Kada je Dinamo u ožujku 2019. gostovao u Lisabonu kod Benfice u osmini finala Europske lige, odlučujuća situacija se dogodila tjedan dana ranije u Maksimiru. Ondje je u 83. minuti utakmice Sébastien Corchia sebi dao prevelik for nakon jedne osvojene lopte, a Ivan Šunjić je nanjušio mogućnost da oduzme posjed klizećim startom. Do tog trenutka Šunjić je odrađivao fantastičnu utakmicu dominirajući veznim redom, ali je krivo procijenio situaciju i Corchia je došao prije do lopte. Izveo je dribling, a Šunjić mu se nekontrolirano zabio u noge i zaradio opomenu, žuti karton koji ga je eliminirao iz utakmice u Lisabonu. Dinamo je pobijedio 1:0, ali je Šunjićev karton je značio da će u Lisabonu poziciju zadnjeg veznog morati preuzeti Nikola Moro, jer nije bilo ni Šunjića ni Arijana Ademija.
Moro je cijeli uzvrat visio u ulozi koja nije bila ni blizu onoga što je inače igrao. Obično bi on vodio igru s loptom u nogama, a Ademi ili Šunjić bi mu čuvali leđa i odrađivali veći dio posla u obrani. Ovaj put je on trebao biti taj koji je čuvao leđa Ameru Gojaku i Daniju Olmu, a to je izgledalo zbilja loše. U 120 minuta nogometa osvojio je tek tri duela, a Benfica je iz zone ispred kaznenog prostora, komada terena kojeg je on branio, imala čak 14 udaraca. Uostalom, gol za 1:0 s kojim je Benfica izborila produžetke u kojima je slomila Dinamo pao je tako što je Moro bio fokusiran isključivo na loptu i nesvjestan situacije iza njega, a time je dopustio Jonasu da se uvuče iza njegovih leđa i primi dodavanje iz kojeg će zabiti gol.
Bilo je to Morino odrastanje. Uskočio je u kopačke kakve dotad nije nosio, dobio je ulogu u kojoj je trebao voditi momčad i brinuti se o suigračima, krpati rupe i držati momčad iznad vode, a za to nije bio potpuno spreman.
Međutim, kada je šest mjeseci kasnije izašao na Maksimir igrati protiv Atalante, bio je spreman. Ademi je bio uz njega, ali Moro je dobio sličnu ulogu kakvu je imao u Lisabonu. Plan je bio da zatvara zonu u koji su ulazili Alejandro Gómez i Josip Iličić, ponašajući se kao ‘desetke’ i napadajući prostor između linija. Ovaj put Moro nije buljio u loptu i nije gubio duele, bio je pozicioniran iza Ademija i održavao je kompaktnost koja je stoperima omogućavala iskakanja i to je bio ključ za uspjeh taktike s trojicom natrag, koju je za tu utakmicu pripremio Nenad Bjelica. Svoju lekciju je naučio u Lisabonu, skupio je važan djelić iskustva koji mu je pomogao da postane bolji igrač, da sazrije i odraste.
Jakić jednostavno mora proći svoje odrastanje. Mora skupiti iskustvo koje će mu pomoći da se zna nositi s ovakvim suparnicima
Sličan proces prolazi dobar dio trenutne Dinamove momčadi, a najbolji primjer je Kristijan Jakić.
Jakić nije dijete. Navršio je 23 godine, iza sebe ima više od 100 utakmica u HNL-u i prošao je dovoljno seniorskog nogometa otkad je 2015. debitirao za RNK Split. Međutim, utakmica protiv Feyenoorda je ipak neka druga razina. Razina na koju se treba prilagoditi, razina na koju se treba naviknuti i dokazati da na nju pripada.
Jedanaesterac koji je skrivio nije bio Jakićev problem, barem ne jedini. Pogreške se događaju, to je sasvim normalan dio nogometa i puno iskusniji i puno bolji igrači su u ozbiljnijim utakmicama radili veće gluposti od Jakićeva prekršaja. Uostalom, Dominik Livaković je obranio jedanaesterac i tako spasio suigrača.
Jakićev pravi problem je bio taj što je svakim svojim potezom na travnjaku dokazivao da nije dorastao razini na kojoj se našao.
To pokazuje i sam incident kod kaznenog udarca. Ponavljam, ne radi se o samom prekršaju, iako na snimci vidite da Jakić naprosto nije svjestan situacije oko sebe. Kad mu se lopta odbija od noge, on ne gleda oko sebe i nije svjestan toga da mu Mark Diemers dolazi u duel. Fiksiran je samo na loptu i ne primjećuje što se događa oko njega.
Manjak koncentracije i impresioniranost suparnikom vidjeli su se i u ostatku utakmice i u tome je najveći problem. Jakić je za 72 minute na terenu osvojio jedan jedini duel na tlu od pet pokušaja i imao je samo 20 točnih dodavanja, a kad centralni veznjak ima prosjek točnih dodavanja od samo 71 posto, onda je to problem. Recimo, Ademi je igrao samo 10-ak metara desno od njega i u jako sličnoj ulozi je imao 5/7 dobivenih duela na tlu i 35 dodavanja s 94 posto točnosti. Takva statistika ukazuje na rutinera, a Jakićeva na dečka impresioniranog magnitudom utakmice u kojoj se našao.
Feyenoord je veliki klub, ali Jens Toornstra i João Teixeira zbilja nisu toliko dominantni igrači da bi vozali Jakića kako im padne na pamet i otresali ga u duelu kao malo dijete. Orkun Kökcü možda jednog dana zbilja postane takva klasa, ali je još uvijek klinac, a u svojih pet godina u HNL-u Jakić je igrao protiv boljih igrača i nikad nije izgledao ovako inferiorno.
Uostalom, to se vidjelo već nakon prvih 15 minuta. Feyenoord je na otvaranju utakmice bio bolji, i to osjetno bolji, ali Dinamo je u drugom poluvremenu pokazao da se s njim itekako može igrati. Doduše, Dinamo je tek nakon crvenog kartona preuzeo pravu dominaciju terenom i nije stvorio izrazite šanse pred golom gostiju, ali sve skupa je izgledalo puno bolje nakon otvaranja utakmice koje je podsjećalo na stara Dinamova izdanja u europskim utakmicama u kojima je momčad bila lak plijen za ozbiljnije suparnike.
Jasno, Jakić je odmah postao meta kritika nezadovoljnih navijača koji ga u startu otpisuju. I možda sve to stoji jer čovjek zbilja nije odigrao dobru utakmicu, ali Jakić jednostavno mora proći svoje odrastanje. Mora skupiti iskustvo koje će mu pomoći da se zna nositi s ovakvim suparnicima i mora se naviknuti na razinu na koju je došao. I za njega i za Lirima Kastratija ovo je bila prva utakmica ove vrste; dosad su igrali HNL, a europski nastupi donose veći stupanj pritiska. Pritiska na koji se Jakić i Kastrati nisu navikli jer to je razina više koja traži odrastanje i zato je sasvim normalno da su bili malo impresionirani.
Ovo je momčad koja ponovo odrasta i više nije rutinerska kao što je bila prošle sezone.
Livaković na golu, Kévin Théophile-Catherine u obrani, Ademi u veznoj liniji i Mislav Oršić i Bruno Petković ili Mario Gavranović u napadu, ovisno o tome koga Zoran Mamić stavi. Oni su osovina momčadi, vertikala na kojoj se može graditi ozbiljna priča i koja ima iskustvo velikih utakmica, ali dobar dio prošlogodišnje jezgre je prodan. Nema više Emira Dilavera, More, Gojaka i Damiana Kądziora koji su se kao momčad izgradili u onoj prvoj sezoni pod Bjelicom kada su prezimili u Europi. Sada su tu Rasmus Lauritsen, Jakić i Kastrati koji moraju proći svoje odrastanje, baš kao i Joško Gvardiol koji — premda je on već prodan u Leipzig — pokazuje osobine vođe na terenu i karakter zbog kojeg je manje vjerojatno da će ostati tako impresioniran važnošću utakmice, ali demonstrira i pogreške karakteristične za mlade igrače.
Međutim, poanta je otprilike ista za Jakića i za Gvardiola. Obojica dolaze na višu razinu, onu na koju se u jednom trenutku trebaju prilagoditi, Gvardiol iz drugoligaškog i juniorskog nogometa, a Jakić iz navike igranja protiv Slaven Belupa i Istre. U tom procesu će se događati pogreške, lošije utakmice i gašenja svjetla, ali to je sasvim normalan dio odrastanja i skupljanja dijelova iskustva koji ih pretvaraju u bolje igrače.
Pa čak i onda kad to izgleda onako kao što je izgledalo za Jakića protiv Feyenoorda, s ovoliko izgubljenih duela i pogrešnih dodavanja, čovjeku treba dati malo kredita. Uskočio je u kopačke kakve dosad nije nosio i nastupio na razini koja je iznad svega što je dosad igrao, a onda je normalna stvar da mu treba malo da uhvati korak i da odraste jednako kao što je Moro odrastao i mučio se u Lisabonu da bi svoju zrelost pokazao šest mjeseci kasnije protiv Atalante.
