To je nogomet, nemilosrdan i divljački. Od krova svijeta do dna pada se u svega nekoliko sekundi, a igra bezobrazno nastavlja dalje sve dok ne budeš toliko zaboravljen da postaneš pitanje na kvizu.

Ove su se godine u Premier ligi našla četvorica koja spadaju u trenerske superzvijezde i zajedno se mogu pohvaliti višestrukim naslovima talijanske, španjolske i njemačke lige, s time da je jedan od njih osvajao i englesku. Antonio Conte, Josep Pep Guardiola, Jürgen Klopp i José Mourinho dovedeni su da budu pobjednici. Zvučat će malo čudno, ali svi su oni dovedeni da budu samo pobjednici. Izabrani su zbog svog znanja i zbog svoje karizme, prilično su dinamični i uzbudljivi, ali već su pokazali kako se teško može uzdati u činjenicu da će negdje provesti desetak godina. Biti pobjednik je neopisivo teško, ali u sportu je najteže napraviti dinastiju koja će nuditi kontinuitet godina pri samom vrhu.

Upravo taj zadatak, toliko teži od samo pobjeđivanja, dobio je David Moyes. Za razliku od ovih gore, on nikad nije bio superzvijezda ogromnog talenta i karizme koju su obožavale mase. Zapravo, on je bio antizvijezda – tihi i marljivi stručnjak koji je u Evertonu u kontinuitetu radio fantastičan posao bez ikakvih incidenata nudeći nevjerojatnu stabilnost. Valjda mu je upravo to pomoglo da se profilira kao osobni izbor Sir Alexa Fergusona za nasljednika na Unitedovoj klupi. Imao je iza sebe rezultate i, iako vjerojatno nije bio prvi izbor, na Sir Alexa je ostavio dojam da može biti više od pobjednika; da može nastaviti dinastiju.

Danas, svega četiri godine nakon što je izabran za Fergusonova nasljednika, Moyes je potpuno izgubio tlo pod nogama. Prvo je prijetio novinarki BBC-a da će je išamarati, promašio je sa svim napravljenim transferima, a onda je ispao iz lige i kuvertirao otkaz, usput svima objašnjavajući kako Sunderland zapravo igra dobro, ali ih baš neće. Samo, nije im uopće išlo dobro. Bilo malo tužno vidjeti kako ljudi upucavaju desetke dosadnih centaršutova prema kaznenom prostoru u nečemu što u dalekoj perspektivi podsjeća na igru koja se zove nogomet. Bez ikakve strukture u igri, bez ideje kako stvoriti šansu, Sunderland je napucavao loptu igrajući dekadentni nogomet nekih odavno prošlih vremena, bez imalo modernosti u igri, pa makar i u obrani.

Ostala je samo ljuštura puna praznih opravdanja i prijetnji kojima razotkriva vlastitu nemoć. Ostao je čovjek koji nikako da pokaže ono što je nekoć znao

Ne tako davno, bio je pažljivo izabran da preuzme jedan od najbogatijih i najuređenijih nogometnih klubova na svijetu. Prepoznat je njegov rad i njegov karakter i doveden je u okvire u kojima je to trebao kapitalizirati. I baš tada dok je bio na krovu svijeta, Moyesu je nogomet uklizao na gležanj, nekako iznenada, ali nemilosrdno i divljački. Pokupivši ga s obje noge dok je bio na vrhuncu, polako ga gura prema statusu pitanja na kvizu. Od čovjeka koji je bio izabran između mnogih da nastavi Sir Alexovu dinastiju ostala je samo ljuštura puna praznih opravdanja i prijetnji kojima razotkriva vlastitu nemoć. Od trenerske antizvijezde, ostao je čovjek koji nikako da pokaže ono što je nekoć znao.

Nije neka mudrost reći da je Sir Alex u Moyesu vidio natruhe samog sebe. Od Matta Busbyja, Billa Shanklyja, Kennyja Dalglisha i Jocka Steina engleskim su nogometom vladali treneri koji su odrasli kao dio radničke klase iz Glasgowa i okolie. Baš kao Ferguson i ova četvorica velikana, Moyes dolazi iz istog svijeta koji poznaje samo teški rad i veliku odgovornost prema poslu. Nije Glasgow baš najgore mjesto za odrastanje na svijetu, ali ovim ljudima ništa nije bilo poklonjeno, sve su morali zaraditi krvavim radom.

Moyes je odmah po završetku ne posebno uspješne igračke karijere u Prestonu dobio priliku kao menadžer, jer je još kao 22-godišnjak polagao tečajeve i skupljao iskustvo trenirajući lokalne škole. Zaradio je to ulažući u sebe kroz igračku karijeru i pripremajući se za takav rasplet. I bio je spreman, jer već je u drugoj sezoni osvojio titulu s Preston North Endom, a u trećoj je dospio u finale doigravanja u Division One. Šegrtovanje je bilo itekako uspješno i time je zaslužio poziv u Everton.

Liverpool je po mnogome sličan grad Glasgowu. Imaju sličan ponosni mentalitet i jako cijene vrijedni rad. Zbog toga se Moyes jako dobro uklopio u Everton. I možemo reći kako je Moyes radio zapravo jako dobar posao. Čak devet od njegovih 11 punih sezona u Evertonu završio je unutar top 10, što je priličan uspjeh za menadžera koji je preuzeo klub koji je bio na putu za ispadanje iz lige.

Iako je raspolagao limitiranim sredstvima, uvijek je znao nanjušiti pravi talent. Nije imao priliku dovoditi skupa i zvučna pojačanja, nije imao ni razgranatu mrežu skauta, ali zato je po Otoku uvijek nalazio pojačanja koja je pretvarao u dobre igrače. Pronašao je Phila Jagielku i Leightona Bainesa, napravivši od njih engleske reprezentativce, afirmirao je i igrače poput Tima Cahilla, Tima Howarda i Seamusa Colemana. Nije se libio dati šansu mladima; uložio je u Waynea Rooneyja i isplatilo mu se, a razvio je talent Rossa Barkleya do razine da se govorilo o najtalentiranijem mladom engleskom igraču. Jednostavno, znao je s igračima, znao je izvući maksimum iz situacije koja je nudila jako ograničena sredstva. I to nije radio jednom ili dvaput, kroz 11 godina ne možemo govoriti o slučajnosti.

Moyesu su nedostajali trofeji. Nekoliko je puta bio blizu s kupovima, ali nije imao sreće. Bilo bi i iznimno bahato od njega očekivati da osvaja trofeje s tolikim razlikama u budžetu naspram onih najboljih. Od Evertona je uvijek izvlačio maksimum i izgledao je spreman za prijelaz na veću razinu.

Pa ipak, u Manchesteru je sve bilo nevjerojatno loše. Sir Alex nije samo bio veliki pobjednik, on je bio kamen temeljac kluba koji je značio toliko puno za hijerarhiju unutar cijele organizacije. To su bile cipele koje Moyes nije mogao popuniti. Zapravo, nitko nije ni očekivao da će Moyes u dva mjeseca nadomjestiti Sir Alexa, zato je dobio ugovor na šest godina, da pokaže svoju konstantnost i rad. Oduvijek je bio trenerska antizvijezda, ali je nudio neku stabilnost i strukturu. Pa ipak, u Unitedu nije mogao smisliti ništa osim hrpe centaršuteva. Bilo je to bolno za gledati, aktualni prvaci su igrali bez ikakvog smisla, kao osrednja momčad engleskog prvenstva kroz 1970-e. Od čovjeka koji je u Evertonu zaslužio priliku na najvećoj sceni, Moyes je postao najveća Fergusonova greška.

Čovjek koji je obećavao, koji je iza sebe imao i rezultate raspao se u Unitedu i jednostavno se više nije mogao sastaviti. Ta razina je za njega ipak bila previše, a pad s krova svijeta je bio bolan. Mandat u Real Sociedadu je bio loš, a ovaj u Sunderlandu očajan. Najgore od svega, ostao je bez onog borbenog karaktera koji su njegove momčadi imale dok je vodio Everton. Igrao je ružno, a lako se predavao. Duboko sam uvjeren da baš svaki trener ima neki svoj rok trajanja, jer ideje dolaze iz bazena koji ipak ima dno. Dubina tog dna može biti različita, ali zapanjuje vidjeti kako je lako potonuti u mulj tog dna.

David Moyes je prije samo četiri godine od velikog Sir Alexa Fergusona dobio posao menadžera Manchester Uniteda. Danas, taj isti Moyes nema šanse dobiti posao u Premier ligi. Nevjerojatno je i zaista nerealno koliko je brzo propao. Ali, to je nogomet, nemilosrdan i divljački. Od krova svijeta do dna se pada u svega nekoliko sekundi, a igra bezobrazno nastavlja dalje sve dok ne budeš toliko zaboravljen da postaneš pitanje na kvizu.