Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Nova vrsta

Thierry Henry na početku svog trenerskog puta

U borbi za što veći povrat uloženih financijskih sredstava, britanske TV kuće koje plaćaju milijarde za pravo prijenosa Premier lige shvatile su da same utakmice više naprosto nisu dovoljne. Bilo je potrebno gledateljima pružiti novu dimenziju iskustva, razinu koja je debelo prelazila ponavljanje istih šupljih fraza. Za to su im trebali mladi i elokventni ljudi — osobe koje istovremeno imaju i autoritet znanja koji je išao iznad ponavljanja uvijek istih plitkih gluposti, ali i autoritet imena koji će publici imponirati. I ljudi su reagirali fantastično. Počevši s Garyjem Linekerom, preko Garyja Nevillea i Jamieja Carraghera, engleska publika je dobila novu vrstu sportske analize koja je taktiku i stvari koje se događaju iza pozornice činila nevjerojatno pitkom, ali i detaljnom.

Pa opet, zvuči pomalo nevjerojatno da je Thierry Henry kao komentator Sky Sportsa imao ugovor od četiri milijuna funti po sezoni za gostovanja u emisiji Monday Night Football, više nego je zarađivao 2004. kad je bio najbolji strijelac Premier lige. Henry je bio kvalitetan materijal, a kvaliteta košta.

Međutim, on je imao neke druge ambicije.

“Tijekom protekle četiri godine imao sam dragocjena trenerska iskustva koja su mi približila različite aspekte nogometa. Ovo iskustvo ovdje me je samo učinilo još odlučnijim da ispunim svoju dugogodišnju ambiciju i postanem nogometni trener“, rekao je Henry na oproštaju od Sky Sportsa.

I nije bio jedini koji je krenuo tim putem. Nakon Nevilleove prilično neuspješne trenerske epizode u Valenciji, prilike da se okušaju kao menadžeri dobili su Steven Gerrard i Frank Lampard, koji su svoje televizijske epizode imali na konkurentskom BT-u. Nije ništa čudno u tome da bivši nogometaši, posebno oni vrhunski, dobiju vrhunske poslove bez da su se stigli negdje dokazati. Pep Guardiola je potpuno neiskusan dobio poziciju Barcelonina trenera, a Zinedine Zidane kao svoj debitantski posao dobio Real Madrid. Nije to neka izmišljotina modernog nogometa, tako je bilo gotovo oduvijek. Johan Cruijff je dobio Ajax, Fabio Capello Milan i tako dalje, i tako dalje.

Međutim, Henry, Gerrard i Lampard su ipak drugačiji slučajevi, prilagođeniji modernom svijetu. Oni su između igračke i trenerske karijere imali i stanicu u medijima, skupivši tako jedinstveno iskustvo koje im može proširiti vidike i učiniti ih boljim trenerima. Naravno, Garry Neville je samo primjer da to ne mora biti tako, ali u svijetu koji počiva na odnosima s javnošću i modernim tehnologijama traže se neke dodatne vještine — kako među nogometašima tako i među trenerima.

Ime i fino odijelo vam mogu pomoći da vas publika i mediji više vole, ali neće donijeti rezultat. Za to je potrebno nešto puno više, potrebno je pokazati supstancu

“Imali smo dizajnerska odijela, dizajnersku vodu, a sad imamo dizajnerske menadžere”, komentirao je Dave Bassett slučaj Glenna Hoddlea, koji je preuzeo Swindon Town s 33 godine života, Chelsea s 35 i Englesku s 38 godina. “Imamo nove uprave koje misle da možeš uzeti nekog iz prve momčadi, staviti ga u ured iza stola i odjednom je menadžer. Igračke reference pale samo prvi dan, a kasnije morate ponuditi nešto drugo, već drugi dan im morate pokazati nešto korisno. Možete li zamisliti nekoga od njih u dizajnerskim odjelima kako idu u Wycombe po kiši gledati suparničkog lijevog beka?”

Bassett je jedan od onih staromodnih engleskih trenera. Onaj ikonski Wimbledon je njegova tvorevina, on ga je početkom 1980-ih našao u trećoj ligi i onda u šest godina triput vodio kroz promocije u viši rang natjecanja. Kroz njega je govorila srdžba jer je njegovo vrijeme prolazilo, a dolazila je nova era u kojoj se nije snalazio i u kojoj su se stvari događale po nekoj drugoj logici kojoj se on nije mogao prilagoditi. Pa ipak, u jednome je bio u pravu u svojoj izjavi o dizajnerskim menadžerima.

S jedne strane stoji sav naporan rad na sebi, sve litre prolivenog znoja i krvavi žuljevi koje su stekli trenirajući. Međutim, s druge strane je činjenica da je vrhunskim nogometašima sve servirano. To je najčešće zaista težak spartanski život, ali u velikoj većini situacija moraju brinuti samo o sebi. Opere im se roba, posluži im se ručak, kaže im se kad i gdje trebaju biti. O tome je ovog ljeta pričao i Robert Prosinečki u Zabivaki: kad si nogometaš, nemaš brige ni oko čega osim oko onoga što radiš s loptom, jako malo energije trošiš na bilo kakvu organizaciju drugih stvari. Kad postaneš trener, odjednom te mora zanimati lijevi bek kojeg moraš otići pogledati u neki Wycombe po kiši i jako puno vremena trošiš na organizaciju drugih stvari.

Međutim, vremena su se promijenila od Bassettova doba, pogotovo na top razini. Danas svaki menadžer ima iza sebe tim ljudi i nevjerojatnu količinu analitičkih alata koje može iskoristiti umjesto da sam ide u Wycombe. Kako trener zapravo puno više postaje čovjek koji mora upravljati resursima, a ne ih stvarati. I tu dodatno do izražaja dolazi iskustvo koje su Henry, Lampard i Gerrard dobili na televiziji.

Oni su nova vrsta trenera, još bolje prilagođena toj dodatnoj dimenziji novog svijeta u kojoj su odnosi s javnošću iznimno bitna stavka uspjeha. Međutim, nogomet je takav da to nije samo po sebi dovoljno. Ime i fino odijelo vam mogu pomoći da vas publika i mediji više vole, ali neće donijeti rezultat. Za to je potrebno nešto puno više, potrebno je pokazati supstancu.

Henry to zna. Kako i sam kaže, prekretnica u njegovu razmišljanju bio je susret s Pepom Guardiolom u Barceloni: “To vam je kao da vi meni kažete da se nađemo u Londonu, ali mi ne kažete ni adresu ni mjesto gdje da se nađemo”, upotrijebio je metaforu Henry. “Ako sam pametan, znam otprilike gdje da vas tražim, ali ću vas i dalje teško naći. A Pep vam da adresu, GPS, taksi i sve što je potrebno”

U teoriji, to je prilično lagano. Na TV snimci i u analizi se da iščitati puno toga, a u literaturi je već negdje opisano kako to prenijeti na teren. Uostalom, taj dio posla Henry je već radio, baš kao i Lampard i Gerrard. I radili su ga jako dobro, elokventno i stručno. Međutim, taj dio se zasniva na opažanju. Sad im ostaje teži dio posla čija se suština oslanja na kreaciju, na prenošenje teorije u praksu i uvjeravanje igrača u ideju koju treba pratiti. Džaba je i taksi i GPS ako igrač ne krene.

“Bit će vrhunski trener, nemam uopće sumnje oko toga”, rekao je belgijski izbornik Roberto Martinez kojem je Henry bio pomoćni trener na Svjetskom prvenstvu. “Ima tu opsesiju igrom, ima iskustvo i znanje, ali nadam se da će imati i malo sreće. Uvijek trebate sreću u nogometu.”

Nova vrsta trenera, dakle, ima istu situaciju kao i svaka druga prije njih. Priroda trenerskog posla nije crno-bijela nego pretežno crna s ponekom metalnom mrljom i najbolje šanse imate kad se kladite protiv trenera. Na jednog Guardiolu ili Zidanea dolazi po nekoliko Nevillea. No, treba se prilagoditi vremenu. Henry, Gerrard i Lampard idu nekim drugačijim putem, sa sobom nose iskustvo koje im može jako pomoći u snalaženju u novom svijetu. Svijetu koji najbolje simbolizira činjenica da je Henry bio bolje plaćen kao komentator nego kao najbolji strijelac Premier lige.