Kada se priča o ‘zlatnoj’ generaciji švicarskog nogometa, onda se ovaj dio sa zlatom treba shvatiti uvjetno. Švicarci nisu uspjeli doći niti do četvrtfinala, ali u svakom od proteklih triju svjetskih prvenstava su prošli grupu, što je ipak neka vrsta uspjeha jer Švicarska je od 1954., kada je bila domaćin Svjetskog prvenstva, do 2014. grupnu fazu prošla samo dvaput, a devet puta se uopće nije kvalificirala.
Jezgra te generacije se svijetu predstavila na Europskom U21 prvenstvu održanom u Danskoj sredinom 2011. Yann Sommer, Fabian Schär, Steven Zuber, Eren Derdiyok, Granit Xhaka, Ricardo Rodríguez, Fabian Frei i Xherdan Shaqiri, igrači koji su većinom bili nositelji švicarskih klubova, došli su do finala bez primljenog gola. U njemu je Švicarska ipak poražena od Španjolske koju su predvodili Juan Mata, David De Gea, Javi Martínez i Thiago Alcântara, ali U21 srebro je bilo dovoljno da se pokrene priča o zlatnoj generaciji.
Napadač u toj reprezentaciji bio je Mario Gavranović.
Gavranović je u tom trenutku već neko vrijeme bio u Schalkeu. Nijemci su u siječnju 2010. dali pola milijuna eura za njega nakon što je u polusezoni zabio 10 golova uz četiri asistencije za švicarski Yverdon Sport, a u sličnom je tempu nastavio došavši u Gelsenkirchen. Felix Magath nije mu odmah dao šansu; u napadu su bili Kevin Kuranyi i Jefferson Farfán, a prva zamjena Gerald Asamoah. Ali kad je dobio priliku pokazati što zna, bio je dobar. Odmah na debiju izborio je kazneni udarac koji je realizirao Ivan Rakitić, a iduće je relativno često igrao, iako je Schalke doveo Raúla i Klaas-Jana Huntelaara, uz puno veću minutažu Juliana Draxlera. Počeo je uzvratnu utakmicu knockout faze Lige prvaka protiv Valencije dok su na klupi sjedili Edú i Angelos Charisteas, što je pokazatelj da je imao svoje adute. Zabio je i gol za vodstvo.
Bio je ogromni talent i puno je obećavao kao nositelj napada, ali stvari su se odvile tako da je najbolje funkcionirao kao netko tko otvara prostor suigračima
Međutim, u Schalkeu je te sezone konkurencija u napadu bila brutalna. Bili su tu Raúl, Huntelaar, Farfán, Edú, Charisteas, Erik Jendrišek, pa čak i Ali Karimi, koji je došao na zimu i povremeno konkurirao za mjesto u napadu. Stoji da je Magath igrao s dvojicom napadača i da je Gavranović imao neke svoje adute, ali bio je premlad da preskoči toliko prepreka unutar svoje momčadi.
Nakon te sezone uslijedila je posudba u Mainz, gdje je Thomas Tuchel većinu vremena igrao s jednim napadačem, a ondje su već bili Eric Maxim Choupo-Moting i Ádám Szalai, uz koje ni Gavranović ni Anthony Ujah nisu mogli do minutaže. Gavranoviću je u te dvije ili tri ključne godine za razvoj karijere naprosto nedostajalo malo sreće. Imao je konkurenciju koja bez imalo pretjerivanja ulazi u sferu bundesligaških legendi, a onda se vratio u Švicarsku, gdje su mu pukli križni ligamenti i gdje je imao dugotrajnu pauzu.
Sve to je ilustracija pedigrea kakav je imao kad ga je dovela Rijeka dovela u zimskom prijelaznom roku sezone 2015./16.
Gavranović je bio ekstremno talentiran napadač. Kao dio zlatne generacije švicarskog nogometa odradio je 41 utakmicu za A reprezentaciju, bio sudionik svjetskih prvenstava 2014. i 2018., na Euru 2021. je zabio Francuskoj u 90. minuti osmine finala za 3:3 i onda je u raspucavanju zabio prvi jedanaesterac. Mogao je igrati iza napadača, treneri su ga koristili na krilima, a u kaznenom prostoru je bio nevjerojatno ubojit.
Bilo mu je samo 27 kad je došao u Rijeku. Bilo je jasno da nikad neće ostvariti svoj puni potencijal, onaj koji je pokazivao s 19 ili 20 godina, jer je previše toga krenulo u krivom smjeru nakon što je otišao iz Švicarske. Njegovi suigrači iz te generacije već su tada igrali za Bayern, Arsenal, Inter, AC Milan, a to su bili snovi koje je on prestao sanjati. Ono što mu je nedostajalo bio je kontinuitet i momčad koju će netko graditi oko njega, a točno to je dobio u Rijeci.
Matjaž Kek u svom riječkom mandatu nije razvijao talent. Na prste jedne ruke može se nabrojiti koliko je prilika dao mladim igračima iz vlastitog inkubatora koji su tek trebali sazriti u seniorske nogometaše. Međutim, Kek je bio majstor u podizanju ‘posrnulih’ nogometaša. Obožavao je zrele igrače koji su prošli sve etape svog razvoja, sagradili profesionalni karakter, a onda su iznenada uhvatili silaznu putanju.
Ono što je Rijeka tih godina fantastično radila bilo je prepoznavanje kad su igrači uhvatili silaznu putanju zbog objektivnih razloga izvan njihove kontrole, a kad su se naprosto zasitili i više nisu bili spremni toliko raditi. Kad bi u Rijeci izabrali one koji su imali nesreću, ali su još voljni dati sve od sebe, Kekov je zadatak bio da iz njih izvuče ono što imaju i oživi im karijeru. Rijeka se tih godina zapravo bavila ‘popravljanjem’ i preprodajom ‘polovn’h igrača. S naglaskom na popravljanje.
“Kad je igrač na vrhu, on ostaje izvan dometa naše platežne moći”, objasnio je Ivan Mance, tada pomoćnik Rijekina sportskog direktora. “Kad spletom okolnosti, ozljeda ili učestalih promjena trenera izgubi status, ulazi u naš doseg. Igraču, da bi došao u Rijeku, jednostavno ne smije sve biti savršeno.”
Gavranović je vjerojatno bio najbolji igrač koji nije bio na vrhu, a da ga je Rijeka uspjela dovesti. Bio je tu Andrej Kramarić, baš kao i Franko Andrijašević, Filip Bradarić i Matej Mitrović, ali oni su iz nešto drugačije priče; kod njih je iskorišteno loše stanje u matičnom klubu, radilo se o financijama ili o politici. Kasnije su došli Josip Drmić, Antonio Mirko Čolak, Josip Elez, Haris Vučkić, Alexander Gorgon te hrpa drugih igrača sa sličnim sudbinama i problemima koji su im ograničili razvoj, ali onih 80 utakmica koje je Gavranović odradio za Rijeku bilo je fantastično.
Zabio je već na debiju protiv Lokomotive u veljači 2016. i do kraja te polusezone je dobio potrebni kontinuitet. Malo je igrao na poziciji klasičnog napadača, Kek ga je koristio kao lijevo krilo, desno krilo, a najviše iza napadača. Ali je igrao i Kek je izvlačio od njega dodatne stvari, nesvakidašnje za takvog napadača. Na proljeće 2016. odigrao je 13 od 15 prvenstvenih utakmica i u svih 13 je bio u početnoj postavi. Propustio je Istru, ali isključivo zbog toga da se odmori za Kup, kao što je propustio i zadnje kolo u kojem nije bilo nekog rezultatskog imperativa.
Iduće je sezone bio prvi napadač i igrao je sjajno. Bradarić i Josip Mišić radili su odličan posao u sredini terena u ubrzavanju protoka lopte, Stefan Ristovski i Marko Vešović probijali su desnu stranu i koristili lopte koje su im pravovremeno dolazile iz sredine, a Andrijašević je zabijao iz drugog plana. Dobar dio tih Andrijaševićevih golova dolazio je od toga što je Gavranović odvlačio obranu i otvarao prostor koji je Andrijašević mogao napadati.
Ta Rijeka koja je osvojila naslov imala je niz bitnih faktora. Ne bi bilo pošteno izdvojiti Gavranovića ispred Mitrovića i Eleza koji su podigli zadnju liniju te tako omogućili da momčad bude kompaktnija i čvršća, pa ni Darija Župarića koji je preuzeo štafetu kad je Mitrović te zime prodan. Ne bi ga bilo pošteno izdvojiti ni ispred Bradarića i Mišića, Ristovskog i Vešovića, a pogotovo ne ispred Andrijaševića. Ali isto tako ne bi bilo pošteno ni izdvojiti nekoga ispred Gavranovića. Nevjerojatno je koliko je posla odradio povrh 11 golova i pet asistencija, koliko mu je ostalo na kontu.
Vjerojatno su mu zato Rijekini navijači toliko zamjerili kad je otišao u Dinamo. Za njih je to bila izdaja, a za Gavranovića logičan idući korak. Oživio je karijeru koja je zapela, zauzvrat je dao svoj doprinos u vidu osvajanja naslova prvaka i 40 golova u 80 utakmica, uz još 13 asistencija.
Avantura u Dinamu se na kraju može promatrati kao uspješna, ali vjerojatno ne onoliko koliko se Gavranović nadao da će biti. Pravi prvi napadač bio je tek u onoj polusezoni kad je došao, a onda je Nenad Bjelica prednost dao Bruni Petkoviću i Gavranović je postao pomoćna radna snaga. Odrađivao je posao u HNL-u, u Europi većinom ulazio s klupe i popunjavao je ono što je trebalo popuniti. Imao je svojih trenutaka, ali većinom je ostajao u drugom planu.
To je nekako i sažetak cijele njegove karijere. Bio je ogromni talent i puno je obećavao kao nositelj napada, ali stvari su se odvile tako da je najbolje funkcionirao kao netko tko otvara prostor suigračima. U Rijeci je bio sjajan u toj ulozi, u Dinamu se savršeno uklopio u partnerstvo s Petkovićem, a slične je zadatke imao još u Schalkeu. Gavranović nikad nije do kraja preuzeo naslovnice kao prvi napadač, bar ne onako kako su to napravili Kramarić, Petković ili Marko Livaja. Ali ovaj posao partnera iz sjene koji mu je Kek otkrio u svom ‘popravku’ radio je fantastično, sigurno najbolje od svih napadača u HNL-u u zadnjih 15-ak godina.
I to je ostavština koju sa sobom nosi u igračku mirovinu.
