Kako je nogomet u neku ruku vrsta najfinije umjetnosti koja iznimno ovisi o kreativnosti – kako taktičke ideje, tako i tehničke izvedbe – ni on nije ništa drugačiji od drugih vrsta umjetnosti. I nogomet, posebno njegov taktički aspekt, prati istu logiku razvoja i pravilo po kojem uvijek nakon perioda avangarde dolazi period dekadencije.

Nema potrebe ići predaleko u povijest i u same početke nogometa kao igre kako bismo to objasnili. Zadržat ćemo se na temeljnim taktičkim odrednicama modernog nogometa čije je temelje postavio Rinus Michels kada je lansirao svoju ideju ideju totalnog nogometa. S Michelsom je nogomet, gledan kroz taktičke koncepte igre, doživio svoj prvi kvantni skok, a koncept kolektivnog napada koji kombinatoriku igre temelji na slobodi kretanja i univerzalnosti potpuno je zaludio svijet. Michels je bio prava avangarda i ubrzo je postao predmet kopiranja svih onih koji su prihvatili njegovu ideju. Krivulja nogometa je krenula strelovito prema gore i Michels je započeo period velikog rasta u kvaliteti igre.

Međutim, nakon nekog vremena, kad su njegove metode uhvatile maha, dogodio se period stagnacije. To je naprosto neizbježno, ne možete baš svaki dan u baš svakom pogledu sve više napredovati, morate imati i neki lošiji dan. Ideja koju je Michels uveo je postala nešto svakodnevno, ostatak svijeta se prilagodio i ta ideja više nije donosila toliku vrijednost. Nogomet je kliznuo u mirniju fazu taktičke dekadencije i individualna klasa je opet postajala sve bitnija za ostvarivanje rezultata.

Dobra je stvar što u nogometu ništa nije konačno, nema onog točnog i univerzalnog rješenja do kojeg se može doći. Što god smislili, uvijek će se s vremenom pojaviti netko tko ima rješenje protiv toga što radite. Kao i u umjetnosti, jedna ideja utječe na drugu, kontrira joj i daje na važnosti jer tek dekadencija jednog stila stvara prostor za drugi.

Ušli smo u fazu razvoja nogometa u kojoj je dominantan reaktivni stil, a individualna kvaliteta opet radi temeljnu razliku u rezultatu. Pokazuje to i ovo SP

Nogomet je tako nakon Michelsa i njegove revolucije morao malo pričekati novi val napretka, prelazak u novu fazu u razvoju i novu ideju koja će biti okidač novog rasta u kvaliteti. Nju je donio Arrigo Sacchi. Nasuprot slobodi i univerzalnosti totalnog nogometa koji se manifestirao kolektivnom napadačkom igrom, pojavio se Sacchi koji je nogometu ponudio novu dimenziju kroz zonsku obranu koja se pokazala superiornom organizacijom kad se usporedi s man-markingom, koji je dotad naširoko korišten. Zonama je postavio novu paradigmu suradnje između igrača i kolektivnosti u nogometu, a ofsajd zamkama je manipulirao prostorom i tako je ograničio suparničko kretanje.

I jednako kao što je bio slučaj s Michelsom, moderni nogomet je s novom idejom doživio kvantni skok. Nakon što je Sacchi ostvario početne uspjehe s Milanom jer je u igru donio nešto revolucionarno, ostatak svijeta je primio njegov utjecaj i počeo ga kopirati. Sacchi je bio avangarda i krivulja nogometa je opet krenula prema gore, u novi period velikog rasta u kvaliteti igre.

Naravno, opet su se dogodile amplitude. Konstantni rast je nemoguć, a kad revolucionarne ideje postanu mainstream nužno mora doći do stagnacije. Nogomet je kliznuo u mirniju fazu taktičke dekadencije jer su s vremenom svi prihvatili nekoć revolucionarnu ideju. A onda kad svi imaju isto znanje i kad ideja ide u dekadenciju, individualna klasa opet postaje sve bitnija za ostvarivanje rezultata.

Novu avangardu smo trebali čekati do pojave Pepa Guardiole u Barceloni i gegenpressing pokreta u Njemačkoj. Barcelonin stil je uvijek bio temeljen na posjedu. To je bila konstanta sve godine i prije Guardiole. On je važan jer je na veliku scenu doveo visoko podignuti zadnju liniju i presing kao temeljno oruđe u što bržem reposjedu.

Ljudi Pepovu Barcelonu najprije pamte po tiki-taki, ali zapravo je presing ono što ju je činilo uspješnom. Kao favorit, konstantno je morala napadali zonske obrane i visoki presing je bio najbolji način da produži pritisak na suparnika. Posjed je bio oružje, ali je presing bio oruđe. Upravo zato, Guardiola je ljudima pokazao da se presing može koristiti na vrhunskoj razini kao lijek protiv zonskih obrana i da taj dominantno obrambeni koncept može biti upotrebljen za efektivniju izgradnju napada. Donio je novu ideju, koju je ubrzo razradila njemačka trenerska škola i dodatno je radikalizirala u gegenpressing, koji su smatrali najboljim playmakerom na svijetu. I koliko god pozicijska dimenzija posjeda koju Pep Guardiola implementira u svoj stil igre bila drastično različita od heavy metal nogometa Jürgena Kloppa, oba stila imaju istu suštinu — skraćivanje polja za igru drastičnim podizanjem zadnje linije i presing igra protiv zonske organizacije obrane visoko u terenu koja zonu stavlja pod pritisak s kojim se prije nije morala nositi.

Bila je to nova dimenzija nogometa. Nasuprot erama koje su otvorili Sacchi i Michels, teren se smanjio tek na 20-ak metara iskoristivog prostora za igru između visoko postavljenih zadnjih linija. Dogodio se novi kvantni skok u taktičkom napretku igre, temeljen na novoj i revolucionarnoj ideji koja je ubrzala nogomet za nevjerojatnih 60 posto u odnosu na vrijeme prije 20 godina. Prvenstveno Pep, ali onda i njemačka škola koju je predvodio Klopp, bili su avangarda i krivulja nogometa je opet krenula prema gore, u novi period velikog rasta u kvaliteti igre.

To je bilo relativno nedavno, sve se krenulo događati u zadnjih desetak godina. Međutim, nogomet je živi organizam, treneri se adaptiraju i upijaju ideje, nalaze načine kako kopirati ono što je dobro i kako se optimizirati da ostvare uspjeh protiv tog stila. Kad avangarda postane mainstream – a u ovom je slučaju definitivno postala jer imamo kadetske ekipe koje igraju Juego de Posición i gotovo da nema ozbiljne ekipe koja nema elemente presinga – neminovno se događa taktička dekadencija i propadanje stila koji gubi na važnosti. To je univerzalno pravilo u umjetnosti, ali i u nogometu.

Uostalom, ta dekadencija koja se nekako neprimjetno uvukla u nogomet je najbolje vidljiva na primjeru Lige prvaka. Real Madrid u zadnje tri godine nije ponudio taktičku inovaciju ili nešto što je pretjerano zadivljujuće s taktičke strane. Svi su u nogometu na vrhunskoj razini prihvatili nešto što je ne tako davno bila revolucionarna ideja i onda, kad svi imaju isto znanje, individualna klasa opet postaje sve bitnija za ostvarivanje rezultata jer smo očito opet u reaktivnoj etapi razvoja nogometa. Tu je Real fantastičan, ima najbolji kadar na svijetu i genijalce u svojim redovima koji su nevjerojatno mentalno stabilni usprkos svemu, što dokazuju i te tri Lige prvaka u nizu. Međutim, po stilu igre ništa ne razlikuje Real, osim te kvalitete i mirnoće, od neke prosječne ekipe.

Ušli smo u fazu razvoja nogometa u kojoj je dominantan reaktivni stil, a individualna kvaliteta opet radi temeljnu razliku u rezultatu.

Fantastično to pokazuje i ovo Svjetsko prvenstvo, u kojem favoriti i momčadi koje su dominantne, barem na papiru, ne pokazuju ništa posebno i taktički se ne razlikuju pretjerano od autsajdera, osim po tome što imaju dominantne pojedince koji donose bodove i pobjede. Osim Paname nitko nije zalutao na prvenstvo jer ne samo da “svi igraju nogomet”, nego su svi prihvatili moderne zakonitosti igre. Samim time svi igraju slično, a generalno govoreći od favorita nitko ne pokazuje nešto značajno više u taktičkom smislu nego što su pokazali Maroko ili Iran. Maksimalno uopćeno, jer ima iznimaka, favoriti igraju jednak nogomet kao i autsajderi, ali zato imaju kvalitetu kadra koji čini razliku usprkos tome što se teško pripremaju šanse iz posjeda.

Svjetsko prvenstvo zapravo još dodatno potencira dekadenciju u nogometu, jer izbornici imaju kratko vrijeme za pripremu utakmice i stvari još dodatno odlaze u ekstreme.

Odlična ilustracija toga je utakmica Japana i Belgije.

Roberto Martinez na raspolaganju ima jednu od najtalentiranijih ekipa na turniru i ideju koja se zasniva na tome da Belgija drži loptu te tako koristi svoj napadački potencijal. Međutim, kad je Japan poveo, Martinezova reakcija je bila ubaciti Marouanea Fellainija i gađati njegova 194 centimetra visine. Fellaini je zabio, glavom je zabio je i Jan Vertonghen, a Japanu je presudio kontranapad i reaktivni nogomet. Zapravo, iako je Belgija prošla dalje i okrenula rezultat protiv odličnog Japana, nije to napravila kroz igru i plan koji uključuje sistemsko iskorištavanje napadačkog talenta kao najvećeg resursa, nego kroz provociranje slučaja i gađanje Fellainija.

Slično je prošla i Hrvatska, koja je preskočila Dansku nakon penala bez da je sistemski iskoristila vezni red kao najveći resurs. S druge strane, autsajderi – Japan, kojem nedostaje individualne klase da kapitalizira dobru igru, ili Danska, koja se bazira isključivo na duge lopte i iskorištavanje visine napadačke linije – su bili puno bliže prolasku što bi trebali biti prema realnom odnosu snaga.

Još bolji primjer ovog fenomena je Francuska i Kylian Mbappé kao njen čovjek za naslovnice.

Dečko je astronaut i njemu su zvijezde suđene od samog početka karijere. Već sad je nevjerojatan igrač, fantastičnih fizičkih kapaciteta i sposoban u punom trku raditi stvari koje je možda još samo stari Ronaldo mogao raditi toliko dominantno. Onaj penal koji je izborio protiv Argentine najbolja je ilustracija dominacije koju posjeduje, fantastičnog potencijala koji može pokazati kada mu se otvori prostor. Čim mu ponudite otvoreni teren, Mbappé je genijalac kakav je rijetko viđen u nogometnoj povijesti — i to ne samo zbog svoje brzine, nego i zbog odluka koje donosi i elegancije koja ga prati. Dva gola i izboren penal to prilično jasno pokazuju.

Međutim, što kad mu se zatvori prostor? Što kad u idućem kolu Francuzi nalete na Urugvaj, jednako kao što je u Ligi prvaka njegov PSG naletio na Real Madrid? Iako je fantastičan igrač na otvorenom prostoru, nije ni blizu onome što je Lionel Messi između linija u kreaciji za druge ili što je mladi Cristiano Ronaldo bio na krilu po sposobnosti da prođe igrača čistim driblingom. Mbappé je dinamičan, genijalan i nezaustavljiv kad krene naprijed; ali kad mora nešto napravit iz mjesta, tu nije briljantan, tu njegovi driblinzi više nisu učinkoviti. U tom kontekstu od usporedbi s Ronaldom (onim originalnim, prije operacija koljena) postaje tek jako dobar igrač. Ma zapravo, i dalje ostaje odličan igrač, jedan od najboljih na svijetu, da se ne bismo slučajno zabunili oko toga koliko on može i kako je moćan. Samo što to jednostavno nije više ta transcendentalna razina povijesno dobrog igrača kakav je kad mu se ponudi otvoreni prostor.

I to je priča ovog prvenstva. Svi su favoriti dobri kad im se ponudi ono što je Argentina ponudila Francuskoj, hektare prostora koje mogu napadati u punom trku. Međutim, kad taj prostor treba stvoriti, onda do izražaja dolazi taktička dekadencija i pojavljuju se ozbiljni problemi.

„Nema normalnih golova na ovom Svjetskom prvenstvu“, izjavio je Timo Werner nakon utakmice sa Švedskom. „Ili se zabija iz prekida, ili padaju autogolovi ili padaju čarobni udarci, a ovaj put Kroosov gol je bio čaroban.“

U klupskom je nogometu višegodišnji prosjek takav da otprilike 70 do 75 posto golova pada iz igre. Prošlo svjetsko prvenstvo je ponudilo slične brojke, čak 73 posto golova su bile situacije koje Werner naziva “normalnim” golovima, standardne akcije iz posjeda ili produžene tranzicije. Taj je postotak na Euru 2016. pao na 67 posto, a na ovom prvenstvu je tek 57 posto. Tome je dijelom kumovao VAR zbog povećanog broja penala, ali i bez toga je trend očito opadajući, jer se mijenja stil igre. Nogomet je u fazi dekadencije dominantnog taktičkog modela igre.

Svi su predobro shvatili proaktivne modele i usvojili ih do maksimuma, tako da reaktivni nogomet preuzima strateški primat. A reprezentativni nogomet naglašava taj fenomen do ekstrema. Međutim, recept za uspjeh nije uopće tako jednostavan – samo igrati reaktivno. Nogomet je zabavan jer ne postoji točno, konačno i univerzalno rješenje.

Island je na Euru 2016. bio hit, završio je kvalifikacijsku grupu kao prvi i na otvaranju Svjetskog prvenstva je remizirao s Argentinom. Pa opet je bilo vrlo izgledno da neće proći dalje. Jednostavno, kad nalete na Nigeriju koja neće napasti nego će biti jednako reaktivna, i na Hrvatsku koja — igrala s prvom ili rezervnom postavom — i dalje ima kvalitetu više i nema potrebu žuriti, Island ne može do bodova na svoj način. A druge opcije nema. Upravo je to odličan primjer zašto reaktivni nogomet znači isključivo dekadenciju ne samo stila, nego i čitave igre.

Nema smisla kopirati Island, iako je na taj način Island podigao svoju vrijednost, jer prije ili kasnije ćeš naletjeti na nekoga tko igra kao Island. Pošto netko uvijek mora imati loptu, to znači da se ni favoriti ne mogu uvijek skrivati kad nalete na suparnika koji se postavio jednako reaktivno. Protiv takvih nije rješenje čekati i gurati Mbappéa u tranziciju, jer takav suparnik neće ostaviti prostor. A ako taj suparnik nije Iran, nego usput ima i dozu individualnog talenta — kao što je protiv Urugvaja prilično dobro osjetio Portugal, koji je na dekadentni način osvojio Europsko prvenstvo — onda se plan igre potpuno urušava i kreće panična improvizacija.

Stoga nije stvar u tome da pozicijski nogomet više nema smisla i da posjed više nije važan, tako da je rješenje izbjegavati ga. Netko uvijek mora imati loptu, tako da je itekako važno što taktički imaš pripremljeno kad dobiješ posjed i kako ćeš si otvoriti prostor i stvoriti višak.

Neće Mbappé uvijek igrati protiv Argentine koja će mu otvoriti hektare prostora gdje će on pokazivati koliko je dobar. Igrat će i protiv organizirane ekipe kao što je Belgija naletjela na Japan, a onda nije rješenje staviti Fellainija i provocirati slučajnost. Mislim, očito je moguće rješenje, ali nije opcija koja povećava šanse u skladu sa superiornim resursima koje imaš na raspolaganju nego izjednačava šanse i ide na ruku autsajderu, makar taj autsajder ispao kontrom u zadnjoj minuti ili na penale, jer će se svako toliko dogoditi da u tim penalima pobijedi — baš kao što je Rusija pobijedila Španjolsku, koja u moru dvojbenih taktičkih odluka nije znala iskoristiti svoje kvalitete.

Možda ima nešto i u tome da smo se malo razmazili taktičkim razvojem i napretkom nogometa u zadnjih desetak godina. Nije moguće svaki dan u svakom pogledu sve više i više napredovati, a umjetnost je konstantna izmjena avangarde i dekadencije i tek propadanje daje veličinu ideji i stvara prostor za rast nove.

Nogomet je ušao u eru u kojoj je ponovo presudna individualna kvaliteta, što dugoročno donosi dvije stvari. Prvo, predvidljivost u ligama, jer je Bosmanovo pravilo pomoglo moćnima da budu još moćniji i da okupe što više kvalitete. Drugo, reprezentativni nogomet u kojem su favoriti na razini plana igre blizu autsajderima i gdje se do rezultata se dolazi provociranjem slučaja, individualnim talentom ili improvizacijom, što će ponovo potencirati razliku u kvaliteti između reprezentativnog i klupskog nogometa, koji može nabaviti pojačanje i zatvoriti problematičnu poziciju.

To je, uostalom, prirodan tijek stvari.

Takav fenomen se uvijek dogodi kad avangardna ideja uđe u mainstream. Dogodio se kvantni skok u kvaliteti igre, a onda se nogomet kolektivno adaptirao i svi su prihvatili revolucionarnu ideju. To automatski znači da je nogomet na razini stagnacije, a ovo Svjetsko prvenstvo je dokaz kako je taktička ideja definitivno u padu i kako je ključ ostvarivanja rezultata individualna kvaliteta te retrogradni stilovi igre. Vrijeme je da se pomirimo s tim da smo sada u fazi u kojoj čekamo novu ideju koja će okrenuti krivulju nogometa prema gore i dati mu novu dimenziju kao što su mu dali Michels, Sacchi i Guardiola.

Dotad nam ostaje ili groteskni Marouane Fellaini, koji ulazi kad sva kola krenu nizbrdo, ili apsolutno genijalni Kylian Mbappé. Prvi se svodi na kockanje u kojem slabija ekipa ima puno bolje šanse doći do uspjeha nego u pravoj otvorenoj igri, a drugi je sasvim dobra utjeha, baš kao što nam je između Sacchijeve i Guardioline taktičke revolucije utjeha bio Ronaldo. S njim možemo mirno čekati neku novu ideju koja će nogometu donijeti kvantni skok jer je faza dekadencije jednog stila neizbježna za dolazak neke nove avangarde.