Filozofija po kojoj je Atlético Madrid funkcionirao, a posebno nakon što je klupu preuzeo Simeone, bila je konstruirana oko kluba koji je predstavljao radničku klasu. Nasuprot kraljevskom Real Madridu ili buntovnom Rayo Vallecanu, Atlético je gajio imidž skromnog kluba koji više cijeni igrača kojeg sam stvori nego onog kojeg kupi kao gotov proizvod i takav klub su simbolizirali igrači koji su do uspjeha dolazili krvavim koljenima, igrajući nogomet s nožem u ustima i pišajući krv za klub, baš kao što je to radio Mono Burgos.

Otprilike u isto vrijeme kad su Cholovi komandosi osvajali La Ligu čuvajući prednost na Camp Nou i kad su igrali finale Lige prvaka, João Félix je preselio iz gradića Viseua u Seixal, Benficinu akademiju u kojoj je učio nogomet na potpuno različit način od onoga kako su ga vidjeli Diego Simeone i Atlético Madrid.

Ovih 126 milijuna eura koliko je iskeširano za njega znači da se Atlético Madrid na strateškom planu odlučuje za promjenu stila

Od prve sekunde u klubu svima je postalo jasno da imaju sirovi dijamant kojeg trebaju obraditi i ispolirati. Bilo je samo pitanje tajminga kada ga pustiti da ode prema vrhu, jer u Benfici nije bilo niti najmanje sumnje u njegovu kvalitetu. Sve testove koji su uključivali bilo kakvo baratanje loptom je napravio s rekordnim rezultatima i već nakon prve utakmice koju je zaigrao za Benficine omladinske selekcije legendarni Portov kapetan Rodolfo Reis je došao u klub tražiti odgovornost od onoga tko je u selekciji odlučio da je João Félix premalen da bi ga Porto zadržao nakon sedam sezona koje je proveo u klubu, zbog čega je otišao u Benficu.

Stvar je bila u onome što su u klubovima tražili. Porto je gledao fiziku, tražio je požrtvovnost, čvrstoću, žestinu i nogomet s nožem u ustima u kojem je primarno bilo osvojiti loptu, a za to je João Félix stvarno bio premalen. Benfica je tražila kemiju, sposobnost da stvori nešto s loptom, imaginaciju, tehniku i osjećaj, a za to je Félix bio sasvim dovoljno velik.

I stvar je u tome što Atlético Madrid traži, jer je na Joãa Félixa potrošio ozbiljan novac.

Ljudi obično percipiraju Manchester City kao klub koji nesmiljeno troši novac i koji je do uspjeha došao baš kroz skupe kupovine. Najveći transfer koji je City napravio je dovođenje Kevina de Bruynea, koji je sa svim bonusima koštao 76 milijuna eura. Atlético je za Félixa iskrcao čitavih 50 milijuna eura više. Znači, João Félix je koštao kao rekordni transfer Manchester Cityja plus još jednog Bernarda Silvu sa strane.

Dok će se domaći mediji zamarati usporedbama s Danijem Olmom koje su za sasvim druge rasprave, odluka da ovom kupovinom razbije sve dosad postavljene okvire ima dva aspekta važna za Atlético Madrid.

Prvi je identitet momčadi. Činjenica je da se u međuvremenu dogodila inflacija cijena na nogometnom tržištu, ali João Félix danas košta triput više nego cijela ona momčad koja je osvojila La Ligu i igrala finale Lige prvaka. To znači da će se neke stvari na terenu morati podrediti upravo njemu; identitet momčadi će se morati malo pomaknuti od radničkog nogometa krvavih koljena jer ne kupuješ igrača od 126 milijuna eura da bi uklizavao i da bi se branio u niskom bloku.

Koliko god Antoine Griezmann, Saúl Ñíguez ili Koke bili u suštini sasvim fini igrači koji imaju potencijal igrati atraktivan nogomet, oni su se dokazali sposobnima uklopiti u Simeoneov sustav. Iako je jasno da su treneri pogriješili u selekciji i da su trebali zadržati takvog talenta, Porto je s razlogom otpisao Félixa. On naprosto nije igrač fizike, on ne radi povratnu trku niti ide s terena krvavih koljena. I može se João Félix prilagoditi mentalitetu momčadi, trenera i cijelog kluba pa početi ulaziti u duele, ali suludo je očekivati da može postati veći i jači kako bi u tim duelima bio uspješan koliko treba biti da donese prevagu u tom stilu. Diego Costa je delinkvent i njemu takav stil savršeno odgovara, jer u njemu može dati najviše tako da je on taj koji donosi prevagu, a João Félix je potpuno drugačiji igrač.

Ovih 126 milijuna eura koliko je iskeširano za njega znači da se Atlético Madrid na strateškom planu odlučuje za promjenu stila. Ne kupuješ takvog igrača za takav novac ako ne misliš da ti treba i ako ne planiraš graditi budućnost na njemu. Ovih 126 milijuna eura znači da João Félix postaje projekt, novo lice kluba i cilj koji treba postići.

“Ovo je jedan od najtežih projekata koje smo imali otkad sam došao u klub”, izjavio je Simeone za Fox Sports. “Mnogo igrača odlazi i ovo je težak trenutak za tranziciju. Imamo velik izazov, restauracija momčadi je krenula prošle godine, ali istina je da će biti vrlo komplicirano doći onamo gdje želimo biti.“

Kako je to jednom prilikom objasnio Eibarov trener José Luis Mendilibar, Simeone vodi veliku momčad koja igra kao mala. Ona igra zatvoreno, čeka suparničku pogrešku i vreba priliku u kontrama. I u specifičnim situacijama protiv jakih suparnika zna biti iznimno opasna — jer sve ono što male momčadi rade dobro, Atlético radi još puno bolje, toliko dobro da je najbolja momčad na svijetu bez lopte.

Problem s malim momčadima je taj što ne osvajaju naslove. Za biti prvak nije dovoljno ne izgubiti, potrebno je konstantno pobjeđivati. Potrebno je biti maksimalno proaktivan i tražiti bodove, iskorištavati superiornu kvalitetu napadajući u valovima i kroz dobar sustav. Cholo tome nije sklon i, ako želi zapravo pokazati svoje ambicije, morat će se prilagoditi. Zbog toga je iskrcana ovolika odšteta za Félixa, on je strateška prilagodba drugačijim ambicijama.

To nas dovodi u drugi aspekt koji je onaj rezultatski.

U nekom normalnom okviru, kad momčad kupi igrača od 126 milijuna eura, to odmah nameće imperativ opravdavanja takvih ulaganja rezultatom. Međutim, u situaciji u kojoj se nalazi Atlético Madrid to je jednostavno nepošteno.

Za početak, Atlético ne može zadržati svoje najbolje igrače. Griezmannu i Rodriju su kupci aktivirali otkupne klauzule i oni su odlučili napustiti klub koji ih vjerojatno ne bi prodavao da ga se išta pitalo. U toj situaciji, kad dovedeš igrača za 126 milijuna eura, ali ostaneš bez igrača za 200 milijuna, suludo je stavljati imperativ rezultata.

Tim više što Atlético igra s još boljima. Real Madrid je u ovom prijelaznom roku doveo Edena Hazarda, a Barcelona će im pokupiti Griezmanna i vrlo vjerojatno će dodati i Neymara. Atlético možda i jest europski nogometni div, ali je i dalje u Realovoj i Barceloninoj sjeni. Uostalom, i financijski je prilično inferioran. Zbog specifičnog načina dogovaranja TV prava u Španjolskoj, Real je dobio 45 posto više od ukupne sume isplaćene Atléticu, a Barcelona je čak 52 posto više. Zapravo, Atlético je zaradom bliže 10. Betisu nego Barceloni. To znači da na istom tržištu Barca i Real zarađuju osjetno više, a višestruko su dominantniji na internacionalnom tržištu na kojem Atlético nije prepoznat. I onda je možda istina da je Atlético peta ili šesta momčad u Europi, ali to ne znači mnogo kad se za trofeje bori protiv dvije od prve tri momčadi.

Dakle, od dvije stvari koje su karakteristične za Atlético, ovim transferom će se jedna promijeniti, a druga neće.

Iz perspektive Atlético Madrida, tih 126 milijuna eura koliko je João Félix koštao znači da Simeone mora mijenjati stil igre. To je ono što se od njega očekuje i to mu je uprava jasno pokazala kad je aktivirala otkupnu klauzulu — jer ne kupuješ igrača od 126 milijuna eura da bi uklizavao i da bi se branio u niskom bloku, nego da bude novo lice cijelog kluba.

S druge strane, od Simeonea se ne očekuje rezultat, barem ne odmah i svima je jasno da Atlético ostaje treći klub u La Ligi. Joãu Félixu je tek 19 godina i premda je plaćen 50 milijuna eura više nego je City platio svog najskupljeg igrača, od njega se očekuje da se još razvija i da tek postane prava vrijednost.

Dok to ne postane, Simeone će morati promijeniti sebe i cijeli klub, a to je u ovom transferu daleko najveći rizik.