Ostala je samo teorija. Da bi Hrvatska prošla u četvrtfinale Svjetskog prvenstva, Egipat mora izgubiti i protiv Bahreina i protiv Danske ili Danska mora izgubiti od Egipta, ali u tom slučaju Hrvatska u iduće dvije utakmice mora nadoknaditi 21 gol u gol-razlici. Ni jedan ni drugi scenarij nije baš izgledan, a onaj posljednji — u kojem Danska prvo izgubi od Sjedinjenih Američkih Država, pa onda i od Egipta — spadao bi u jedno od najvećih čuda u povijesti sporta.
Dakle, prilično je jasno da Hrvatska neće ispuniti cilj koji je definiran prije puta u Švedsku. Plasman u četvrtfinale Svjetskog prvenstva osiguravao je mjesto u kvalifikacijama za iduće Olimpijske igre i to je trebao biti minimum koji je Hrvatska morala ispuniti. Strane kladionice i analitičke kuće su prije početka prvenstva držale Hrvatsku kao sedmog favorita natjecanja, tako da je očekivanje bilo objektivno. Kad se idućeg tjedna budu svodili računi, to deveto ili 10. mjesto će biti označeno kao neuspjeh, a poraz od Egipta s devet razlike bit će mrlja na imidžu ove reprezentacije.
Međutim, Hrvatska je protiv Danske pokazala da ima kvalitetu koja joj omogućava da se nosi s najboljim reprezentacijama na svijetu. To je bila prilika za iskupljenje i popravljanje ugleda koji je prosut u utakmici protiv Egipta i u prvom poluvremenu protiv Maroka, a naši reprezentativci su tu priliku iskoristili. Hrvatska je Danskoj zabila 32 gola. To je prvi put da je na velikom natjecanju išla preko 30 golova u utakmici protiv ozbiljnog suparnika još od susreta s Norveškom na Europskom prvenstvu 2018. u Zagrebu. Sve ostale utakmice protiv suparnika najviše klase završavale su na 20 i nešto golova.
Ne znači to da su svi problemi riješeni i da je Hrvatska odjednom otkrila novi stil koji će biti dugoročno rješenje problema.
Hrvatska može biti konkurentna za svjetski vrh ako će igrati na samom vrhu svojih mogućnosti. Problem je u tome što to nije realno
Prosječna dužina napada u utakmici protiv Danske bila je 43,7 sekundi i time je momčad ponovo debelo iznad prosjeka na ovom turniru. Za usporedbu, Danci su svoje napade u istoj utakmici rješavali za 33,5 sekundi. Norvežani u egal utakmici sa Srbijom do šuta dolazili za 33,9 sekundi, dok je Nizozemska, koja je također igrala prilično izjednačenu i rezultatski napetu utakmicu, svoje pokušaje završavala za prosječno 27,8 sekundi. To znači da je prosječni napad koji Hrvatska organizira za trećinu duži od napada koje organiziraju Danci i Norvežani te da igra gotovo dvostruko sporijim tempom u odnosu na Njemačku, kojoj su protiv Argentine trebale samo 24,3 sekunde za završiti napad. Jedina vrhunska momčad koja je iole usporediva s Hrvatskom je Španjolska, koja također igra sporiji rukomet.
Razlika je u tome što je Hrvatska protiv Danske dolazila u situacije koje su bile jako izgledne za realizaciju. Najbolja ilustracija toga je partija koju je pružio Marin Šipić. On je zabio devet golova s 82 posto efikasnosti, ali je redovito primao loptu u situacijama u kojima je imao ili zicer ili ga je suparnik morao zaustaviti prekršajem zbog kojeg suci daju sedmerac.
Statistički izgledi da će prosječni udarac Hrvatske u utakmici protiv Danske ući u gol na osnovu toga iz kakve situacije je pucano narasli su na čak 67,1 posto, što predstavlja jedan od najboljih rezultata na Svjetskom prvenstvu. Za usporedbu, Hrvatska je protiv Egipta na prosječnom udarcu imala očekivanu realizaciju od 56,6 posto, što je otprilike vrijednost udarca na postavljenu obranu s devet ili 10 metara. Da tada Hrvatska nije ništa organizirala nego da je mahnito pucala s distance, stvari bi bile vrlo slične onima koje su se dogodile u pokušajima improvizacije.
Protiv Danske je bilo drastično drugačije.
Hrvatska je pet puta odigrala čisti višak na krila, imala je četiri kontre, a Šipiću je lopta u čisti zicer spuštena barem sedam ili osam puta. Možda i najbolji pokazatelj toga da su stvari funkcionirale je činjenica da je Ivan Martinović skupio pet asistencija. Glavne konce je vukao Luka Cindrić koji je bez problema stvarao prostor, ali Hrvatska je u Martinoviću imala sekundarnog razigravača koji nije gušio igru i nije imao dodir previše. On je bio relej preko kojeg se realizirao višak koji bi stvorili Cindrić i Igor Karačić, spona s ostatkom momčadi koja je funkcionirala tako što je Martinović loptu odmah prosljeđivao dalje. Ubrzao je napad, lopta nije morala ići u pod dok se pronađu opcije i dao je opciju više na desnom vanjskom bez obzira na to što nije šutirao s distance.
Zapravo, Hrvatska je imala takvu tečnost napada da je samo triput šutirala s više od devet metara; jednom planski i dvaput je Cindrić bio prisiljen uzeti taj udarac jer je prijetio pasivni napad. Šipić je postavljao dobre blokove, križanja su bila precizna, nije se toliko ‘carinila’ lopta i Hrvatska je redovito dolazila u situacije da je imala zicer. U puno segmenata ovo je bila najbolja utakmica koju je Hrvatska odigrala u dugo vremena.
Što nas dovodi do poante: Hrvatska može biti konkurentna za svjetski vrh ako će igrati na samom vrhu svojih mogućnosti. Problem je u tome što to nije realno.
Maknete li na stranu sve fraze o trudu i jednakom pripremanju za sve suparnike, činjenica je da nijedan sportaš ne može držati razinu izvedbe u kojoj će uvijek odigrati utakmicu života. Fizičko, emotivno i mentalno trošenje koje zahtjeva maksimalni trud nije dugoročno održivo. Vrh Gaussove krivulje označava optimalnu razinu tog igrača i to je nešto na što se može računati iz dana u dan. To je ono što razlikuje dobrog, lošeg i odličnog igrača; upravo taj optimum i razina igre na koju možete računati u svakoj utakmici. Svakome se svako toliko dogoditi pozitivan ili negativan ekstrem, ali nije realno da će konstantno igrati na gornjoj granici svojih mogućnosti.
Kad Hrvatska igra na gornjoj granici svojih mogućnosti, onda je jako dobra i može se nositi sa svima u rukometnoj eliti. Pokazala je to i utakmica protiv Danske u kojoj je Nikolaj Jacobsen veći dio utakmice bio prisiljen igrati sedam-na-šest kako bi održao korak s Hrvatskom. Danska u igri šest-na-šest naprosto nije mogla probiti obranu 5-1 kojom je Hrvatska razbijala možda i najmoćniji napad na svijetu.
Što nam to govori o budućnosti?
Stvar je optimuma i toga da moramo prihvatiti da neće svaka utakmica biti kao ova protiv Danske. A onda i toga da Hrvatska u obrani ovisi o igračima za koje se ne nameće jasna zamjena. Šipić je protiv Danske odigrao 27 minuta i 54 sekunde i igrao je samo napad. Obranu su nosili Domagoj Duvnjak koji je odigrao 28 minuta i 34 sekunde, Željko Musa (19:57) i Jakov Gojun (22:31) koji su odradili ključne uloge. Problem je u tome što su Duvnjaku ima 34 godine, Musi 37, a Gojun će u travnju navršiti 37. Na vidiku nema igrača koji ih mogu zamijeniti. Možda i ima netko tko će dati svoj maksimum i odraditi posao, ali teško da je tu netko sa sličnim optimumom.
Hrvatska je protiv Danske odigrala odličnu utakmicu. Teško će do četvrtfinala, ali je pokazala da ima kvalitetu i da se može nositi sa svima, bez obzira na to koliko suparnik bio kvalitetan. I to je dobra stvar jer je orijentir za budućnost. Sve što se bude radilo u hrvatskom rukometu za cilj mora imati proizvodnu sustava u kojem će ovakve utakmice biti standard. Jer Hrvatska se sada može nositi s elitom, ali to dugoročno nije realnost. Ne kad su joj ključni igrači stariji od 30. Danska je bila njihov maksimum i pokazivanje moći koju hrvatski rukomet može imati. Može li se to pretvoriti u optimum?
