instinktivno. Štakori su u prvom kavezu bili pod puno većim stresom i fizičkim bolovima nego u drugom, ali su pokušavali i borili se sve dok nisu našli izlaz. U drugom dijelu eksperimenta nisu imali struju pod nogama, ali taj osjećaj bespomoćnosti koji im se upalio kad ono što su naučili više nije radilo stvorio im je ekstremni stres i stvarne zdravstvene probleme. Tako su se i nogometaši borili protiv svih onih prepreka u prvoj fazi karijere dok nisu usvojili mišićnu memoriju. Protiv ove instinktivne bespomoćnosti se i instinktivno bori tako da se može proći kroz to, naučena bespomoćnost obuzme čovjeka.

Upravo je to faza procesa u kojoj trener ima ogromnu moć, jer on običnim razgovorom može odigrati na onih šest posto moždane aktivnosti koja se događa svjesno.

Jedan od najboljih primjera su igrači Manchester Uniteda.

Zbog kojeg god razloga to bilo, da ne ulazimo u te analize, oni su upali u stanje naučene bespomoćnosti. Ništa od onoga što ih je dovelo do Old Trafforda više nije palilo i karakteristike koje su ih odvajale od drugih nisu bile toliko izražene. Jasno, nisu oni odjednom zaboravili igrati nogomet niti su im se lopte odbijale kao nama običnim ljudima, ali na tako visokoj razini je užasno tanka crta između ispunjavanja očekivanja i katastrofe.

Kad je zamijenio Joséa Mourinha — prvo privremeno, a sad za stalno — Ole Gunnar Solskjær je prvo odradio taj posao uklanjanja blokade, izbrisao im je taj osjećaj bespomoćnosti tako da je radio s onih šest posto mozga koji razmišlja svjesno. Ostatak posla, rad na onih 94 posto mozga je obavio Mike Phelan.

Uz Michaela Carricka i Kierana McKennu koji su na mjestima asistenata ostali iz bivšeg režima, Solskjær je u svoj stožer pozvao Phelana koji je iz Uniteda otišao zajedno sa Sir Alexom Fergusonom. Phelan je godinama radio u klupskom omladinskom pogonu, zatim je 2001. prešao u stručni stožer prve momčadi, a onda je 2008. od Carlosa Queiroza preuzeo mjesto prvog asistenta i osobe koja zapravo organizira i vodi sam proces treninga. Baš Phelan je bio čovjek koji je postavio vježbe u kojima se obrana toliko istrenirala da Edwin van der Sar 2009. nije primio gol nevjerojatnih 1311 minuta u Premier ligi. Baš Phelan je bio čovjek koji je kreirao treninge iz kojih je Cristiano Ronaldo eksplodirao sa 44, a onda, nakon što je on otišao, Wayne Rooney s 34 gola u sezoni.

To što je Unitedova obrana, koja je popila 29 golova u prvih 19 kola Premier lige, primila samo 11 u 11 kola otkad je Solskjær preuzeo kormilo, nije slučajno.

Naravno, United nije riješio sve taktičke probleme u igri niti je obrana na razini one iz 2009. i to će doći do izražaja do kraja sezone jer promjene u igri naprosto nisu toliko kompleksne koliko sugeriraju rezultati. United nije toliko toga taktički drastično promijenio da se suparnici ne bi prilagodili. Uostalom, jasno je to iz podatka da je United pet od 11 prvenstvenih golova u Solskjærovoj eri primio u zadnje tri utakmice. Ne treba niti zanemariti ogromnu količinu ozljeda, što je izravna posljedica ogromnih promjena u metodologiji treninga, ali činjenica je da je Phelan svojim treninzima probudio onaj dio davno naučenih radnji u mišićnoj memoriji, ono što kod igrača takve klase ide automatski i o čemu ne trebaju razmišljati. To pokazuju bodovi i to pokazuje forma pojedinaca.

Međutim, apsolutno nikakve koristi od njegova posla ne bi bilo da Solskjær nije odradio svoju ulogu utjecaja na onih šest posto mozga.

“Promatrao sam dva Korejca, trenera olimpijske momčadi i njegova asistenta”, ispričao je legendarni njemački trener Dettmar Cramer koji je s Bayernom osvojio Kup prvaka, autorici knjige Fussballpsychologie Birgit Jackschath. „Prvi je bio nizak, nabijen, a drugi je bio visoki intelektualni tip koji je znao više od njega, a vjerojatno je bio dobar igrač koji je držao oči i uši otvorenima. Upijao je poput spužve, ali nije uspio tome utisnuti svoj osobni pečat. Još je bio previše unutra, previše je igrač i učenik da bi vodio sve izvana. Onaj prvi ima nešto pomoću čega to postiže, što nije jako genijalno, ali je ipak silovito i djelotvorno.“

I kad bi Unitedovi igrači bili naučeno bespomoćni, Phelanove metode ne bi radile jer on nema pravi osobni pečat. Međutim, bez njega ni Solskjærove metode ne bi bile pretjerano dugoročne.

Londonska konzultantska kuća 21st Club provela je istraživanje u ligama Petice, u kojem je na velikom uzorku uspoređivala osam utakmica prije i poslije smjene trenera. U osam utakmica prije nego što trener ode, klubovi su osvajali 0,8 bodova po utakmici, a u osam kola nakon smjene trenera 1,2 boda. Sama promjena trenera igrače probudi i trgne ih iz bespomoćnosti. Međutim, šok terapija je samo mit jer se nakon tih osam utakmica stvari počnu vraćati u normalu i prosjek od 1,2 boda se spusti na 1,03, što je taman između jednog i drugog ekstrema.

Poanta svega je da jedan bez drugog ne mogu jer psihologija u sportu nije samo nabrijavanje igrača na utakmicu.

Motivacija je tek jedan manji dio psihologije, dio onoga što utječe na šest posto mozga koje otpada na svjesno razmišljanje. Jednako kao što se Solskjær oslanja na psihologiju, ono što radi Phelan je isto tako utemeljeno na toj znanosti. Onih 94 posto u što ulazi mišićna memorija, krivulje učenja koje prelaze u automatizam. Ne radi se samo o tome da igrač zna napraviti određenu motoričku fintu, nego da ima informaciju gdje će stati i što će raditi i da nju isto tako usvoji u nesvjesno razmišljanje. A ako ona ne radi, kako ga ne bi uhvatio osjećaj bespomoćnost i manjka rješenja, nogometaš mora imati i drugu informaciju gdje da traži izlaz iz problema.

To su jednostavni procesi jednaki onima kad mladi vozač na trećem satu obuke u autoškoli razmišlja gdje će staviti nogu i kada pritisnuti koju papučicu. Nakon 1.000 sati vožnje, taj proces je automatski i nitko ne razmišlja aktivno kako mora podignuti desnu nogu s gasa da bi pritisnuo lijevu i prebacio brzinu. Isto kao što dijete u prvom razredu aktivno mora razmišljati koju crtu prvu povući kad piše slovo A, dok već u drugom razredu to radi automatski.

Vještina u ta dva slučaja nije u rukama ili u nogama, u glavi je. A ista stvar je i s nogometašima, samo što se u nogometu na tehničko rješenje koje je bazirano na motorici nadovezuje i taktičko rješenje bez kojeg je to tehničko nedorečeno.

Zbog toga je priča koja se uporno ponavlja na svim razinama — da je Hrvatska u Mađarskoj izgubila zbog psihologije — u suštini istinita.

Međutim, primarni razlog kiksa nije pristup, htijenje i mundijalski mamurluk, jer to je tek onaj površni dio psihologije. Ne vjerujem da se ikome od reprezentativaca nije igralo i kako je rješenje svega da oni više žele tu pobjedu. Ispod takvog kafanskog diskursa krije se razina psihologije koja se dobiva treningom i pripremom, struktura i automatizmi u posjedu. Posljedica tog rada su nesvjesna rješenja za izlaz iz problematične situacije, znanja koja imaju koja bi poništila svjesni osjećaj bespomoćnosti.

Kriviti Zlatka Dalića za takvo stanje nije do kraja pošteno, on je trebao naslijediti taj dio od svojih prethodnika koji mu rješenja nisu ostavili. Ali to je ono što je potrebno hrvatskoj reprezentaciji: bolja taktička rješenja, a ne više htijenja jer inače implicirate da naši reprezentativci — što je, doduše, moguće — buše izbornika i ne igraju za svoju zemlju onoliko koliko mogu. Ako pretpostavimo da to nije istina, Luka Modrić i Ivan Rakitić su dovoljno dobri da svojim motoričkim kvalitetama otvore bilo kakvu obranu ako imaju usvojenu informaciju gdje stati i što raditi, jednako kao i rezervnu opciju ako ih se zatvori, kao što je napravila Mađarska.

Tako da nogomet stvarno jest psihologija. Samo ne onako površno kako se to često ponavlja.