Topnički dnevnici

Od katastrofe do optimizma

Hrvatska je protiv Francuske pokazala dva različita lica

Porazi nikad nisu dobri. Hrvatska je na otvaranju Europskog prvenstva izgubila od Francuske i to je — bez obzira na relativno nisko postavljena očekivanja prije utakmice zbog izostanaka najvažnijih igrača na poziciji srednjeg vanjskog — vrlo negativno.

Hrvatska je loše otvorila utakmicu. Prvih desetak minuta utakmice je momčad Hrvoja Horvata izgledala kao potpuno nedorastao suparnik i Francuska je prelagano dolazila do golova. Ukratko, obrana nije funkcionirala, a Dika Mem je bez problema rješavao situacije koje su bile ispred njega. Čovjek je u prvih devet minuta susreta skupio tri gola i dvije asistencije, a ni za jednu situaciju nije morao napraviti nešto izvanredno; ili je hrvatska zona stajala previše plitko, pa je imao čiste situacije za udarce, ili se pokušavalo izaći na njega, što je otvaralo prostor za zicere njegovih suigrača.

Zapravo, ako bi trebalo naći jednu riječ kojom bi se opisalo tih prvih desetak minuta onda je to: pojedinačno. Sve što je Hrvatska pokušavala bilo je nekoordinirano i neusklađeno, s nadom da će pojedinačnim potezima napraviti dovoljno da bi slomili Francuze. Jedan igrač u obrani iskoči, a druga dvojica ostanu ukopani kao da ih je iznenadilo što je ovaj napravio, pa se nisu stigli pomaknuti. Zabrinjavajuće je bilo gledati kao Hrvatska ne igra obranu kao jedna jedinica od šest igrača koji drže zonu, nego kao šest pojedinaca koji pokušavaju dobiti svoje individualne duele s puno kvalitetnijim suparnicima Bez gustoće u sredini i bez sužavanja u svrhu pokrivanja leđa na iskakanjima, Francuska je uredno dolazila na zicere. Mem je zabio triput u uvodnom periodu, ali i Ludovic Fabregas je kao pivot stavio dva komada iz prostora koji se otvorio kada se pokušalo izaći šuteru na ruku.

Hrvatska je prije dvije godine do srebrne medalje na Europskom prvenstvu došla obranom. Imala je najbolju obranu sa samo 22,8 primljenih golova po utakmici, a prvi iza Hrvatske bili su Španjolci s 25,1 i Nijemci s 25,3 golova po utakmici. Ta dva i pol gola po utakmici se možda ne čine kao neka presudna razlika, ali veća distanca je bila između nas i Španjolaca na drugom mjestu nego između tih Španjolaca i Portugalaca na devetom mjestu. Nasuprot tome, Hrvatska je u Szegedu protiv Francuske primila sedam komada u prvih devet minuta.

U utakmici s Francuskom Horvat je vidio recept. Možda još važnije, vidjeli su ga igrači

Tu treba istaknuti kontekst. Hrvatska je na Euru 2020. igrala najsporijim tempom na cijelom prvenstvu. Cijedila je napade, usporavala igru, trčala relativno malo kontri i akcije često završavala iz pasivnog napada kada, u pravilu, slijedi loš udarac, ali ne i izgubljena lopta koju suparnik pretvara u kontranapade. Na takvim sporim utakmicama pada malo golova i to pomalo iskrivljuje sliku o kvaliteti obrane.

Horvat, po svemu sudeći, želi ubrzati igru. Želi više trčanja, manje pripreme napada i manje izmjena obrana-napad. Automatski će njegova reprezentacija primati više golova, jer tim tempom bude više udaraca na utakmici nego kada se cijedi sat. Međutim, čak i ako skaliramo broj primljenih golova na tempo utakmice kako bismo izjednačili uvjete za namjerno spore i namjerno brze ekipe, Hrvatska je na Euru 2020. stajala vrlo dobro. Primala je 24,7 golova na 50 posjeda lopte, a bolji su bili samo Španjolci i Šveđani.

Ako broj primljenih golova u početnih 10 minuta protiv Francuske obradimo istom metodologijom, tim bi tempom Hrvatska primila 37 golova u utakmici, što je jasan indikator toga koliko je obrana bila loša.

Ako je obrana bila loša, onda je napad bio još gori.

Bio je to festival bezidejnosti, improvizacije i individualnih rješenja. U pravilu je igrao onaj s loptom, dok su svi ostali stajali i gledali što će on napraviti. Nije bilo križanja, nije bilo ‘ulazaka u dodavanje’ kad šuter kreće pola sekunde prije dodavanja kako bi se generirao veći momentum i nije bilo kolektivnog pristupa u kojem se znalo za koga se radi akcija, kada se kreće i kako se završava. Ante Gadža nije ni Domagoj Duvnjak, ni Luka Cindrić, ni Igor Karačić koji mogu držati momčad iznad vode napadajući jedan-na-šest, niti mu treba tovariti na leđa takva očekivanja, ali hrvatski napad koji je on vodio napravio je previše neforsiranih grešaka i ni u jednom trenutku nije razvio tečnost koja bi se pretvorila u pozicije za izrađene udarce ili zicere.

Sve u svemu, nakon prvih desetak minuta mirisalo je na katastrofu. Međutim, Hrvatska se sredinom prvog poluvremena probudila. Obrana je počela funkcionirati.

“Vidjeli smo kada je obrana agresivna i gusta da nas je teško probiti”, rezimirao je dojmove Horvat. “Bilo je perioda dok je izgledala fantastično i moramo duže držati koncentraciju. Dobro smo se vraćali dok smo stizali rezultat i sve će nam to trebati za dva dana protiv Srbije.”

Porazi su loši, ali ovaj od Francuske je jeftin jer ne mijenja puno toga u računici za prolazak dalje. Dapače, Hrvatska je u pola sata između ovog uvodnog perioda i trostrukog isključenja sredinom drugog poluvremena pokazala stvari koje bude optimizam i na kojima se može graditi.

To je u prvom planu obrana 5-1 s Davidom Mandićem na prednjem koja je bila agresivna i koja je u jednom trenutku kliknula i počela odrađivati posao. Pritisak na loptu je bio dobar, lateralna kretanja su bila solidna i zona ispred Ivana Pešića je dobila i dubinu i gustoću. Jedini preostali problem bili su džepovi prostora kakvi su se povremeno otvarali na crti koja je i dalje iznimno osjetljiva na utrčavanja s krila na drugog pivota. Međutim, obrana iz sredine prvog poluvremena je veliki dobitak. Igrači su sami sebi pokazali put jer su se uvjerili da jedino dobrim kolektivnim pristupom u obrani mogu biti konkurentni na ovoj razini. Bez toga ih suparnici gaze.

Još jedan dobitak je Tin Lučin. Marin Šipić je također odigrao jako dobru utakmicu s puno stvorenog prostora na crti, ali Lučin je pokazao iznimno dobru kontrolu situacije u napadu. Surađivao je sa suigračima bez da je gubio lopte; nije forsirao udarac, ali se dizao s distance kada je to trebalo i nije se nepotrebno gurao u sredinu.

Međutim, možda i najvažniji element igre koji je Lučin pokazao je spacing. Hrvatska često ima problema s geometrijom napada; mije to samo boljka ove utakmice ili ovog izbornika, to je nešto što se ponavlja već neko vrijeme i što ograničava kvalitetu napadačke igre. Nakon polaza, dogovorenog ulaska u napad, naši se vanjski igrači obično pozicioniraju preblizu jedan drugome i to uzrokuje situaciju u kojoj je teško kombinirati ili mijenjati pozicije križanjima. Igrači zaguše sami sebe i jedino rješenje koje vanjski imaju je spuštanje lopte u pod i zabijanje prema srcu suparničke zone u pokušaju individualnog prolaska.

Lučin nije univerzalno rješenje problema. Hrvatska mora sistemski raditi na tome; mora dijelom šablonizirati akcije kako bi vanjski igrač znao kada krenuti u svrhu toga da na loptu dođe u trku kako bi generirao momentum u napadu prema obrani i uzeo šut bez potrebe da spušta loptu u pod. Ukratko, moramo prihvatiti da je rukomet toliko ubrzao da više ne prolaze hrvatske fantazije kako svi ostali igraju na snagu, a mi na imaginaciju i nužno moramo popraviti situacije iz kojih vanjski igrači uzimaju udarce. Lažemo sami sebi i odbijamo se prilagoditi stvarnosti.

Uostalom, ako smo toliko kreativni i ako nas je takav užitak gledati, zašto nemamo bolji napad i više golova? Od 15 zadnjih utakmica na svjetskim i europskim prvenstvima, Hrvatska je 30 i više golova zabila samo jedan jedini put — protiv Bjelorusije u grupnoj fazi Eura 2020., kada je pobijedila 31:23. To jasno pokazuje da Hrvatska ima problem s napadom, a taj problem proizilazi iz loše geometrije i gužvanja u sredinu. Ako eliminiramo to što igra sporo — što je samo po sebi jasan znak da ne igra atraktivno i tečno — i skaliramo broj golova na 50 posjeda, na Euru 2020. je devet reprezentacija imalo bolji učinak od Hrvatske. A Euro 2020. joj je bio najbolji turnir u zadnjih 10 godina.

Lučin je u nekim trenucima utakmice protiv Francuske pokazao naznake rješenja i dobru geometriju sa suigračima. Dobro je širio prostor, aktivno se kretao, nije se uvlačio u faulove i s njim je napad prodisao, što je baza za optimizam i veliki dobitak pred nastavak turnira.

Nastavak turnira zapravo najviše ovisi o utakmici sa Srbijom.

U utakmici s Francuskom Horvat je vidio recept. Možda još i važnije, vidjeli su ga igrači. Potrebno je prvenstveno igrati dobru, agresivnu i kolektivnu obranu, bez iluzije da se nešto može napraviti individualnim iskakanjima. Ta će obrana biti hendikepirana izglednim izostancima Mandića i Duvnjaka, koji su uvjerljivo najbolji igrači na prednjem i to će se osjetiti. Ali Hrvatska je u pola sata igre s Francuskom u kojoj je bila u egalu pokazala stvari na kojima se može graditi dugoročni uspjeh. Na Horvatu i igračima je da ponove te elemente protiv Srbije i da drže razinu svih 60 minuta. U tom scenariju Hrvatska ima dobre šanse u nastavku turnira. Ponovi li izdanje iz prvih 10 minuta protiv Francuske, priča će biti gotova već nakon drugog kola.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.