Topnički dnevnici

Opet novi Atlético

Očekivanja su promijenjena. Da bi ih ispunio, Cholo najprije mora mijenjati sebe

Kad je 17. svibnja 2014. Barcelona ugostila Atlético Madrid koji je u zadnjem kolu La Lige branio tri boda prednosti na vrhu, samo ta zadnja prvenstvena utakmica bila je dovoljna da se opiše gostujuća momčad iz te sezone. S druge strane su stajali Xavi i Andrés Iniesta, a u napadu je bio i Neymar koji je doveden kao ispomoć Lionelu Messiju, s Danijem Alvesom koji je probijao po desnoj strani, ali Atlético je ograničio Barcelonu na samo četiri udarca unutar okvira gola. I to bez većih problema, potpuno rutinski je uzeo bod i osvojio naslov.

U tom kontekstu impresivna je činjenica da je Atlético u dovođenje igrača za momčad koju je Diego Simeone vodio do naslova na Camp Nou ukupno uložio manje od 40 milijuna eura. Bio je to trijumf identiteta koji je Simeone stvorio. Požrtvovnost, čvrstoća, žestina, nogomet “s nožem u ustima” s kojim se pleše po rubovima pravilima dopuštenog nogometnog cinizma, samo čekajući da nekome prerežu grkljan. Nasuprot kraljevskom Real Madridu, Atlético je gajio imidž radničkog kluba koji do uspjeha dolazi krvavim koljenima.

Nakon te 2014. Atlético je ponovo aktualni prvak koji će za mjesec dana krenuti u obranu naslova gostovanjem kod Celte Vigo, ali narativ o siromašnom klubu koji igra gerilski nogomet protiv neusporedivo skuplje konkurencije se itekako promijenio. Ovaj Atlético je neki novi Atlético.

Najbolji primjer za to — bolji čak i od toga da je Simeone najbolje plaćeni trener na svijetu i da zarađuje dvostruko više nego Pep Guardiola na drugom mjestu liste — taj je da je onda na cijelu momčad koja se u zadnjem kolu poigrala s Barcelonom potrošeno 38 i po milijuna eura. Za usporedbu, Atlético upravo doveo Rodriga De Paula za kojeg je Udineseu iskrcao 35 milijuna eura odštete.

Svima je jasno da je De Paul svojim profilom više igrač za Guardiolu nego za Simeonea, ali njegov transfer je znak novog Atlética. Odnosno, opet novog Atlética

Kada pričamo o 35 milijuna eura odštete, to u današnjem nogometu zbilja nije cifra koja bi prvaku Španjolske trebala biti financijski teret. Za nivo nogometa koji Atlético igra i za razinu prihoda koju generira kroz konstantno sudjelovanje u Ligi prvaka, 35 milijuna eura je smiješan iznos. Međutim, upravo u tome i jest poanta. Prije je Atlético toliko trošio da bi izgradio cijelu momčad, a danas je to iznos koji daje za jednog igrača, što jasno pokazuje koliko klub funkcionira na drugačijim temeljima nego prije sedam ili osam godina. Ovo je sasvim drugačiji Atlético Madrid od onoga ratničkog i radničkog kluba s početka Cholove ere.

Uostalom, to vidite i kada analizirate kakav je igrač De Paul.

Simeone je kupio igrača koji je sasvim suprotan od profila ratničkog veznjaka, jer De Paulove napadačke statistike su prošle sezone bile zastrašujuće. Ako uzmemo sve centralne vezne igrače u ligama Petice, De Paul ulazi u tri posto najboljih igrača u osvajanju prostora dodavanjem ili vođenjem lopte, ključnim dodavanjima i dodavanjima u suparnički kazneni prostor te driblinzima.

Ako vam je teško percipirati što znači biti među tri posto najboljih; De Paul je prošle sezone imao najviše driblinga u Serie A. On je imao 122 uspješna driblinga, otprilike dvostruko više nego što su imali Lorenzo Insigne, Franck Ribéry ili Cristiano Ronaldo koji su redom skupili 65, 64 i 58 uspješnih driblinga u prošloj sezoni. Prvi baš pravi veznjak na listi je bio Piotr Zielinski koji je zauzeo 10. mjesto na ljestvici uspješnih driblinga i kojeg je De Paul ostavio za 70 driblinga. Zato formulacija da je De Paul bio bolji dribler od 97 posto drugih veznjaka može zavarati. Nije bio bolji za mrvicu ili za jedan, dva ili tri posto; od Tanguyja Ndombelea kao najboljeg driblera Premier lige među centralnim veznjacima bio je jači za 48 driblinga, a to znači da je ostvario 64,9 posto bolji učinak.

A De Paul nije samo dribler. Dapače, dribling je samo jedan od elemenata njegove igračke kvalitete. Prošle sezone je osvojio najviše duela od svih igrača u Serie A i stvorio najviše velikih prilika za suigrače, dok je drugi u kategorijama ključnih dodavanja, točnih centaršutova i pretrpljenih prekršaja. Zabio je devet golova i dodao devet asistencija, a igrao je za Udinese koji je daleko od dominantne momčadi u kakvoj je lako nabijati brojke. Za skupiti toliko ključnih dodavanja, driblinga i osvojenog prostora potrebno je da vaša momčad ima loptu, a Udinese je prošle sezone bio 15. momčad po posjedu lopte u Serie A, što De Paulove brojke čini još impresivnijima ako se stave u kontekst.

Ukratko, Rodrigo De Paul je dominantni kreator koji može probijati suparničke linije i dodavanjem i driblingom.

Ako gledamo obrambene brojke, onda su stvari manje impresivne. Udinese je, doduše, štedio De Paula i oslobađao ga obrambenih zadataka jer je jedino preko njega mogao izaći u napad, ali podatak da je 89 posto veznjaka u ligama Petice bolje od njega u kategoriji startova i čak 92 posto u kategoriji presječenih lopti jasno upućuje na zaključak kako je riječ o igraču koji obrambeno nije pretjerano aktivan. Osvaja 59,36 posto defenzivnih duela, što ga diže debelo iznad prosjeka pozicije po uspješnosti, ali u njima se nalazi relativno rijetko, tako da je učinak u tom segmentu zanemariv, iako ima fizičke predispozicije da ga ispuni u drugačijem kontekstu.

Ako podvučemo crtu, prilično je jasno kako je Rodrigo De Paul svojim igračkim profilom puno sličniji igraču za sustave koji dominiraju posjedom lopte nego za klasični Simeoneov nogomet koji se bazira na obrani. Ali upravo u tome i jest poanta.

Prošle sezone je u La Ligi jedan od najdominatnijih stopera na lopti bio Mario Hermoso. Raphaël Varane je imao problema s formom, Sergio Ramos i Gerard Piqué s ozljedama, Clément Lenglet s katastrofalnim pogreškama; kada se gledaju stoperi koji su dominirali posjedom, to su bili Hermoso, Jules Koundé te Pau Torres i Raúl Albiol kao Villarrealov tandem.

Uostalom, João Félix je Atlético Madrid koštao 126 milijuna eura. Ako uzmemo za orijentir Manchester City koji ima imidž velikog potrošača, u Félixovu odštetu uđe Kevin De Bruyne kao najveća Cityjeva kupovina koji je sa svim bonusima koštao 76 milijuna eura i Atlético je iskrcao čitavih 50 milijuna eura više. Znači, João Félix je koštao kao rekordni transfer Manchester Cityja plus još jednog Bernarda Silvu sa strane. Jasna je to poruka uprave kluba Simeoneu. Hermoso kao stoper koji vodi igru, João Félix kao strateška investicija kluba na kojeg se spržio triput veći novac nego što je koštala cijela momčad koja je 2014. osvojila naslov, a sada i De Paul. Svima je jasno da je De Paul svojim profilom više igrač za Guardiolu nego za Simeonea, ali njegov transfer je znak novog Atlética.

Odnosno, opet novog Atlética.

Prošle sezone je Simeone bio pod pritiskom da igra atraktivnije i da više napada. U jednom trenutku se odlučio promijeniti sustav i prijeći na igru s trojicom natrag kako bi ispunio očekivanja te se odmaknuo od stigme pretjeranog fokusa na obranu. Bio je to novi Cholo, a istovremeno isti. Atlético je zbilja više napadao, dobio je bolju kontrolu lopte i bio opasniji u posjedu, ali je zadržao obrambeni mehanizam iz one prve ere kada je usmjeravao suparničke napade na bok, gdje su ih čekali Juanfran i Filipe Luís.

Sve je izgledalo dobro i Atlético je dominirao sezonom, ali na prvi znak problema Simeone je povukao ručnu. Resetirao je momčad na stare postavke, vratio je zonu 4-4-2 i, kako se prvenstvo bližilo kraju, tako se njegova momčad povlačila sve dublje i sve više se branila.

Koliko je to problematično najbolje ilustrira situacija iz zadnjeg kola prošle sezone u kojem je Atléticu trebala pobjeda protiv Valladolida koji je ispadao iz lige, ali je na poluvremenu Simeoneova momčad gubila uz manji posjed lopte i manje udaraca. Nije Valladolid iznenadio i šokirao kontrom, sasvim je ravnopravno igrao s momčadi koja se borila za naslov prvaka.

Transfer Rodriga De Paula je još jedan primjer što uprava očekuje od Simeonea i što je njegov zadatak. Ovaj Atlético je drastično drugačija momčad od one koju je Simeone preuzeo kada je došao u Madrid. Na kraju krajeva, osjeti to i na vlastitom bankovnom računu. Atlético je postao div i kako bi ispunio očekivanja Simeone prvo mora mijenjati sebe, a to znači novi Atlético.

Odnosno, opet novi Atlético jer ne daješ 126 milijuna eura za Félixa da bi se ovaj branio na svojoj polovici i uklizavao, a ne kupuješ ni De Paula da bi naganjao suparničke veznjake; s njim si prisiljen igrati napadački i koristiti posjed lopte. Ostaje vidjeti može li Simeone zbilja igrati na taj način ili ćemo opet nakon prvog problema gledati stari Atlético koji se brani na svojoj polovici i čeka što će suparnik napraviti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.