Ralf Rangnick je još u prosincu 1998. dobio poziv na ZDF, gdje je u kultnom Sportstudiju stao pred taktičku ploču na kojoj je objašnjavao koncept zonske obrane i argumentirao zašto je Njemačka mogla izbjeći blamažu protiv Hrvatske koji mjesec ranije samo da je igrala s četvoricom u zadnjoj liniji. Jedno obično televizijsko gostovanje je postala prijelomna točna njemačkog nogometa; ishodište nove medijske kulture koja je otvorila vrata potpuno drugačijem pristupu gledanja na taktičku analizu, a onda i nogometnoj pismenost javnosti koja prati iste te medije.

Međutim, Rangnickovo gostovanje kultno je postalo tek u retrospektivi. U tom je trenutku javnost požurila izrugivati drugoligaškog trenera koji je u prevelikom odijelu i naočalama razbacivao magnete po ploči. Tada je aktualni izbornik bio Erich Ribbeck, kojeg je SAD na početku mandata pomeo s 3:0, a kada su ga pitali koje mu je najveće razočaranje u prvih 100 dana na izborničkoj klupi, Ribbeck se odlučio izabrati prenapuhanu raspravu o taktičkim sustavima, aludirajući baš na Rangnickovo gostovanje. Franz Beckenbauer složio se s njim i nazvao priču o sustavima “besmislicom”, a par dana kasnije je nekoliko legendarnih ličnosti njemačkog nogometa redom naglasak stavljalo na disciplinu, trku i igračku kvalitetu kojoj je tako svejedno u kojoj formaciji igra.

Stil nogometa koji je Bjelica pokazao na svim stanicama svoje trenerske karijere prilično je sličan onome koji su Ruhnert i Fischer gradili u Berlinu

U vrijeme Rangnickova gostovanja, Matthäus je bio 37-godišnji libero Ribbeckove reprezentacije koja je igrala u formaciji s trojicom stopera. Danas je u njemačkoj javnosti ostao zadnji bastion diskursa koji su 1998. demonstrirali Ribbeck i Beckenbauer. Njegov istup o Bjelici prvo treba gledati kroz prizmu toga da je Matthäus postao mrzovoljni starac koji redovito odbacuje sva rješenja koja ne dolaze iz uskog kruga igračkih legendi kojemu i sam pripada. Po njegovom mišljenju rješenje uvijek treba biti bivši njemački reprezentativac, bez obzira na to traži li se Unionov trener, njemački izbornik ili Bayernov direktor.

Međutim, Matthäusov argument dodatno gubi na težini kada se uzme u obzir da bundesligaško okruženje nije poznavao ni Urs Fischer.

Prije nego što je počeo svoj petogodišnji mandat u Berlinu, bivši je švicarski reprezentativac vodio samo švicarske klubove. Počeo je karijeru u Zürichu kao trener u omladinskom pogonu, pa je bio asistent treneru prve momčadi, a onda je dobio priliku i sam voditi prvu momčad. Nakon otkaza u Zürichu preuzeo je Thun i prvi put u povijesti ga uveo u grupnu fazu europskih natjecanja, a onda je došao Basel kao kruna karijere u Švicarskoj. S Baselom je dvije godine zaredom osvojio naslov prvaka, ali klub mu nakon drugog osvojenog naslova nije produžio ugovor. Promijenila se uprava, s njom je došla nova strategija kluba, a jedan dio nove strategije je išao u pravcu toga da se promovira Raphaëla Wickyja, koji je godinama radio u mlađim kategorijama. Fischer je bio izbor bivše uprave i za njega nije bilo mjesta u redizajniranom Baselu.

To je dočekao Oliver Ruhnert.

On je u mladosti bio političar koji se zalagao za rješavanje komunalnih problema u rodnom Arnsbergu, a onda je radio u zakladama koje su se bavile beskućnicima. U međuvremenu je postao Schalkeov skaut, a kada ga je Dirk Zingler — Unionov predsjednik, dugogodišnji aktivni navijač i dijete Köpenicka — susreo na seminaru u organizaciji njemačkog nogometnog saveza, shvatio je da im se pogledi na nogomet podudaraju i ponudio mu je mjesto sportskog direktora. Ruhnert je otišao u Basel gledati potencijalna pojačanja za Union, ali mu je za oko zapeo Fischer. Raspitao se o njemu, odvrtio je statističke analize i čim Fischeru nije produžen ugovor u Baselu, Ruhnert mu je ponudio posao.

Doduše, Union u tom trenutku nije bio u tako lošoj situaciji. Došao je na početku sezone, odradio je pune pripreme i sudjelovao je u procesu selektiranja momčadi koja je na kraju sezone ušla iz drugog u prvi razred njemačkog nogometa. Imao je neusporedivo manje stresnu situaciju nego što će imati Bjelica i puno više manevarskog prostora, ali ni Fischer nije imao iskustvo njemačkog nogometa prije nego što je došao u Union, pa je svejedno uspio ući u Bundesligu iz prvog pokušaja, dvije sezone se održati u prvoligaškom društvu, a onda osvojiti peto, pa četvrto mjesto te prvi put uvesti Union u Ligu prvaka.

Poanta je u tome da Fischer nije slučajno postao Unionov trener. Ruhnert ga je imao na spisku potencijalnih rješenja od trenutka kad je otišao u Basel pogledati igrače. Pratio ga je, razgovarao je s njegovim suradnicima i igračima koje je vodio, prošao je statističku analizu i točno je znao što traži od trenera kako bi se uklopio u klupsku kulturu, a onda i u momčad koju je sastavio.

Ili, ako baš hoćete, poanta je u tome da se prije tri godine nitko živ ne bi čudio kako je Bjelica dobio posao u Bundesligi. Zapravo, lige Petice bi u tom trenutku bile logičan iskorak za čovjeka kojem je trenerska karijera uglavnom išla uzlaznom putanjom.

Eto, otud Bjelice u Bundesligašu koji igra Ligu prvaka.

Nije za očekivati da je Ruhnert slučajno izvukao trenera koji je dobio otkaz u Trabzonsporu nakon 16 utakmica. Na kraju krajeva, Bjelica sigurno nije bio jedini kandidat za klupu. Union je klub koji igra Ligu prvaka, puno se trenera ponudilo izvesti momčad protiv Real Madrida i da bi Bjelica uopće došao u razgovor, vjerojatno je morao proći sličnu proceduru kao Fischer. Ali ni Bjelica nije zaboravio raditi posao u tri godine, niti se sve dobro što je radio izbrisalo. Ruhnert je vjerojatno uzeo u obzir to što je Bjelica napravio u Trabzonu i kako je završila epizoda u Osijeku, ali nije mu promaklo ni to kakav je bio početak mandata u Osijeku, što je sve napravio u Dinamu, Poljskoj i Austriji.

Još važnije, nije mu promaklo kako je sve to napravio.

Stil nogometa koji je Bjelica pokazao na svim tim stanicama svoje trenerske karijere prilično je sličan onome koji su Ruhnert i Fischer gradili u Berlinu. Najbolje je to sažeo Neven Subotić kad je rekao da u Unionu nema zvijezda jer je jedina zvijezda momčad. Ravnoteža je možda malo narušena ovoljetnim prijelaznim rokom, ali Unionov zaštitni znak uvijek je bila kompaktnost, radnički mentalitet i disciplina u igri, a Bjelica se u svojim momčadima držao sličnih postulata.

Na kraju krajeva, analitičke kuće u svojim sažecima imaju slične kategorije koje se ističu kao key performance indicators za Fischera i Bjelicu. Gotovo u istim stvarima su dobri i gotovo u istim stvarima su loši, što jasno upućuje da imaju sličan stil u teoretskom nacrtu igre, što Bjelicu čini logičnim nasljednikom Fischerove klupe.

Union jest trenutno predzadnji, ali 12. mjesto je udaljeno samo četiri boda i opstanak u Bundesligi je daleko od nemoguće misije. Momčad jest sastavljena da bi igrala u formacijama s trojicom u zadnjoj liniji s naglaskom na probijanje bočnih koridora, ali u momčadi ima dovoljno kvalitetnih igrača čije vrline mogu doći do izražaja u formacijama s četvoricom u obrani koje Bjelica obično preferira. Uostalom, Bjelica je neke od svojih najvećih pobjeda ostvario u formaciji s trojicom stopera.

Ono što bi Bjelici trebao biti najveći kapital je činjenica da dolazi u klub u kojem će biti samo trener. Union ima jasnu vertikalu odgovornosti i Bjelicu će se vjerojatno pitati mišljenje o pojačanjima, ali to su odluke zbog kojih je Ruhnert u klubu i on će ih donositi. Bjelica je u toj vertikali trener; koncentriran je na treninge i utakmice, a rasterećen je svega ostalog.

Prema onome što smo mogli gledati u zadnje vrijeme, to je točno ono što mu je trebalo: biti samo trener.