Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Nova Hrvatska

Daliću trebaju nova rješenja da bi iskoristio skrivene potencijale

Ako bi prvu utakmicu nakon svjetskog srebra u Rusiji trebalo prikazati samo jednom akcijom, bila bi to ona kad je Šime Vrsaljko smirio dijagonalu Milana Badelja i iz prve uposlio Marka Pjacu, koji je na sebe navukao trojicu igrača, driblingom stvorio mjesto i dodao loptu Mateu Kovačiću, koji je s ruba kaznenog prostora dobro gađao prema lijevom kutu gola.

Ta je akcija najbolja pouka koja se može izvući iz utakmice s Portugalom jer su njena tri glavna aktera —Pjaca, Kovačić i Badelj — na Svjetskom prvenstvu kombinirano odigrali 369 minuta nogometa. Kad se uzme u obzir da je Hrvatska u Rusiji odigrala sedam utakmica i tri produžetka, onda je ta minutaža zaista simbolična. A tom akcijom iz 11. minute su pokazali koliko ova momčad ima skrivenog potencijala, vrijednosti izvan onih koji su iznijeli Svjetsko prvenstvo u naslovnim ulogama.

Doduše, Pjacin dribling i njegova sposobnost stvaranja viška na malom prostoru nije neko iznenađenje izborniku Zlatku Daliću. Možda se nalazi u ključnoj sezoni karijere, sezoni iskupljenja u kojoj mora potvrditi da može postati top igrač, ali nije Pjaca tim driblingom pokazao ništa što hrvatska javnost nije znala da postoji. Još manje iznenađenje trebaju biti role koje su protiv Portugala odigrali Kovačić i Badelj, jer njihov status u reprezentaciji nikad nije ni bio sporan, oni su često svoj potencijal pretvarali u kvalitetu.

Ali na ovaj ili onaj način, većim ili manjim dijelom, ovo je ipak nova reprezentacija koja će trebati neka nova rješenja.

Danijel Subašić se povukao s gola, a vratarske promjene su uvijek osjetljiva stvar. Vedran Ćorluka je bio lider svlačionice i tihi junak koji je bio važan čak i kad nije igrao, a Mario Mandžukić srce, ruke i lopata ove  momčadi, prvi Dalićev napadač čiji je izostanak još teži nakon što je Nikola Kalinić izbačen iz reprezentacije. Uz ta četiri vrlo bitna izostanka i pokoju očekivanu ozljedu koja se ne može izbjeći, potrebni su neki novi glumci za glavne uloge.

Lovri Kaliniću je utakmica s Portugalom poslužila kao dokaz da neće trebati vrijeme za prilagodbu. Izuzev nesretnog slučaja i ozljede Domagoja Vide, Kalinić je bio najbolji naš igrač i samo je još jednom potvrdio kako se radi o vrataru visoke europske klase koji se već dokazao na klupskoj razini i koji je utjelovljenje skrivenog potencijala ove momčadi. Dosad u sporednoj ulozi, Kalinić je vrijednost odmah i sada. Uostalom, već je dugo u reprezentaciji, snalazi se u grupnoj dinamici i ima svoje mjesto u hijerarhiji, tako da penjanje jednu stepenicu iznad njemu dolazi sasvim prirodno.

Puno će teže biti novim licima u reprezentativnom albumu.

Borna Barišić, Antonio Milić, Ivan Santini i Marko Livaja dosad nisu bili dio ove grupe, a dobili su jako velike zadatke koje moraju ispuniti na terenu. Da bi ih odradili uspješno, prvo moraju pronaći svoje mjesto u svlačionici i uklopiti se u ulogu koja im je povjerena. Ono što su pokazali na terenu nije zapravo niti fer analizirati jer — za razliku od Lovre Kalinića, pa i Mateja Mitrovića koji je pokazao da ima kvalitetu u distribuciji lopte — tek moraju pohvatati konce igre i trenerovih zahtjeva. Sigurno je da imaju skriveni potencijal, ali suludo je očekivati da će se taj potencijal potvrditi baš na prvoj utakmici pod ovim izbornikom i s ovim suigračima, u kontekstu u kojem im baš ništa nije bilo podređeno.

Potencijala stvarno ima. Skriven je u unutrašnjim rezervama momčadi iz Rusije

Uostalom, sama utakmica — kao i velika većina prijateljskih utakmica u zadnjih desetak godina, ne samo hrvatske reprezentacije — nije ponudila previše mjesta nekim velikim zaključcima. Bila je to prosječna nogometna partija u kojoj je Portugal bio neosporno bolji suparnik, ali je i Hrvatska imala dionice utakmice i faze igre u kojima je pokazala kvalitetu.

Međutim, nasuprot akciji iz 11. minute i prikazanog potencijala onih koji su u Rusiji bili podalje od glavnih uloga, vidjeli smo i hrpu loših stvari. Stvari koje hitno treba popraviti ako se skriveni potencijal želimo pretvoriti u dokazanu kvalitetu na koju se možemo osloniti.

Oko Pjace je u obrani puhalo na sve strane, Tin Jedvaj je ponovo pokazao kako fantastične fizičke i tehničke predispozicije znače jako malo ako nema koncentracije i osjećaja za timsku igru, Luka Modrić je ponovo bio na desetci i imao tek 28 dodavanja s 80 posto preciznosti, nijedan dribling i samo jedan osvojeni duel, a ponovo je primljeni gol pao nakon prekida. Previše je tu ponavljanja istih obrazaca da bi to bilo slučajno.

“Igrali smo koliko smo mogli u ovome trenutku, promijenili smo šest igrača, dali šansu većini igrača”, izjavio je Dalić nakon utakmice. “Ima stvari koje mi moramo popraviti. Ovo je put za Europsko prvenstvo, ovo je trening i ovo će dobro doći nama da vidimo što i kako i gdje smo s nekim igračima. Nije to bilo loše, međutim, mi smo stajali predaleko od igrača, nismo bili dovoljno agresivni i malo smo bili preširoko. Imali smo problema po bokovima, a drugo poluvrijeme smo mi više čuvali loptu, ali to je bilo sve bezopasno, prema naprijed nije bilo ništa. Ovo je u ovom trenutku što mi možemo, idemo dalje.”

Portugal je respektabilan suparnik, nismo navikli igrati protiv takvih zadnjih godina u prijateljskim utakmicama. A s obzirom da je ovo ipak dijelom nova reprezentacija baš utakmice protiv suprarnika kao što je Portugal služe da se skriveni potencijal pretvori u kvalitetu i da se vježba ispravljanje mana u igri, mana koje slabiji suparnici ne mogu razotkriti.

I zato i nije bitno je li izbornik u pravu kad kaže da je ovo sve što mi možemo u ovom trenutku. Kao da je važno kako smo prošli u prijateljskoj utakmici. Bitno je da stvarno idemo dalje, da poboljšamo stvari i nađemo nova rješenja za stare probleme i nove opcije za ovu, barem jednim dijelom, novu reprezentaciju.

Potencijala stvarno ima. Skriven je u unutrašnjim rezervama momčadi iz Rusije, skriven je među igračima koji plešu po rubu poziva, skriven je u slaganju pravih igrača na pravo mjesto kako bi jedan iz drugoga izvukli ono najbolje. Nije teško čak ni prepoznati taj potencijal. Uostalom, akcija iz 11. minute i onaj Pjacin dribling je najbolji primjer za to jer svi znamo da on ima to u sebi, jednako kao što Badelj ima onu dijagonalu, a Kovačić dolazak iz drugog plana i realizaciju. Teško ga je pretvoriti u konstantnu kvalitetu na koju se može osloniti jer nova reprezentacija treba nova rješenja.

A najbolja rješenja se kriju u skrivenim potencijalima.