Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Patnje mladog Ćorića

Ante Ćorić nije imao sreće. Dinamo nije imao pameti

Svi hrvatski nogometni klubovi su nalik jedan na drugog. Svaki hrvatski nogometni klub, da do kraja parafraziramo početak Tolstojeve Ane Karenjine, nesretan je na svoj način.

Doduše, ta nesreća svima izvire iz istog izvora i dijele je upravo zato jer su nalik jedan na drugoga; razlika je samo u tome kako se s njom nose. Domaće je tržište premalo i teško može servisirati potrebe hrvatskog nogometa, koji namjerava donekle držati korak s europskom konkurencijom. Čak i najmoćnije tvrtke trebaju pomoć države i zakone kojima ih se štiti od stečaja, pa teško da će se naći neki višak kapitala koji bi se kroz sponzorstva ulagao u klubove. Novac od TV prava je zanemariv, liga nije pretjerano medijski atraktivna, gledatelja nema puno na stadionima, a time ni kupaca za robu koju klub može staviti na tržište. Hajduk, Rijeka i Osijek donekle prkose pravilima, ali ne u tolikoj mjeri da i za njih ne bi vrijedio isti postulat kao i za druge.

Svi imaju samo jednu opciju na kojoj mogu graditi budućnost – a to je ulaganje u vlastite talente.

Ljudi se zavaravaju kad misle da se igrači stvaraju sami od sebe. Mladi talenti za svoj razvoj traže uvjete, traže pažnju i taj razvojni put ima svoje zakonitosti. Dinamo je, ako za potrebe priče zanemarimo sve svinjarije koje se ondje događaju, taj razvojni put iznimno dobro poštovao. Selektirali su se najbolji mladi talenti i onda im je bezuvjetno osiguravano mjesto u momčadi. I to se radilo planski i strukturirano. Ne znači to nužno da se sve radilo u najboljem interesu igrača koji često nisu razvijali svoje slabosti i nisu postajali najbolji što su mogli, ali razvojni put je postojao i bio je dobro utaban za jednoga po generaciji.

Međutim, kako bi rekla mama Forresta Gumpa, život je bombonijera i nikad ne znaš što ćeš dobiti. Upravo tu neizvjesnost života na svojoj koži je osjetio Ante Ćorić.

On je fantastičan potencijal, igrač koji može napraviti nevjerojatne stvari s loptom i koji ima kreativnost za najveće domete. U nekom normalnom okviru on bi bio igrač koji bi radio na svojim nedostacima i koji bi rastao svakom utakmicom. U takvim je godinama gdje je njegov rast očekivan nakon adaptacije na seniorsku razinu nogometa. Ali Dinamov utabani razvojni put ima i ozbiljne nuspojave.

Dinamo nikad u prvu momčad ne gura više mladih igrača koji ulaze na seniorsku scenu. Osigurano je mjesto za jednog, ostali se moraju izboriti kako god znaju. To čak i nije negativni aspekt priče, jer uzima se vrhunski talent i od njega se radi igrač kojeg će imati priliku prodati za desetak milijuna eura; sve se usmjerava u njegov razvoj, a drugi imaju sasvim dovoljno prilika pokazati da su bolji od konkurencije na poziciji.

Ako imaš Antu Ćorića, onda nemaš mjesta i za Sammira. No, ako Sammir dobije milijun i kusur eura godišnje plaće, onda nema mjesta za Ćorića

Isto tako, ispravno su u Dinamu zaključili kako se igraču od 17 ili 18 godina ne može dati uloga nositelja, ali to ne znači da se momčad ne može slagati oko njega. Preduvjet da taj način funkcionira i rezultatski jest da se mladom igraču što više olakša, da dio iskusnijih suigrača preuzme njegove zadaće i da se osigura uloga u igri koja će maksimalno naglasiti njegove vrline. Ta ovisnost mladog igrača o sistemu i suigračima je temeljni razlog zašto momčad ne može istrpjeti više mladih igrača odjednom.

Međutim, nuspojave se očituju u tome što je čitav sistem stvoren tako da ne samo da naglašava vrline, nego i da skriva mane. To znači da igrač neće dobiti šansu raditi na svojim nedostacima i da onda nikad neće moći ispuniti vlastiti maksimum.

Ante Ćorić zbilja je igrač kojeg želite gledati. Pa ipak, on je trenutno nedovršen produkt koji, potpuno paradoksalno, ne obećava koliko je obećavao lani u ovo vrijeme. Kad Ćorić ima loptu u nogama, onda je najbolji Dinamov igrač. Kad je nema, onda je nevidljiv i prilično beskoristan. Vidimo to mi, vidi to trener, vide to suparnici, ali i skauti.

To nikad dosad nije bio problem za Dinamo. Još uvijek aktualni prvak imao je dovoljno komfornu situaciju u kojoj je mogao gurati Ćorića, Matea Kovačića, Alena Halilovića, Filipa Benkovića ili Jozu Šimunovića bez ikakve kolateralne štete, pokazivati skautima njihove prednosti i prodavati ih na račun njihova potencijala, a kupci bi ih drage volje uzeli. Ne kao mačka u vreći, jer nemojte misliti da se na toj razini može nekoga zavarati. Jednostavno, imali bi dovoljno dobru predodžbu o vrlinama, a onda bi vjerovali da još stignu popraviti nedostatke na kojima nije (dovoljno) rađeno.

No, ove godine stvari su malo drugačije. Dinamo više nema luksuz rezultata koji mu je omogućavao da igrača drži u igri usprkos svemu. Dapače, Dinamo je oprala panika tako da je nepoznata osoba iz uprave kluba, umjesto da čeka rasplet prvenstva, dovela Sammira. Potez je izvan svake pameti – jer ako imaš Antu Ćorića, onda nemaš mjesta i za Sammira. No, ako Sammir dobije milijun i kusur eura godišnje plaće, onda nema mjesta za Ćorića. A to je najlošije moguće rješenje za sve zainteresirane strane u procesu jer gušiš igrača na kojem si zacrtao graditi budućnost.

Ante Ćorić nije imao sreće.

Iskusio je sve negativno u Dinamovom utabanom putu. Igrao je za sebe, nije se razvijao, nije u svoju igru dodavao elemente koji su mu potrebni da uspije kao profesionalac. I za to nije on kriv, ali niti najmanje. Pa suludo bi bilo okrivljavati dijete – ne zaboravite da je Ćorić još dijete – jer ne radi nešto što su mu treneri rekli da ne mora raditi. Nije bio jedini koji je tako stagnirao, ali je nakon dugo vremena prvi koji je iskusio i to da više nije u kontroliranom laboratoriju. Nije ni za to kriv, ali to nema veze s njegovim godinama. Jednostavno nije imao sreće, otvorio je bombonijeru u kojoj se dogodio Dinamov pad s trona i u danom trenutku nije bilo mjesta za njegove nedostatke.

Umjesto da od centralne figure oko koje se vrti ekipa postaje ključni čovjek koji će svojom kvalitetom podizati suigrače, na njegovo je mjesto doveden Sammir. Ironično, jer Sammir je valjda najbolji primjer čovjeka kojemu je sve opraštano na temelju potencijala, dugoročno na njegovu štetu. Ćorić je time gurnut na krilo, gdje njegove vrline ne dolaze do izražaja koliko u sredini, a mane postaju izraženije nego igdje drugdje.

Moderni nogomet je takav, ima svoje zakonitosti koje se nama ne moraju sviđati, ali ih je nužno poštovati. Jedna od tih zakonitosti je da igrači iz HNL-a dobivaju velike odštete isključivo na potencijal. Ako igraču dovedete Sammira i oduzmete mu priliku da pokaže taj potencijal, ne radite štetu samo igraču, nego i sami sebi.

Primjera ima i dalje od Ćorića. Recimo, Hajduk je nanizao nekoliko pobjeda, ali daleko najveći uspjeh koji je Joan Carrillo ostvario je Nikola Vlašić i njegovo podizanje koje je vidljivo golim okom. Lani se Nikola gubio na poziciji lažnog špica, koju je silom prilika morao popunjavati, pa ga je onda Marijan Pušnik koristio kako je znao (a najčešće nije znao). Od fantastičnog igrača koji je imao svjetski potencijal, cijena mu je počela padati.

Carrillo je odlučio graditi igru oko njega. Stavio ga je u centralnu ulogu, oslobodio ga je dijela zadataka, natovario mu neke nove dužnosti, ali u cijelom procesu imao je na umu da istakne i iskoristi njegove vrline. Nakon što je bio dečko koji ne zabija u kratkom je vremenu sve ono što je prije radio dobro pretvorio u tri gola. Realno su ti golovi sasvim irelevantni, jer oni ga ne određuju kao igrača. Međutim, dobar su indikator svim klubovima. Potrebno je ulagati u vlastite talente. To je jedini način na koji naši klubovi mogu biti donekle konkurentni u europskim okvirima.

Samo što nije sve toliko jednostavno.

Igrači se ne stvaraju sami od sebe. Tim je talentima potrebno osigurati uvjete, pažnju i poštovati zakonitosti razvoja. Gurati tri ili četiri juniora odjednom u prvu ekipu najbrži je način da ih slomite. Mladom igraču potrebno je osigurati mjesto u ekipi, postaviti igru tako da ima podršku iskusnijih suigrača i polako mu podizati razinu odgovornosti kako se ispravljaju nedostatci. Težak je to način koji krije puno zamki i otvaranja bombonijera, ali što je alternativa?

Platiti Sammira milijun eura?