Aaron Wan-Bissaka je vjerojatno najbolja ilustracija koliko je jaka konkurencija na desnom boku engleske reprezentacije. On je imao nevjerojatne obrambene predstave u Crystal Palaceu, bio je najbolji bek što se tiče oduzimanja lopte u startovima i prodan je u Manchester United za 55 milijuna eura. Daleko od toga da Wan-Bissaka nema svojih mana; one su bile vidljive još u Crystal Palaceu, ali sama činjenica da se radi o standardnom desnom beku Manchester Uniteda bila bi sasvim dovoljna da ima mjesto u većini drugih reprezentacija.

Recimo, u Njemačkoj desnog beka igraju Jonathan Tah, Niklas Süle i Benjamin Henrichs, Francuzima je tri od posljednje četiri utakmice startao Jonathan Clauss, a Italiji na toj poziciji igraju Giovanni Di Lorenzo i Matteo Darmian. Uz sve svoje mane, Wan-Bissaka je barem jednako dobar bek kao svaki od navedenih. Međutim, on naprosto nije dovoljno dobar za Englesku. Konkurencija na desnom beku toliko je jaka da nije dobio poziv i vjerojatno ga neće niti dobiti, jer uz sve navedene svoj red još čekaju Ben White, Rico Lewis i Tino Livramento.

Kad uđe u sredinu, on je vezni koji može spajati kratka dodavanja i graditi igru, ali može se otvoriti široko i priključiti napadu kao što je radio dok je bio klasični bek

Na kraju krajeva, jedini razlog za to što je Alexander-Arnold uopće išao u Katar — i ondje odigrao samo 33 minute u nebitnoj utakmici protiv Walesa — jest činjenica da se James ozlijedio. Kriza u koju je TAA upao prošle sezone eliminirala ga je s pozicije reprezentativnog desnog beka.

Mučio se Liverpool na početku prošle sezone kolektivno, ali najviše se mučio baš on. Koliko je god prema naprijed donosio fantastične stvari, toliko je očit bio nedostatak koncentracije u obrani i njegove su mane postale izložene do te mjere da su ga suparnici ciljano napadali, pa čak i oni najslabiji. Nakon prve trećine prošlosezonskog prvenstva čak je 62 posto suparničkih napada išlo preko lijevog krila. Svima je primarni plan bio testirati baš Alexander-Arnolda, a to je stvorilo uvjete u kojima su minusi u obrani postali toliko naglašeni da su uvjerljivo nadvladali plusove iz napada.

Alexander-Arnold je u jednom trenutku djelovao kao čovjek uništenog samopouzdanja i svaka lopta koja je padala u njegovu obrambenu zonu mirisala je na opasnost. On se instinktivno povlačio i tako je — iako je sezonu završio s devet asistencija — uništavao svoj napadački učinak. U jednom trenutku se postavilo sasvim realno pitanje može li ga Liverpool trpjeti na toj razini i je li vrijeme da mu se počne tražiti zamjena.

Međutim, Alexander-Arnold se probudio i digao je svoju formu do te razine da se vratio u englesku reprezentaciju.

Nakon što ga Southgate nije zvao poslije Svjetskog prvenstva jer je na raspolaganju imao Walkera, Trippiera i Jamesa, Alexander-Arnold je u lipnju ponovo bio dio reprezentacije, rujansko okupljanje je preskočio zbog ozljede lože, pa se vratio u listopadu, da bi u studenom odigrao obje utakmice u prvoj postavi — obje kao vezni igrač.

Tu je suština: Trent Alexander-Arnold je danas vezni igrač.

U engleskoj reprezentaciji je to službeno; Southgate ga na popisu već treći put stavlja među vezne igrače, u početnom sastavu ga crta na sredini terena i daje mu broj 10 na leđa. Jürgen Klopp se još nije odlučio na takav korak. Kad igra za Liverpool, on je nominalno desni bek u formaciji 4-3-3, ali u realnosti se većinu vremena ponaša kao vezni igrač.

Krajem prošle sezone – preciznije rečeno, od travnja i domaće utakmice protiv Arsenala – Klopp je prilagodio otvaranje igre tako da Liverpool u posjedu lopte otvara s trojicom u zadnjoj liniji. Ispred njih se formira kvadrat s dvije šestice i dvije desetke, a Alexander-Arnold je postao druga od tih dviju šestica. Ulazio je u sredinu terena gdje je do izražaja dolazila njegova tehnička superiornost, mogućnost brzog odigravanja kratkih dodavanja, ali i promjena težišta igre dugom loptom prema krilu, nešto što je Fabinhu nedostajalo.

Zapravo, Liverpool se odlučio za sustav igre koji koristi i Manchester City. Ondje se Pep Guardiola odlučio za strukturu 3-2-2-3, pri čemu je ovu drugu ‘dvojku’ dobio tako da je podigao osmice iz 4-3-3 na poziciju desetki, a prvu dvojicu tako što je Rodriju pridružio Johna Stonesa sa stoperske pozicije. Klopp je dobio desetke na isti način; podigao je osmice iz 4-3-3 malo više i parkirao ih je u prostor između linija. Međutim, on je prvu dvojicu dobio tako što je u bazu kvadrata u sredini terena postavio beka.

“Prije sam mogao probijati linije samo na desnoj strani terena, nikad nisam mogao to napraviti i lijevo. Ova pozicija otvara cijeli teren za mene”, rekao je Alexander-Arnold prošlog svibnja u razgovoru s Jamesom Pearceom za The Athletic. “Iz ove pozicije mogu diktirati tok igre, mogu odrediti gdje napadamo, kako napadamo i kojim tempom. To je uzbudljivo i stvarno volim taj dio posla. Sve je bilo normalno defenzivno, ali kad smo imali loptu, želio je da uđem na poziciju druge šestice i da kontroliram sredinu terena.”

Kad Alexander-Arnold kaže da je sve normalno u defenzivnom smislu, to znači da se u postavljenoj obrani vraća na poziciju desnog beka, jednako kao što se Stones vraća na poziciju stopera ili kao što se João Cancelo vraćao na poziciju beka. Međutim, nije baš da se ništa nije promijenilo.

Nije Trent postao obrambena zvijer, ali drugačiji kontekst donosi drugačije zadatke. Obrambeni problemi su se riješili jer je početni položaj iz kojeg suparnik napada sasvim drugačiji nego kad igra na klasičnom beku. Trent svojim ulaskom u sredinu za sobom neminovno povlači igrača koji ga čuva. To znači da ga ni suparnici ne mogu napadati kao što su ga napadali na početku prošle sezone, niti se mogu pozicionirati da im je jasan plan udariti preko lijevog krila. Mogu, nitko im to ne brani, ostaviti igrača široko da čeka priliku, ali tada će Alexander-Arnold imati previše mjesta u sredini terena i bit će ga nemoguće zaustaviti jer je nevjerojatno fleksibilan u obavljanju napadačkih zadaća.

Tu dolazimo do elementa koji međusobnu utakmicu Liverpoola i Cityja čini još zanimljivijim. Kad Stones uđe u sredinu, on postane zadnji vezni. Međutim, kada Alexander-Arnold uđe u sredinu, on je vezni koji može spajati kratka dodavanja i polako graditi igru, ali može se otvoriti široko i priključiti napadu kao što je radio dok je bio klasični bek. To Stones ne može i to je kvaliteta koja Trenta ponovo čini posebnim napadačkim oružjem. On je trenutno veznjak, ali ako suparnik pokuša braniti njegov ulazak u sredinu tako da nagužva centralne zone, Alexander-Arnold se bez problema otvara prema aut liniji i probija bok, s loptom ili bez nje.

U kontekstu međusobne utakmice između Guardiole i Kloppa koji koriste isti taktički manevar i istu strukturu u posjedu, Klopp ima starog aduta, ali u novom izdanju i s novom dimenzijom koju može koristiti, a koju Guardiolin adut baš i nema.

Ali dugoročno je puno važnije da je Klopp pronašao način kako spasiti Alexander-Arnolda iz krize u koju je upao prošle sezone i kako s njim dobiti novo rješenje u sredini terena. Naravno, tu su sada Dominik Szoboszlai i Alexis Mac Allister kao novi komadići slagalice, ali Trent je ponovo u sjajnoj formi i ponovo je glavni kotačić preko kojeg Liverpool dolazi do Mohameda Salaha i šansi za golove.

Samo Trent to ovaj put radi kao vezni igrač; u Liverpoolu i u reprezentaciji.