Kad je Pep Guardiola došao u Manchester City, u prve dvije sezone je na pojačavanje obrane istresao preko 300 milijuna eura. Glavnina toga je potrošena u drugoj sezoni. City u prvom pokušaju nije došao do titule, a Guardiola je iduće sezone doveo Aymerica Laportea i Danila kako bi zatvorio stoperske pozicije, Benjamina Mendyja na lijevog i Kylea Walkera na desnog beka, a na vrata je stao Ederson za kojeg je Benfici platio 40 milijuna eura.
Slično je bilo i u Barceloni. Najskuplji igrač na početku njegova mandata bio je Dani Alves, a uz njega je doveo još trojicu stopera: Gerarda Piquéa, Martína Cáceresa i Henriquea. Bayern je bio malo drugačija priča, ali čak je i ondje prvi igrač kojeg je doveo bio stoper: Jan Kirchhoff koji je za 0 eura doveden iz Mainza gdje mu je istekao ugovor, a nakon što je Guardiola u pregovorima oko preuzimanja klupe razgovarao s tadašnjim sportskim direktorom Matthiasom Sammerom, koji se složio s tim da im je bio potreban još jedan igrač u zadnjoj liniji.
Znači li to da i Guardiola vjeruje kako obrana osvaja prvenstva? Pa i ne baš. Svaka Guardiolina momčad bila je ekstremno okrenuta napadu. Riječ je o stilu igre koji se zasniva na posjedu lopte i koji, u pravilu, stvara najviše prilika, ulazaka u suparnički kazneni prostor i postavljena je duboko u suparničkoj polovici. Obrana je kod Guardiole okrenuta tome da bude servis napadu i opsjednut je dovođenjem igrača u zadnju liniju jer to dovodi do boljih uvjeta za napad.
To je primarna perspektiva kroz koju ove sezone treba gledati Hajdukovu obranu.
Hajdukova obrana izgleda moćno, ali jedini način na koji obrana može osvojiti prvenstvo je taj da bude servis napadu
Da, Hajduk je primio samo 10 golova u 19 prvenstvenih utakmica. To je neosporna činjenica, baš kao i to da Hajduk u čak 11 navrata ove sezone nije primio gol. Ali bilo bi pogrešno fokus kroz koji se to treba gledati postaviti dovođenje Zvonimira Šarlije i Filipa Uremovića, niti je to pravi okvir njihove vrijednosti.
Hajduk je prošlu sezonu završio sa sedam prvenstvenih utakmica bez primljenog gola, čemu je dodao još finale Kupa. To je osam uzastopnih utakmica u kojima je zadržao čistu mrežu, a Chidozie Awaziem i Toni Borevković zajedno su odigrali pet i pol od tih osam uspješno obranjenih susreta. Zašto onda Hajduk nije ostavio barem Borevkovića, ako je Awaziem već bio skup? Zato što je taj isti Borevković bio pasivni promatrač triju golova koja je zabila Istra. I baš kao što je taj isti Awaziem bio na travnjaku kad je Hajduk inkasirao četiri komada od Lokomotive i većinu vremena je bespomoćno širio ruke.
Ivan Leko je u jednom trenutku maksimalno eliminirao rizik. Spustio je zadnju liniju dobrih 15-ak metara niže, bekove je stavio usko, a Filip Krovinović je bio parkiran ispred zadnje linije kako bi zatvarao rupe. Progresija prema napadu preko bočnih zona puno je manje efikasna nego progresija kroz sredinu jer je predvidljivija, ali isto tako je izgubljenu loptu u bočnim koridorima teže pretvoriti u kontranapad, tako da je i to olakšavalo posao zadnjoj liniji. Promjena konteksta je dovela do toga da se igra stabilizirala, opasnosti su reducirane i Hajduk je prestao primati golove.
Ali što je prava slika Awaziema i Borevkovića? Onaj prvi dio Lekina mandata u kojem su ispadali kao amateri ili ovaj drugi u kojem su bili armatura u betonu ispred Ivana Lučića? Pa ni jedno ni drugo. Niti su to loši igrači, što jasno pokazuju njihove karijere u Portugalu, ali nisu niti toliko dobri da mogu držati obranu izvan konteksta. Zato je manje bitno i to koliko su Šarlija i Uremović primili golova.
Obrana ne osvaja prvenstva. Usprkos tome što se inačice te izjave konstantno ponavljaju — a u europskom je nogometu je najpoznatija ona Sir Alex Fergusona koji je rekao da napad dobiva utakmicu, ali da obrana osvaja prvenstva — podaci sugeriraju da to nije baš tako.
Narodne mudrosti su ostale, ali stvari su se promijenile od trenutka kad je donesena odluka da se za pobjedu daju tri boda. Samim tim se udvostručila dotadašnja razlika između pobjede i remija, pa se i, pogotovo za momčadi koje imaju ambicije osvajanja naslova, prepolovila vrijednost igranja s idejom da se primarno misli o očuvanju vlastitog gola kako bi se zadržala nula, a naprijed što se napravi. Konstantno igranje na 1:0 nudi preveliku mogućnost da se ispuni onaj dio o zaštiti vlastitog gola, ali da se ne zabije gol, što rezultira gubitkom dvaju bodova, a to je ishod koji je bliži porazu nego pobjedi.
Dovoljno je pogledati Fergusona i njegove titule. Manchester United je u šampionskim sezonama neusporedivo češće imao bolji napad nego obranu. Jedna od Unitedovih titula je došla u sezoni u kojoj je momčad imala tek šestu najbolju obranu Premier lige po kriteriju primljenih golova. Ali te je sezone United imao uvjerljivo najbolji napad u ligi, zabio je najviše golova i osvojio je naslov. Jedan od ključnih razloga za to što je United mogao zabiti toliko je taj da su veznjaci završavali napade i redovito napadali kazneni prostor, baš kao i bekovi koji su se priključivali napadima i zasipali kazneni prostor centaršutovima. I jedni i drugi su to mogli samo zato što su se stoperi mogli koliko-toliko obraniti čak i u ekstremno nepovoljnim uvjetima, a onda se ponovo vraćamo na onaj Guardiolin poučak o obrani koja otvara napad.
Obrana je osnova koja definira ono što ostatak momčadi može raditi i koji stil igre će se razvijati, jer bez brzog stopera Jürgen Klopp ne može igrati gegenpressing niti Guardiola može razvijati Juego de Posición bez stopera koji gradi igru. U završnici se može sakriti nekoga tko nije savršeno uklopljen u viziju, pa čak i ta crna ovca može biti faktor nepredvidljivosti, ali u prve dvije faze moraš imati igrače koji su prilagođeni ideji igre.
To je aspekt prema kojem treba gledati Šarliju i Uremovića, pa onda i Mihaela Žapera i Niku Sigura, a na kraju i Ismaëla Dialla te Fahda Moufija.
Hajdukova obrambena jedinica je iznadprosječno uspješna u individualnim duelima. To se posebno odnosi na Žapera koji predvodi zadnje vezne u kategoriji postotka osvojenih duela, ali i na bočne igrače. Ali ono što Hajdukovu obranu sa Šarlijom i Uremovićem na stoperima razlikuje od one u posljednjih osam utakmica prošle sezone kad nije primila nijedan gol je to što je sada Hajdukova linija sposobna igrati postavljena 15-ak metara više u terenu. Samim tim ima bolju kontrolu prostora, linije su kompaktnije i bolje su početne pozicije za početak napada, a i postoje dobre pretpostavke za presing.
U suštini, Hajdukova obrana sada obavlja teži posao nego što je to bio slučaj u drugom dijelu Lekina mandata. Pokriva veću površinu, mora reagirati na suparnika koji napada širi prostor i izloženija je kontranapadima iz centralne zone koji su manje predvidljivi nego kad se lopta izgubi uz aut liniju. Ali Hajdukova uža obrana — iz koje se ne može isključiti Žapera, bez obzira na to što je vezni igrač — ima dobru kontrolu lopte, pogotovo preko Žapera i Sigura može razigrati međulinijske prostore, a ni Uremović ni Šarlija ne paničare pod pritiskom. Pogotovo je na lopti miran Lučić i to Hajduku omogućava da kontrolira posjed lopte u prvoj i drugoj fazi, a to se onda manifestira na manje obrambenih akcija.
To je, zapravo, suština objašnjenja za to što prvaci obično imaju obrane koje su pri vrhu.
Barcelona je prošle sezone primila 20 golova, od čega je devet inkasirala u zadnjih pet kola nakon što je titula već bila osigurana. To znači da je Xavijeva momčad u prva 33 lola primila samo 11 golova, a ni Ronald Araújo ni Jules Koundé nisu među pet ili šest najboljih igrača na stoperskim pozicijama, a to pogotovo nisu bili Eric García, Piqué ili Andreas Christensen. Kako su onda bili toliko dobri? Tako što su kontrolirali posjed i prostor, a time su suparnicima smanjili broj potencijalnih akcija u kojima su ih mogli ugroziti.
Hajdukova obrana izgleda moćno, ali jedini način na koji obrana može osvojiti prvenstvo je taj da bude servis napadu. Igranje na nulu je dugoročno neodrživ koncept. U jednoj utakmici ili na kratkim turnirima može dati opipljive rezultate, ali na uzorku od 30-ak kola se obično naniže nekoliko utakmica u kojima ipak primiš iako si bio standardno dobar u obrani, ali budeš neopasan prema naprijed jer ne riskiraš i ne stvaraš šanse. To se, na kraju krajeva, dogodilo Leki.
Jasno, ne može se osvojiti naslov niti s užasnom obranom i s gomilom golova primljenih iz pogrešaka, ali ako obrana sudjeluje u igri i ako kontrolira prostor, onda sama sebi radi uslugu jer se smanjuje broj opasnih situacija u kojima mora reagirati. Ako suparnik loptu ima malo i ako je dobiva u lošim situacijama, onda je logično da će se biti lakše braniti i da će biti manje primljenih golova.
To što je Hajduk u 19 kola primio 10 golova je bitna stvar. Ali ne toliko bitna koliko to da Šarlija, Uremović, Žaper i Sigur imaju potencijal za još veću kontrolu nad utakmicom unutar uređenog sustava. A to je već način na koji obrana osvaja naslove.
