Ta Toplakova packa Stadionu važna je u kontekstu toga što se Bjelica u jednom trenutku pozvao na stanje u Poljskoj i Italiji, te sve diskusije koje se vode oko upotrebe VAR-a u emisijama koje analiziraju utakmice.

Ključna riječ — diskusije.

Sasvim je razumljivo da Bjelica u onom trenutku onako nastupi. Pobogu, normalno je da nitko 15 minuta nakon onoga što se dogodilo u zadnje četiri minute utakmice ne može dati smirenu analizu niti može normalno diskutirati. U čovjeku ključa adrenalin koji je nakon onakve završnice nevjerojatno visok, tresu ga emocije i naravno da mu je iz te perspektive VAR sranje. Normalno je i da voditelj zauzme stav da se čovjeka u tom stanju ne mrcvari dodatnim pitanjima, jer — iako je došao na obvezni intervju — razumljivo je kako mu je u tom stanju svako postavljeno pitanje glupo i samo dodatna iritacija. Međutim, nije normalno da je HRT u studiju u 2019. godini okupio petoricu ljudi kojima je VAR sranje jer to najbolje objašnjava s kakvim se diskursom prati nogomet u javnosti.

Ogromni problem nogometa u Hrvatskoj je taj što ga ne poštuju oni koji žive od njega

Poljska Ekstraklasa je u puno organizacijskih segmenata televizor u boji za HNL — dijelom zbog objektivnih prednosti, dijelom zbog manjka vizije onih koji vode naš nogomet. Ne čudi onda da takva Ekstraklasa ima pet specijaliziranih emisija u kojima se analizira odigrano kolo. Poanta svake od tih emisija je analiza i diskusija.

Ne mogu se sjetiti kad se u hrvatskoj javnosti ozbiljno diskutiralo o nogometu. Tu i tamo se u Otvorenom nađu suprotstavljene strane i lupaju oko dnevnopolitičkih tema koje se donekle dotiču sporta, ali na javnim platformama apsolutno nema emisija u kojima se argumentirano diskutira o onome što se događa na travnjaku.

Nakon što je Bjelica istresao svoju frustraciju na VAR, dva gosta u studiju su se složila s njim, voditelj je ostao neutralan, a Mario Strahonja – koji je doveden da bude stručnjak za suđenje — se tek pomirljivo izjasnio kako VAR ima svojih prednosti i mana. Znači, hrvatska javnost je dobila ravno nula argumenata da VAR ipak nije sranje. Upravo zato je Toplak toliko bolno u pravu, takav pristup je potpuna antipropaganda za nogomet jer glavna prednost diskusije je edukativna dimenzija argumenata.

To je, uostalom, poanta analiza i emisija tog tipa. Potrebno je graditi publiku, oblikovati kritičnu masu koja će misliti i na ljude djelovati edukativno kako bi o nogometu naučili što više, da bi proizvod dobio vrijednost više. Zato se rade taktičke analize, zato se utakmice statistički obrađuju i zato se nogometu pristupa s razine argumenata. Međutim, umjesto da se tematika produbi, ona se još dodatno banalizira.

Fenomen Nogometnih ikona je posebna dimenzija za hrvatski nogomet. Ljudi na specifičan način šire nogometnu kulturu, odradili su ogroman posao u popularizaciji pub kvizova nogometne tematike diljem zemlje i imaju važnu ulogu u širenju pozitivnosti i feelgood aspekta igre, jer nogometu pristupaju iz romantičnog i romantiziranog kuta. Nostalgija je moćno oružje u popularizaciji dobrih i poučnih priča. Međutim, njihovo uključivanje u Stadion šalje sasvim pogrešnu poruku.

Stadionu kao jedinoj specijaliziranoj emisiji na nacionalnoj TV platformi treba dodatni segmenti u kojima će relevantni gosti stvarno analizirati utakmice i u kojima će glavna točka biti diskusija zasnovana na argumentima. Kad umjesto toga stavite namontirani video u kojima reprezentacija Brazila pleše na Linđo ili u kojem Cristiano Ronaldo maše rukama na Miroslava Škoru, događa se nepotrebna banalizacija emisije koja stvarno nije toliko duga da joj trebaju zabavne pauze.

Ljude obično strašno iritira Stjepan Balog, koji tu i tamo napravi faktografsku grešku u prijenosu. Kao i u svakom poslu, postoje talentiraniji i manje talentirani komentatori i ljudi koji neki posao odrađuju bolje ili lošije. Međutim, u slučaju kada se banalizira čitav diskurs gledanja na nogomet, puno je manje zlo kad Balog kaže kako je “Bayern našeg Nike Kovača” pobijedio (iako je čovjek par dana ranije dobio otkaz), ili kad zamijeni Manchester City i Manchester United — to je tek pogreška u poslu koji zahtijeva dva sata neprestanog govora, a ovo što radi Stadion je svjesna odluka pristajanja na plitko.

U tome je ogromni problem nogometa u Hrvatskoj, u činjenici da ga ne poštuju oni koji žive od njega.

Treneri, koji žive od nogometa, obično lupaju napamet naučene fraze koje ne znače ništa i koje su uvreda za zdrav mozak. Igrači, koji žive od nogometa, valjaju još veće fraze i ne razlikuju argumentiranu kritiku od uvrede.

Novinari, koji isto tako žive od nogometa, zapravo su najslabija karika u lancu. Oni su ti koji trebaju djelovati kao korektiv, tražiti argumente i inzistirati na dubini priče, a najčešće nisu sposobni kontrirati i biti ravnopravan član diskusije. Stadion je naveden kao jasan primjer jer je dio javnog servisa koji je vlasništvo svakoga od nas i kao takav ima posebnu težinu, ali daleko da je najgori primjer jer ljudi su se samo prilagodili tržišnoj situaciji u kojoj svi banaliziraju stvari.

Ljudi koji cijeli život rade u nogometu — a pisati ili govoriti o nogometu i primati plaću od toga znači raditi u nogometu — pokazuju nultu stopu volje da nauče nešto novo. Imate novinare koji nemaju blage veze o taktici i trendovima, novinare koji ne znaju niti osnove kondicijske pripreme, novinare koji psihologiju izjednačuju s željom, novinare koji rade statističke analize na uzorku od 150 minuta i novinare koji se hvale da više od 20 godina nisu pročitali knjigu. Njima savršeno odgovara banalizacija jer tako mogu sakriti vlastito neznanje i manjak ikakve želje da napreduju. To je daleko najveći problem u lancu jer da oni ne idu linijom manjeg otpora, da rade svoj posao i da prihvate kako je njihov zadatak diskutirati jer imaju obavezu prema publici, svi drugi bi bili prisiljeni raditi svoj posao puno bolje nego što ga rade sad.

A kad oduzmete one korumpirane i zlonamjerne kojih je tek manji dio, ostane jako puno onih koji to jednostavno ne znaju i ne žele znati, a onda je jedino što mogu raditi tabloidno novinarstvo do kojeg dolaze po čistoj inerciji jer prate liniju manjeg otpora. Doduše, i to treba netko, ali nije to jedini izbor na tržištu jer postoji čitav spektar različitih zanimanja.

Uostalom, Telesport je jedan od dokaza da se može pročitati tekst koji je duži od SMS poruke. Nećete se uvijek složiti s argumentacijom koju iznesemo, ali to je i poanta diskusije. Nekad ćemo morati prilagoditi sadržaj kako bi bili pristupačniji prosječnom čitatelju i prisiljeni smo izbaciti neke stvari kad zaglibimo previše duboko, ali to je i poanta edukativne sfere ovoga što radimo jer vjerujemo da postoje ljudi koji će danas nešto naučiti i biti spremni za idući korak. Kvragu, i mi ćemo sami jedino na taj način moći učiti.

Zato je argument kako nema publike za nešto dublje i naprednije sasvim stupidan i alibi za manjak vlastitog truda i znanja.

Publika koja gleda ili čita nešto automatski želi znati više o tome. Sasvim je razumljivo da netko tko o nogometu razmišlja dva ili tri sata tjedno nema razinu na kojoj može odmah apsorbirati informacije koje mu se nude u analizi, ali ako ga educirate i u kontinuitetu izlažete takvom podražaju, onda će usvojiti ono što mu se objasni i bit će spreman za stepenicu više. To je razlog zašto osam utakmica jednog kola Ekstraklase prati pet emisija. Publiku treba odgajati, obrazovati ih i objašnjavati joj, jer ako stvari banalizirate, onda imate debile jer debile i odgajate.

Zbog te činjenice nije baš toliko bezazleno to što je HRT ponudio javnosti stav kako je VAR sranje i da nitko u studiju nije imao potrebu debatirati s Bjelicom. Čini se smiješnim, ali već idući korak u banalizaciji je da se dogodi situacija sa srpskog RTS-a, koji je za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji u goste pozvao glumca i raspravljao s njim o važnosti kapetana u nogometu jer je tu ulogu igrao u filmu.

A kad diskurs praćenja nogometa dosegne takvu banalnost i razinu tabloidnosti, onda stvarno nema povratka.