Ranije tog 23. svibnja Mike Ashley je od sir Johna Halla kupio paket od 41 posto dionica Newcastle Uniteda. Time je u suštini postao vlasnik kluba. Engleski zakon kaže da kupac preko 30 posto dionica nekog dioničkog društva mora i svim ostalim dioničarima ponuditi istu ili veću cijenu za njihove dionice, a funta po dionici koju je Ashley nudio je bila poštena cijena i već je tog popodneva svima bilo jasno da je preuzeo Newcastle, jer je bilo pitanje vremena kada će otkupiti onih devet posto koji su mu nedostajali do većine.

Već u lipnju je Ashley uhvatio 77 posto dionica i to mu je davalo pravo da na skupštini donese odluku kojom će skinuti klub s burze, što znači da vlasnici preostalih 23 posto dionica ne bi imali platformu na kojoj će trgovati svojom imovinom, tako da je i njihov pristanak na cijenu od jedne funte po dionici bio samo tehničko pitanje. U srpnju su i oni prodali svoje dionice, čime je Ashley postao 100-postotni vlasnik, što ga je koštalo 134 milijuna funti.

Ironično, slavlje nakon što je priopćeno da je Ashley prodao klub bi kod novog vlasnika bilo strogo zabranjeno, jer Saudijska Arabija ne tolerira upotrebu alkohola

U ljeto 2007. najveći je transfer bio onaj Fernanda Torresa u Liverpool za 38 milijuna eura, a samo četiri godine ranije Roman Abramovič je Chelsea platio nešto malo manje od 140 milijuna funti. Navijačku euforiju treba gledati u kontekstu cifri koje su tada bile aktualne, a ne u kontekstu toga da je Real Madrid ovog ljeta za Kyliana Mbappéa ponudio istu sumu kojom se tada moglo dobiti 100 posto vlasništva nad Newcastle Unitedom.

Lova koju je Ashley stavio na stol je u tom trenutku bila ravna onoj koju je Abramovič dao za Chelsea, što je značilo vrlo ozbiljnu investiciju i zbog toga su navijači slavili cijelu noć kada je objavljeno da je Hall prodao dionice Ashleyju. Dobili su vlasnika koji je bogat — ranije te godine Ashley je sa svojim lancem trgovina sportske opreme izašao na burzu i vrijednost Sports Directa je narasla na gotovo milijardu funti — i koji se uvijek predstavljao kao one of the boys.

Zato su te večeri Newcastleovi navijači nisu ni gledali finale Lige prvaka. Bili su zauzeti maštanjem kako će taj Kaká ionako iduće godine igrati kod njih. Zašto i ne bi? Ako je Abramovič doveo Andrija Ševčenka, zašto Ashley ne bi doveo Kaku ili nekoga sličnoga? Bogat je i činilo se da mu je stalo je jedan od njih. Uostalom, na gostovanja je išao u dresu, a često i vlakom s običnim navijačima. Kada su mu na rivalskom gostovanju u Sunderlandu zabranili ulazak u ložu u dresu, upozoravajući ga na propisana pravila o odijevanju, Ashley se spustio na navijačku tribinu. Takvom čovjeku je valjda stalo do kluba i u teoriji je sve trebalo biti savršeno.

U praksi to nije bilo ni blizu onoga čemu su se navijači tog 23. svibnja 2007. nadali. Zapravo, bilo je kao iz onih viceva da vlasnik Alfe slavi dvaput; prvi put kada kupi Alfu, a drugi put kada je se riješi.

Ashley nikad nije shvaćao nogomet niti mu je bilo pretjerano stalo do njega. Newcastle mu je bio poligon za treniranje ega; inatio se i redovito stavljao klub na prodaju, a onda se povlačio iz pregovora i ulazio u sukobe s javnošću i navijačima. Klub koji je imao potencijal da se uključi u borbu za vrh ljestvice — ne nužno kroz milijarde eura ulaganja, nego kroz jaku bazu, kao što su to napravili Leicester i Tottenham — pretvorio je u premierligaškog prolaznika kojemu je jedini cilj opstanak. Zbog toga su navijači slavili kada je napokon odlučio prodati klub, jer sada očekuju novi Newcastle.

Jedini problem je u tome kome ga je prodao.

Novi Newcastleov vlasnik je The Public Investment Fund. Njega je osnovao Mohammed bin Salman bin Abdulaziz al-Saud, princ-prijestolonasljednik Saudijske Arabije, a po aktualnim zakonima sve državno pripada vladajućoj obitelji, tako da se između države i njega može staviti znak jednakosti. U konačnici, Ashley je prodao Newcastle Saudijskoj Arabiji.

Ironično, slavlje koje je upriličeno nakon što je priopćeno da je Ashley prodao klub — iako je intervencija hitne pomoći bilo bitno manje nego 2007. — bi kod novog vlasnika bilo strogo zabranjeno, jer Saudijska Arabija ne tolerira upotrebu alkohola. Međutim, razmišljanje o takvim stvarima nije prioritet, ključno je proslaviti novi Newcastle.

Kako je uopće došlo do toga? Koji je razlog da je saudijski šeik uopće zainteresiran za kupovinu kluba u Premier ligi? Razlog je vrlo jednostavan: za godinu ili dvije dana o Mohammedu bin Salmanu nitko više neće pisati kao o čovjeku koji je naredio ubojstvo Jamala Khashoggija, masakriranog u saudijskom konzulatu u Istanbulu, nego kao o vlasniku premierligaškog kluba i potencijalno novoj sili u europskom nogometu.

Kupovina Newcastlea je školski primjer sportswashinga — pojma koji označava ostvarivanje moći u medijima kroz vlasništvo sportskih klubova ili organizaciju sportskih događaja, a sve kako bi se popravila reputacija neke zemlje ili osobe. Zna li itko za Romana Abramoviča, ruskog oligarha? Teško, barem dok nije postao Roman Abramovič, Chelseajev vlasnik.

To je poanta svega; ideja je da Mohammed bin Salman u Europi bude dugoročno prepoznat — a ovo je zbilja planirano na duge staze, jer svim PR savjetnicima koje ima je savršeno jasno da će ovih prvih dana biti secirano kako se u Saudijskoj Arabiji krše ljudska prava, pričat će se o Khashoggijevu slučaju i prvi val reakcija će biti loš — kao vlasnik jako dobrog nogometnog kluba. I postoji jako dobar uzorak primjera u kojima vidimo da će to uspjeti. Ne za godinu ili dvije, možda ni za pet, ali za 10 ili 15 sigurno. Ljudi se naprosto naviknu.

Treba li samo gledati dok se nogomet pretvara u instrument politike i možemo li opravdavati ovakva preuzimanja? Osobno, mislim da ne. Imamo li se pravo zgražati nad navijačima koji slave dolazak novog vlasnika? Imamo, ali mislim da je licemjerno. Najbanalniji razlog je taj što je PIB fond, koji raspolaže s više od 400 milijardi dolara saudijske državne imovine, utresao ogromne količine novca u Uber. Isto tako, na listi fondovih ulaganja je nekoliko kompanija čije proizvode koristimo u svakodnevnom životu.

Ali opet, ništa od toga ne mijenja sliku nekoga u javnosti toliko moćno koliko nogomet. Može šeik uložiti u još tisuću Ubera, ali neće postati inovator, nego će i dalje prva asocijacija na njega biti ubojstvo u Istanbulu. Ali dobra investicija u nogomet i novi Newcastle ga potencijalno pretvaraju u uspješnog vizionara koji običnim ljudima donosi sreću, a raskomadani novinar ostaje kao fusnota negdje u kutu izvještaja da je novi Newcastle osvojio ovaj ili onaj trofej.

Upravo zato neke stvari treba zapamtiti.

Treba zapamtiti da je Premier liga u srpnju prošle godine zaustavila preuzimanje, a ove godine ga je dopustila. Objašnjenje iz srpnja 2020. je bilo da fond nije pružio dokaze kako nije povezan sa saudijskom vladom i da zbog toga ne može dati dopuštenje za kupnju Newcastlea. Što se točno promijenilo u 15 mjeseci da je fond saudijske vladajuće obitelji kojoj pripada sve što postoji u Saudijskoj Arabiji postao nepovezan s državom? Ništa, osim što je šeik riješio pitanje ilegalnih prijenosa utakmica Premier lige.

Katarski BeIN Sports je vlasnik TV prava na cijelom Bliskom istoku, ali zbog sukoba vladajućih obitelji BeIN-ovi su kanali već četiri godine zabranjeni u Saudijskoj Arabiji, a utakmice su se za to vrijeme ilegalno prikazivale na piratskim kanalima, što je partneru Premier lige pričinjavalo veliki financijski gubitak. Kada je šeik to riješio, pojavili su se dokazi da The Public Investment Fund nije povezan s državom i kupnja je odobrena.

Treba li tu kupnju slaviti? Ovisi koga pitate. Ali Newcastleovi navijači s Mohammedom bin Salmanom barem neće napraviti pogrešku koju su napravili s Ashleyjem — neće uvjeriti sami sebe da je novom vlasniku stalo do njihovog kluba. On je tu samo kako bi promijenio svoj imidž i kako bi ga percipirali kao vlasnika uspješnog kluba.

Hoće li uspjeti u tome? Vjerojatno hoće, ali to ne ovisi samo o njemu.