Topnički dnevnici

Par iz noćne more

Tottenham i Conte, stvarno?

U svakodnevnom životu često koristimo izraze za koje nismo do kraja sigurni što znače. Jedna od njih je “patologija”.

“Kad pobijedim, nalazim mir u sebi”, ispričao je Antonio Conte za The Telegraph. “To je razlog zbog kojeg želim naporno raditi i tražiti različite opcije koje mogu dati svojim igračima. Važno je da ponekad izgubite jer tada učite, tada tražite razloge zašto niste pobijedili. Iz poraza naučite puno, ali pobijediti je predivno. Samo kada pobijedim sam opušten i zaista mogu naći mir.”

Kada pročitate zadnju rečenicu, dolazite do korijena Conteove uspješnosti. Za njega pobjeda nije uspjeh ili nagrada za dobar rad; on pobjedu vidi kao nužnost, kao jedini način da nađe svoj mir, a nemogućnost nalaska mira bez posredstva vanjskog podražaja psihologija definira kao bolest. Zamijenite riječ “pobjeda” riječju “alkohol” i bit će vam sve jasno: Conte je patološki pobjednik. Dovoljno je zbrojiti trofeje. S Juventusom je osvojio talijanski naslov, pa s Chelseajem Premier ligu, a onda je otišao u Inter i s njim je ponovo osvojio naslov scudetoo.

Glavni razlog njegove učinkovitosti nije želja da pobijedi. Ona je važna, ali nju imaju i drugi. Ono što Contea razlikuje od tih drugih je metodologija koju implementira na treninzima.

Conte je čovjek koji gotovo garantira trofeje, on je patološki pobjednik. Može li ih garantirati u Tottenhamu? Pa i ne baš

Učenje motoričkih vještina obično se događa u krivulji u kojoj je početak spor i vuče se dugo vremena prije nego što eksplodira; ili je početak brz, ali zato se kasnije rast uspori na razinu ravne crte. Conte je poseban jer njegov rad je linearan: vrlo brzo i vrlo jasno definira osnove koje prezentira igračima, a onda te osnove obogaćuje tako da na njih kontinuirano dodaje istu količinu novih informacija.

To povećava učinkovitost procesa učenja i stvaranja automatizama, jer su igrači već navikli na opseg podataka i mogu usvajati novu stepenicu znanja. Oni od svake faze treninga očekuju nova rješenja koja im se prezentiraju unutar sustava, a njega uče od prvog dana. U motoričkim stvarima se razvija mišićna memorija, a u kognitivnom aspektu igračima je njihova uloga u mehanizmu jasna, jednako kao što im je jasan i dodatak koji će dobiti.

Relativno kompliciranu terminologiju možemo predočiti jednostavnom slikom. Mehanizam koji vidimo na terenu dolazi iz mišićne memorije, a nju možemo predočiti kao livadu s visokom travom. Svi šumski putovi na koje možete naići su pomalo krivudavi. To se događa zbog toga što kad prva osoba prijeđe livadu, ona iza sebe ostavi trag polegnute trave. Kad druga osoba krene preko livade, neće stvarati svoj put, nego će pratiti već postojeću stazu, isto kao i treća, pa peta, pa stota. Za nekoliko godina ili nekoliko stotina godina trave možda uopće neće biti, ali ostala je utabana staza iza onog prvog. Tako funkcionira i mišićna memorija koja je osnova mehanizama u nogometu. Ne probija svaki novi živčani impuls novi put od mozga do noge, nego ide utabanom stazom.

Conte ima talent da mu staza nije krivudava; on livadu presiječe ravnom crtom i najkraćim mogućim putem tako da do cilja stiže najbrže. Pep Guardiola ili Jürgen Klopp grade autocestu koja će u konačnici nuditi mogućnost da se projuri, ali sama izgradnja traje puno duže. Conte ne gradi autocestu, put mu je dovoljno funkcionalan. Zbog toga je njegov trenerski potpis najbrže vidljiv od svih vrhunskih trenera — uz, eventualno, onaj Thomasa Tuchela. Conteove momčadi vrlo brzo postižu svoj optimum i njegova igra nije možda spektakl napadačkog nogometa, ali je vrlo efikasno postavljena i svi na terenu jasno znaju koji su im zadaci, što u konačnici dovodi do kontinuiranih pobjeda.

Iz te perspektive, vrlo je jasno zašto je Tottenham zaposlio Contea. Sve što je ostalo iza Mauricija Pochettina se raspalo, Tottenham je trenutno na devetom mjestu, lani je bio sedmi i hitno je potrebno probiti novi put kojim se momčad može kretati. Uostalom, Conte je u Interu pokazao da rezultatski relativno neuspješne klubove — jer koliko god je u prvom planu to što Tottenham nema rezultate, toliko je podcijenjen podatak da je zadnji trofej koji je Inter prije Contea osvojio bio Coppa Italia, osvojen 2011. — može u kratkom roku pretvoriti u šampione.

Međutim, Tottenham ima dvije drastične razlike u odnosu na Inter.

Prva je Daniel Levy. Kada je došao u Milano, Conte je dobio dozvolu da od Intera napravi što god mu padne na pamet. Najbolja ilustracija stupnja slobode u donošenju odluka je to što je njegov stručni stožer brojio 26 ljudi, ne računajući skaute, liječničku službu i fizioterapeute. Jedini čovjek kojeg je zadržao iz prijašnje garniture je bio Adriano Bonaiuti, trener vratara koji sa Samirom Handanovićem radi još od 2010. i vremena u Udineseu. Svih ostalih se riješio kako bi dobio grupu po svom guštu.

Za većinu laika 26 suradnika je apstraktan broj. Da stavite stvari u perspektivu i da shvatite koliko je to zaista puno, Juventus je u tom trenutku uz glavnog trenera imao devetoricu pomoćnika, AC Milan osmoricu, a Gian Piero Gasperini je u Atalanti imao sedmoricu suradnika koji su se brinuli o kondiciji, analizi, vratarima i metodologiji treninga. Za usporedbu, Conte je u drugoj sezoni samo za rad s obranom imao devetoricu ljudi kojima je to bilo stalno zaduženje — Paola Vanolija kao voditelja trenerskog tima, dvojicu trenera koji su pomagala Vanoliju, dvojicu kondicijskih trenera, stručnjaka za motoričko učenje i trojicu analitičara. Dakle, u Inter je u stožeru imao triput više ljudi nego Maurizio Sarri u Juventusu.

Međutim, Conte se nije zaustavio samo na ljudima kojima je nominalno šef. Dobio je slobodu da oblikuje svoj stručni stožer onako kako je želio, ali negdje u pola prve sezone je promijenio cijelu skautsku službu. U nikakvoj organizacijskoj strukturi trener jednog kluba ne imenuje skaute kraj živog sportskog direktora, ali Conte je imao autoritet da to napravi. Jednako kao što je imao moć da između dvije sezone od kluba traži da mu nađu nove fizioterapeute jer nije bio zadovoljan radom ovih koje je zatekao u klubu. Otišao je predsjedniku na sastanak i rekao da želi nove.

Conte je preuzeo odgovornost na sebe. Tražio je faraonske ovlasti, ali je isporučio ono što je obećao kada je zahtijevao odriješene ruke u organizaciji posla.

Ipak, suština je u tome da shvatite koliku je moć Conte imao u Interu. Tražio je triputa veći stožer od onoga koji je imao Sarri. Šetao je klubom i smjenjivao ljude. Sam je birao pojačanja koja mu odgovaraju i praktički je on bio faktor koji je oblikovao sportsku politiku, razbijajući strukturu koja je postojala prije njega i puneći ključne pozicije svojim ljudima.

Ne postoji drugi klub koji će mu dati takve ovlasti. Ovaj dio s gigantskim stručnim stožerom možda još i prođe, ali teško je da će neki drugi sportski direktor dopustiti treneru da mu kadrovira skautsku službu kako što mu je dozvolio Piero Ausilio. Jednostavno, u klubu treba nešto ostati i nakon što Conte otiđe.

To pogotovo vrijedi za Tottenham u kojem se Levy redovito voli miješati u operativu. U Interu je Conte na čelu kluba imao Stevena Zhanga, koji uopće nije bio uključen u svakodnevno funkcioniranje kluba. Giuseppe Marotta i Conte su se lako dogovorili te su preusmjerili sve resurse u ostvarivanje kratkoročnih ciljeva. Ukratko, njih dvojica su vodila klub. Tottenham prvenstveno vodi Levy i o tome se ne pregovara, što znači da će Conte tu imati puno manje manevarskog prostora.

Dapače, dojam je da bi se Conte bolje uklopio u bilo koji drugi vrhunski klub, s obzirom na to da bi se ondje mogao žaliti vlasniku i isposlovati promjenu šefa koji odbija potjerati skaute. Ovdje je Levy vlasnik i on je te skaute postavio, tako da se Conte nema kome ni žaliti.

Druga razlika je ta što je Inter ispred sebe imao samo Juventus. Trebalo je, doduše, odraditi dobar posao, ali bilo je dovoljno dočekati pogrešku iz Torina i Inter je mogao slaviti naslov prvaka jer ostali su konkurenti bili tu negdje u ravnini s Interom. U Engleskoj su stvari drugačije. Manchester City, Liverpool i Chelsea su debelo ispred i nije realno očekivati da će se sva tri kluba poskliznuti u istom trenutku. Isto tako, tu je Manchester United koji je uljuljkan u seriju loših odluka, ali koji ima kapacitete za puno bolje rezultate. Tek onda dolaze klubovi poput Arsenala, Leicestera i Evertona, s kojima je Tottenham tu negdje.

Kad uzmete u obzir ta dva faktora, Conte i Tottenham su par iz noćne more.

Conte je genijalac i čovjek koji gotovo garantira trofeje. Nije samo serijski pobjednik, on je patološki pobjednik. Može li ih garantirati u Tottenhamu? Ovakvom Tottenhamu, s ovakvom konkurencijom? Pa i ne baš, startni hendikep je prevelik i objektivni overachievement bi bio plasman u najbolja četiri, a ne osvajanje trofeja.

S druge strane, Tottenham je klub koji ne troši puno novca, ali ima vrlo stabilnu organizacijsku strukturu. Može li Levy prepustiti Conteu dio svojih ovlasti i dopustiti mu da donosi strateške odluke koje nisu nužno vezane uz travnjak i stručni stožer? Ovakav Levy Conteu, koji iza sebe ima seriju kratkih mandata? Možda i može, ali to ne izgleda pretjerano izgledno.

Nema nikakve sumnje da je Conte bolji trener nego Nuno Espírito Santo, a vrlo vjerojatno je bolji i od Joséa Mourinha u ovoj fazi njegove karijere. Tottenham je s novim trenerom definitivno na dobitku, ali ovo je par koji ima veliki potencijal razići se u ozbiljnoj svađi jer Conte i Tottenham nikako ne izgledaju kompatibilno.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.