Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Nogomet u doba korone

Zašto europske (polu)zvijezde neće više u Kinu po bogate ugovore

Pripremajući sezonu, Rafa Benítez je početkom siječnja odlučio povesti svoj Dalian Yifang na pripreme u Španjolsku. Trener je logiku tražio u tome što je španjolska obala omiljena destinacija hrpe klubova koji imaju zimsku pauzu. Ondje se za novu sezonu pripremaju skandinavski klubovi, na kampove redovito dolaze Poljaci i Nijemci, ondje je prije nekoliko godina bio Dinamo, a ove sezone su Španjolsku iskoristili i engleski klubovi koji su dobili mali pauzu u Premier ligi. S takvom koncentracijom kvalitete na jednom mjestu, Benítez je imao dovoljno suparnika između kojih je mogao birati kako bi svojim igračima pružio pravi podražaj i kako bi kroz utakmice s vrhunskim europskim ekipama mogli dodatno napredovati.

Međutim, Benítez i Dalian Yifang su zapeli na pripremama koje polako postaju beskonačna odiseja. Kineska Superliga trebala je početi 22. veljače, ali je zbog epidemije koronavirusa otkazana do daljnjega. Najraniji mogući početak prvenstva je u travnju, a Dalian Yifang će ostati u Španjolskoj najmanje do kraja ožujka.

Najveća je ironija u tome da je klub u Španjolskoj odigrao samo jednu utakmicu. Danski Aalborg BK, s kojim je trebao igrati na početku priprema, otkazao je susret, a onda su za njim otkazivali sve druge momčadi s kojima je Dalian imao dogovor. Jedini koji su svoju utakmicu odigrali bili su igrači norveškog Haugesunda — i to nakon što je njihova liječnička služba pregledala nasumične članove Benítezove ekspedicije kako bi bili duboko sigurni da je period inkubacije prošao. Nakon što je sve prošlo u najboljem redu, Dalian Yifang je dogovorio i utakmicu s ruskim Orenburgom.

Neki novi Oscar neće više napustiti Chelsea kako bi otišao u Kinu i igrao u Superligi

Međutim, Dalian Yifang nije jedini kineski klub u Španjolskoj. Tamo je i Wuhan Zall, koji još nije odigrao niti jednu utakmicu na pripremama. Stigma grada iz kojeg je epidemija virusa krenula naprosto je prevelika, veća od ikakve logike. Momčad je napustila provinciju Hubei prije nego je zabilježeno širenje virusa, a određeni igrači — između ostalih i Jean Evrard Kouassi, ali i kineski igrači koji žive u drugim pokrajinama ili im je bilo nepraktično putovati u Wuhan — pridružili su im se izravno u Malagi.

Na kraju krajeva, ljudi su u Španjolskoj toliko dugo da je svaki period inkubacije davno prošao, a cijela momčad i popratne službe su prošli višestruke sistematske preglede te su španjolski zdravstveni stručnjaci javno objavili kako nema nikakve opasnosti od širenja koronavirusa. Kinezi su cijelo vrijeme maksimalno surađivali, a trener José Manuel González López je momčad dragovoljno povukao u potpunu karantenu dok Španjolci potvrde da je sve u redu i da je period inkubacije prošao. Međutim, usprkos svemu tome su ruski Krasnodar i gibraltarski Europa Point otkazali svoje utakmice protiv Wuhana.

Za to nema nikakvog medicinskog rezona, ali strah je nevjerojatno moćan osjećaj koji isključuje svaki razum. Strah je, uostalom, utjecao i na igrače i trenere koji aktivno traže izlazak iz ugovora. Yannick Carrasco je dobio dozvolu da se priključi Atlético Madridu na posudbu, Odion Ighalo je potpisao za Manchester United, a brojni igrači — pogotovo u drugoj ligi, gdje su ugovori kraći i novac manji — otkazuju svoje angažmane u Kini i traže priliku u Europi.

Era kineskog nogometa — barem iz perspektive koju mi imamo, one da gdje viša srednja klasa europskih nogometaša ide u Kinu na ogromne ugovore — gotova je.

S obzirom na to da je otkazan početak prvenstva i da igrači traže izlazak iz ugovora, lako je donijeti zaključak kako je koronavirus zabio zadnji čavao u lijes kineskog nogometa. Međutim, to je krivi zaključak, kineski nogomet i bez ove epidemije ima ozbiljan problem.

Aktualni kineski predsjednik Xi Jinping je odmah po preuzimanju funkcije 2013. naglasio kako je nogomet iznimno važan za razvoj kineske kulture i najavio ozbiljna ulaganja u nogomet. Bila je to najobičnija politička odluka, jednako kao što je bila politička odluka kad je Mao Ce-tung u sklopu Kulturne revolucije zabranio nogomet i proglasio ga kapitalističkim konstruktom koji je štetan za moral društva.

I koliko je god Maova odluka bila suluda, ostavila je ogromne posljedice na kineski nogomet. Državna strategija sporta je usmjeravala djecu u treniranje individualnih sportova. U nogometu ste ovisni o hrpi čimbenika, a u individualnom sportu je talent pojedinca sasvim dovoljan kako bi stvorio uspjehe koji će potvrđivati snagu kineske nacije. S obzirom na to da nogomet traži iznimno široku bazu sudionika, a djeca vrhunskih motoričkih sposobnosti su bila planski usmjerena u individualne sportove s većom šansom rezultatskog uspjeha, nogomet je bio potpuno devastiran.

Nije više bio zabranjen kao prvih godina Kulturne revolucije i, nakon što je 1966. istupila iz FIFA-e, Kina se 1979. vratila u njeno članstvo. Igrala se organizirana liga s brojnim podnatjecanjima, ali je na javnom prostoru bilo zabranjeno okupljanje više od pet ljudi koji se bave nekim sportom i na taj način je de facto onemogućeno da se netko bavi nogometom na amaterskoj razini izvan organiziranih natjecanja.

Xi Jinping je odlučio promijeniti stanje i krenuo je u plansku ekspanziju nogometa. Nogomet je vidio kao važan politički alat jer za sobom nosi ekonomiju i medijsku pozornost kakvu nema nijedan drugi sport, što smo vidjeli i u Hrvatskoj kad su Kinezi došli s oglednim primjerom stadionske diplomacije kojom su zapalili maštu naše javnosti, te je od Kine odlučio napraviti svjetsku nogometnu velesilu. Ambiciozni program je dobio naslov Soccer Dream, a tri cilja su bila: kvalificirati se na Svjetsko prvenstvo, ugostiti Svjetsko prvenstvo i osvojiti Svjetsko prvenstvo.

Prvi korak je bio skinuti stigmu s nogometa koja se godinama nakupljala, popularizirati ga i učiniti privlačnim mladim ljudima. Osnovni dio programa je bio do 2025. imati 85.000 novih nogometnih terena po zemlji i u 50.000 škola uvesti programe nogometnih akademija. Međutim, da bi to imalo smisla, trebao je privući svjetske zvijezde koje će iz temelja rebrandirati kineski nogomet.

A to se moglo jedino novcem.

Kineskim firmama je omogućeno da ulaganja u nogomet odbijaju od poreza, a olakšice su vrijedile i za kampove koje su Kinezi gradili i za ugovore koje su davali. Novac nije bio problem jer sve je ionako bila politička odluka, ali efekti i nuspojave tog trošenja su itekako problematični.

Spiskali su gomilu love, a igrači poput Mareka Hamšíka, Oscara ili Marouanea Fellainija nisu prave zvijezde s kojima će Kinezi popularizirati svoj proizvod u svijetu, niti će njegova pojava motivirati dodatnu količinu kineskih klinaca da se počnu baviti nogometom. Na kraju krajeva, to je ono najbitnije — cilj projekta je jaka nogometna reprezentacija koja će predstavljati Kinu na Svjetskom prvenstvu, a tu ovih nekoliko stranih igrača ne stvara pretjeranu korist.

Kad su to shvatili, Kinezi su odlučili ograničiti potrošnju. Uveden je salary cap koji onemogućuje da se potpisuju novi ugovori s igračima na iznose veće od, otprilike, dva milijuna eura. Kineski klubovi mogu i dalje trošiti na trenere i popratno osoblje koliko god žele jer su svjesni da su oni potrebni kako bi razvili potencijale koje imaju domaći igrači, ali ova odluka znači kraj odlazaka (polu)zvijezda europskih klubova u Kinu. Oscar mjesečno zaradi otprilike milijun eura i sasvim je jasno da neće, kad mu ugovor istekne, potpisati novi ugovor pod uvjetima salary capa. Niti će neki novi Oscar napustiti Chelsea kako bi otišao u Kinu i igrao u Superligi.

Dakle, era kineskog nogometa je došla do kraja. I nije je dokrajčio koronavirus, nego salary cap koji je uveden.

Era, doduše, nikad zapravo nije ni postojala jer kineski nogomet nikad nije ni imao pretjerane koristi od tih ugovora. Domaći igrači su se pretvarali u vodonoše na terenu i u servis za onih nekoliko stranaca koji su zapravo radili razliku. Fizičke kapacitete imaju, tehničku vještinu se može razviti, ali problem je bio u kontekstu u kojem su kineski igrači igrali. Nisu bili uspješni jer nisu imali naviku da preuzmu odgovornost, nije ih se odgajalo kao nogometaše koji imaju karakter, nisu razvijali svoje kapacitete da rješavaju utakmice i to se vidjelo u reprezentaciji. Kriza s koronavirusom će proći, histerija će se smiriti i nogomet će se nastaviti igrati, ali kako bi se ispunio plan koji je Xi Jinping predstavio, treba mijenjati mentalitet.

“Čak ni za 50 godina Kina se neće moći natjecati s najboljima”, objasnio je Carlos Tévez problem kineskog nogometa nakon što je ondje imao iskustvo rada iz prve ruke. “Kineski igrači nisu vješti poput nas koji smo naučili nogomet igrati kao djeca na ulici.”

Uvođenjem novih financijskih pravila Kinezi su na početku nove etape. Ova sa strancima koji su bogato plaćeni je, ruku na srce, dala neke rezultate i kineski nogomet je dobio barem određenu dozu pozornosti. Za ispunjenje cilja i Kinu koja će biti faktor na Svjetskom prvenstvu trebat će proći još puno godina sistemskog razvoja. Osnovni preduvjet jest da se domaći igrači prestanu skrivati iza stranaca kao što su dosad radili, da preuzmu odgovornost i postanu nositelji svojih momčadi. To je ono o čemu priča Tévez, to je ono što djeca nauče na ulici kada krenu improvizirati i kada nalaze načine kako da se istaknu među sebi jednakima.

Nogomet u doba korone je prvi korak na jako dugom putu prema tom cilju.